Hrvatski ljudi kao najbolji izvozni proizvod

Ovih dana možemo svjedočiti kako se odvijaju dva paralelna svijeta u Hrvatskoj. S jedne strane je svijet visoke politike i javne uprave u kojemu, čini se, nema krize jer se govori kako „izlazimo iz recesije“ te da ćemo svi uskoro to osjetiti. Vladajuća se garnitura hvali što imamo gospodarski rast od 0,5% te da „idemo u pravom smjeru“. Nedavno je ministarstvo gospodarstva objavio natječaj za preko dvadeset novih radnih mjesta, pa se može zaključiti da zaista nema krize, pogotovo u javnoj upravi, jer ima više posla nego ikad prije. Pored već zaposlenih činovnika, traži se pojačanje kako bi se moglo bolje isplanirati gospodarske aktivnosti. Tijekom dugogodišnje recesije u kojoj je realni sektor bio prisiljen otpustiti veliki broj radnika, broj zaposlenih u javnom sektoru se nije smanjio. Prema jednoj studiji vladajući mogu zaposliti do 20.000 ljudi u javnim ustanovama i državnim poduzećima tijekom jednog četverogodišnjeg mandata.

Drugi je svijet onaj običnih ljudi koji je daleko od visoke politike u kojemu se još uvijek ne osjeća ovaj veliki napredak s kojim se hvale premijer i njegovi ministri. Vidimo naslove poput „Više od 100.000 radnika iz Hrvatske otići će u Njemačku, 5.000 u Španjolsku“. Možemo čitati o pričama mnogih mladih Slavonaca koji odlaze u Irsku i druge zemlje kako bi preživjeli, pa neki govore kako je masovni odlazak u inozemstvo cijelih obitelji iz hrvatske žitnice nacionalni problem broj jedan. Za njih je sigurno puno važnija vijest da će Njemačka uskoro olakšati ulaz novih radnika na svoje tržište rada, nego da je Hrvatska zabilježila rast od 0,5%. Nedavno je Predsjednica Republike izrazila zabrinutost jer je, prema nekim podacima, Hrvatsku u posljednje tri godine već napustilo više od 100 tisuća ljudi, posebno mladih i obrazovanih. Mogli bi reći da je danas najveći hrvatski izvozni proizvod upravo njezini vlastiti ljudi. Ulazak u Europsku uniju trebalo je značiti novi prosperitet za hrvatske građane, a čini se da će Hrvati prije doprinijeti prosperitetu drugim zemljama nego svojoj vlastitoj.

Postavlja se pitanje kako smo došli u situaciju da najveću korist od članstva u Europskoj uniji imaju profesionalni političari (neki od njih nikad nisu radili izvan stranke) i oni zaposleni u raznim ustanovama javne uprave, dok ostali ljudi sve više traže sreću u inozemstvu? Kakvu budućnost imaju ljudi koji nemaju prijatelje u političkim strankama? Ako je točan podatak da je Hrvatsku već napustilo više od 100 tisuća ljudi, a to namjerava još toliko, onda ne možemo više govoriti o demografskoj krizi nego o samom opstanku nacije. Tko će ostati i živjeti u našim gradovima i manjim mjestima? Kako ćemo isplaćivati mirovine, ako nema zaposlenih koji će uplaćivati doprinose u već bankrotirani mirovinski sustav (svake godine nedostaje otprilike 15 milijardi kuna)? Čemu prirodnih ljepota ako nema ljudi koji će moći živjeti u njima?

Treba jasno reći da Hrvatska nije jedina europska zemlja koja se suočava s ovim problemima. I druge zemlje prolaze kroz veliku demografsku krizu koja se, donekle, ublažava dolaskom velikog broja imigranata. Međutim, treba postaviti pitanje zašto ljudi u potrazi za srećom odlaze u zemlje poput Velike Britanije, Irske, Njemačke, SAD, Kanade? Kako je moguće da ljudi dobrovoljno odlaze tamo gdje kapitalisti izrabljuju radnike kako bi nagomilavali profite? Zar nisu svjesni kakve nepravde ih čekaju tamo? Zašto ne bih potražili sreću, primjerice, u Venezueli ili Kubi gdje vlada socijalna pravednost i nema ekstra profita, a pored toga i klima je odlična?

Trebamo kao društvo se uzdići iznad svakodnevnih prepucavanja i nadmetanja u tome tko će biti veći populist i trezveno gledati situaciju u kojoj se nalazimo. Naše političke elite su već godinama vođene logikom da država treba i može “stvoriti” blagostanje i osigurati socijalnu pravednost. To vrijedi svakako za ljevicu, ali i za vrijeme HDZ-ovskih vlada je državna potrošnja redovito rasla, a gospodarski rast koji je tada ostvaren, rezultat je uglavnom velikih infrastrukturnih projekata koji se više ne mogu sami financirati. Koja je cijena takvog modela upravljanja? Imamo, s jedne strane, sudske procese koje otkrivaju veliku korupciju u državnim tvrtkama poput HAC-a, a s druge strane, značajan broj poduzeća koja su ovisna o državnim poticajima i subvencijama da bi opstala. To je sve posljedica „big government“ političkog klijentelizma, a ne „neoliberalnog kapitalizma“ koji mnogi okrivljuju za naše teško stanje. Iskustvo pokazuje, ne samo u Hrvatskoj, da kad politika određuje ili upravlja ekonomskim procesima, onda neminovno dolazi do poremećaja u raspoređivanju resursa i kapitala. Ovo nije samo pitanje ekonomske učinkovitosti, nego i moralno pitanje jer u klijentelističkom sustavu uspijevaju oni koji imaju dobre političke kontakte, a ne oni najmarljiviji i najbolji koji bi, po naravi stvari, trebali zasluženo ići naprijed.

Ovdje treba naglasiti da se radi o sukobu dviju posve različitih doktrina. Prva vjeruje u velike mogućnosti politike da „stvori“ pravednije i bolje društvo. Stalno se zamišljaju novi programi, novi projekti, poticaji, ponekad i nova ministarstva, sve sa svrhom da nama građanima bude bolje. Ovo nije ništa novo jer je doktrina povjerenja u svesposobnost države u gospodarskim pitanjima već mnogo ranije počela prevladavati na državnim politehničkim institutima, a osobito na državnim sveučilištima. Jednostavno se vjeruje da je moguće isplanirati aktivnosti i rasporediti ekonomske resurse i to na pravedan način. Dobar primjer ovog pristupa je Venezuela gdje vlada preuzima sve veću ulogu do te mjere da određuje cijene nekih proizvoda, pa je već nastalo crno tržište na ulicama koje nudi mlijeko, kavu, sapun i druge proizvode po nešto višim cijenama od onih vladinih. Istovremeno, nestaju lijekovi i hrana u dućanima jer vlada upravlja proizvodnjom i distribucijom tih proizvoda, a ne privatne kompanije. Nekad bogata Venezuela više nije u stanju građanima osigurati najosnovnije potrebe.

Druga doktrina, međutim, ističe da je svako planiranje i svaki pokušaj države da nametne svoju viziju osuđeno na neuspjeh, a često dovodi do još težih prilika. Ova doktrina, koja je jako potrebna Hrvatskoj, inzistira na poštivanje načela ograničenosti vlasti ili „limited government“, gdje se stavlja naglasak na veliku opasnost da političari zloupotrebe svoju moć te da na kraju ne zaštite javni interes, nego ostvare neki partikularni interes, često puta svojih prijatelja. Jednostavno rečeno, gdje god politika određuje tijek stvari postoji veliki prostor za korupciju i zloupotrebu ovlasti. Protulijek za ovu „bolest“ je da se strogo definira što smije politika određivati, a što ne smije, s ciljem da se građanima omogući što veći prostor slobode da sami organiziraju svoj život. Iskustvo pokazuje da ljudi na lokalnoj razini najbolje znaju kako riješiti svoje probleme, te ne trebaju da im visoka politika pronađe rješenje. Problem je tome što se političari teško dobrovoljno odriču svoje moći, pa je zato potrebno da građani stalno vrše pritisak i inzistiraju na svoja prava. Ako se ne ponašamo kao zreli odrasli ljudi koji smo u stanju sami donositi odluke, bojim se da će političari i dalje biti u napasti nas tretirati kao maloljetnike koje ovise o njima.

Što se tiče izlaska iz gospodarske krize, uvjeren sam da je jedini put taj da se rastereti građane i tvrtke ne samo poreznog opterećenja nego i silne regulacije s kojom je gotovo nemoguće izići na kraj. Kad bi se to dogodilo, svi talenti i sposobnosti naših „običnih“ ljudi bi konačno došli do izražaja i zasigurno bi se smanjio broj onih koji su spremni napustiti Lijepu Našu. U suprotnom, ako i dalje budemo čekali da nas vlada ili Europska komisija u Bruxellesu spasi, bojim se da ćemo ostati razočaranima. Kao i u vrijeme komunističke Jugoslavije koja je “rješavala” nezaposlenost tako da je omogućila našim ljudima da potraže sreću u inozemstvu, tako i danas se može dogoditi novi egzodus Hrvata koji će ostvariti svoj život izvan Domovine. Na kraju, gdje su rezultati razvikanih putovanja naših političara od Katara do Silicijske doline? Tko se toga uopće više sjeća? Nisam primijetio niti jednu značajnu investiciju koja je ostvarena u Hrvatskoj. Kakvu korist je imao ovaj drugi “običan” svijet od svega toga? Prosudite sami.

 

Stjepo Bartulica

Ljudska prava u zemlji apsurda

Često se može čuti primjedba kako je Hrvatska zemlja apsurda. Jednostavno se događaju stvari koje se teško mogu objasniti, a opet su dio naše svakodnevne stvarnosti. Primjerice, mnogi građani u borbi s ekonomskom krizom suočeni su s ovrhama zbog dugovanja, često puta ne velika, ali zakon se mora primijeniti, kaže se. U isto vrijeme veliki dužnici državi dobiju oprost dugovanja jer imaju moćne zaštitnike u visokoj politici. Znači, ako dugujete puno državi,  onda su šanse veće da ćete „dobro“ proći. Hrvati uspješno posluju u svim zemljama gdje se nalaze i to u različitim kulturama, dok nikako ne uspijevaju u vlastitoj zemlji, pa mnogi i dalje napuštaju lijepu našu. Primjerice, mladi liječnici završavaju studij medicine na račun države, a ta ista država ne omogućuje im priliku za napredovanje jer nema dovoljno mjesta za specijalizacije u našim bolnicama, pa ti isti liječnici traže sreću u inozemstvu. Zar nije to apsurdno?

Međutim, čini se da su možda najveće apsurde na području osnovnih ljudskih prava, gdje možemo svjedočiti zaista paradoksalnih situacija, da ne govorimo o velikoj zbunjenosti. U raspravama o liku i djelu Josipa Broza Tita mnogi istaknuti ljevičari ga i dalje hvale i govore kako je odluka Predsjednice Grabar-Kitarović da premjesti bistu s Pantovčaka „sramotna“, a neki su čak upozoravali na opasnost da će ta odluka probuditi fašističke tendencije u društvu. Selektivno se koristi i  bivšeg predsjednika Tuđmana koji je zadržao bistu u svom uredu, pa se pita kako može aktualna predsjednica iz redova HDZ-a misliti drugačije? Iako su njegove zasluge u ostvarivanju hrvatske samostalnosti i pobjede u Domovinskom ratu velike, i najveći poklonik bivšeg predsjednika Tuđmana bi trebao priznati da je imao mane i ponekad donosio krive procjene.

Rasprava o Titovoj bisti je apsurdna jer ljudi lijevog svjetonazora često ističu kako je zaštita ljudskih prava nešto oko čega nema kompromisa, a istovremeno hvale komunističkog diktatora čija je politika sustavno kršila temeljna ljudska prava. Dovoljno je samo pogledati izvješća Amnesty Internationala iz 70-tih i 80-tih godina, organizacija koja zasigurno nije utvrda konzervativaca, pa ćete brzo vidjeti kako su zagovornici ljudskih prava promatrali njegov totalitarni režim. S druge strane, neki apologeti Tita spominju da su Sjedinjene Američke Države podržavale Jugoslaviju za vrijeme Hladnog rata, što ukazuje da je uživao ugled u demokratskom svijetu. Međutim, Amerikanci su bili u stanju surađivati i s jednim Staljinom u cilju da poraze nacističku Njemačku. Je li to znači da je Staljin bio zapravo pozitivac? Zbog novonastale situacije odmah nakon Drugog svjetskog rata anti-fašist Staljin postaje smrtni neprijatelj SAD-a, pa vidimo da su Amerikanci vrlo brzo prilagodili svoju vanjsku politiku u skladu s prioritetima. Hrvati su često bili žrtve geopolitičkih interesa velikih sila, pa bi trebali izbjegavati tendenciju da prosuđuju vlastitu povijest kroz prizmu drugih. Valjda smo u stanju sami donositi zaključke iz tragičnih iskustva s totalitarnim ideologijama 20. stoljeća.

Ovdje je zapravo problem što su hrvatski ljevičari danas u raskoraku sa svojim kolegama u Europi. Nedavno u stranicama ovih novina Josip Juratović, zastupnik SPD-a u Bundestagu, piše slijedeće: „Bivši sustav Hrvatskoj je ostavio velike naslage komunističkog totalitarnog mentaliteta te je lustracija nužna da bi se izdvojili oni koji su odgovorni, a time unijelo novo društveno ozračje i spriječilo generalno iskrivljivanje prošlosti, jer sve dok se ne raščisti prošlost, njome će političke kreature manipulirati i prekrivati svu štetu koju su nanijele i još je nanose.“ To su jasne riječi koje pokazuju da obrana bivšeg komunističkog režima s Titom na čelu nije nikakva „dogma“ ljevice. Dapače, njemački zastupnik osuđuje propalu ideologiju jer je to sasvim u skladu s načelima Socijaldemokracije. Postavlja se pitanje kako mogu hrvatski građani vjerovati ljudima koji proklamiraju ljudska prava, a brane diktatora komu ljudski život nije vrijedio gotovo ništa? Gdje je tu vjerodostojnost?

Najnoviji primjer apsurdnog stanja kod nas je godišnje izvješće pravobraniteljice za ravnopravnost spolova koja je osudila djelovanje jedne udruge koje se zalaže za zaštitu prava na život. Riječ je o udruzi Betlehem koja postoji u dvanaest naših gradova i zasluženo je spašavanje tisuće nerođene djece od nepravednog usmrćenja pobačajem. Udrugu vodi katolički svećenik Pater Marko Glogović i ovisi o požrtvovnosti velikog broja volontera i dobročinitelja. Ideološko obojeno Izvješće tvrdi da udruga, s obzirom da nema status vjerske zajednice, ne smije javno iznositi stav da je pobačaj ubojstvo nevinog djeteta. Po čemu se pobačaj smatra vjerskom temom? Je li netko mora biti vjernik da razumije da nerođeno dijete zaslužuje zakonsku zaštitu od nastanka života? Moderna embriologija nam precizno kaže kad počinje život i kako se dijete razvija kroz prvih devet mjeseci života. Ne treba nam Sveto pismo za ove spoznaje. Poznajem mnoge ateiste koji su pro-life, pa se postavlja pitanje je li oni smiju javno izreći svoj stav o pobačaju? Čini se da je pravobraniteljica na vrlo skliskom terenu.

Ovdje se također otvara pitanje kako je moguće da naš zakon iz 1978. god. koji regulira ovo pitanje može osigurati “pravo” na pobačaj tijekom prva 12 tjedana, a nakon toga tretira isti čin kao teško kazneno djelo? Što se tako bitno mijenja kod djeteta nakon dvanaestog tjedna života? Još nisam čuo koherentan odgovor koji je u skladu s zdravim razumom i modernom medicinom. Možda je to i razlog zašto Ustavni sud već gotovo 25 godina drži u ladici zahtjev o utvrđivanju ustavnosti ovog zakona. Samo slobodno nagađam.

Što se tiče udruge Betlehem, predlažem pravobraniteljici da posjeti jednu njihovu kuću gdje se brinu za majke i njihovu djecu, neka od njih su već krenula u osnovnu školu pa bi bilo zanimljivo čuti i njihovo mišljenje o udruzi. Tkogod ne vidi moralnu vrijednost ovakvog djelovanja, trebao bi barem priznati da je društveno korisno s obzirom na demografsku katastrofu koja prijeti Hrvatskoj. Ali opet imamo apsurdnu situaciju u kojoj dužnosnica zadužena da štiti ranjive osobe kojima treba pomoć žestoko napada udrugu koja upravo to svakodnevno čini!  Nema sumnje da je riječ o vrlo ranjivoj skupini ljudskih osoba iza koje ne stoji moćna lobistička infrastruktura, pa je ovaj slučaj zapravo veliki ispit za hrvatsku demokraciju u kojoj će biti pravednosti samo ukoliko budemo u stanju zaštititi one najugroženije među nama. Ljudska prava zapravo počinju s pravom na život jer je pretpostavka za sva ostala prava i slobode da budemo među živima. Mnogo ne znači sloboda govora ili privatno vlasništvo ako nemamo pravo biti rođeni.

Ne mogu se oteti dojmu da je cijela priča o ljudskim pravima, koja se tako agresivno  promiče po cijelom svijetu, zapravo pitanje gole političke moći, a ne stvarna borba za one obespravljene i ugrožene među nama. Više nismo u stanju razlikovati između obične želje i stvarnog prava, pa tako broj tzv. prava samo raste, kao i svemoćna država koja je “dužna” osigurati sva ta nova prava. Kad-tad ćemo morati postaviti jasne granice, ako želimo opstati. Na kraju svog bogatog života tijekom kojeg je upoznao mnoge premijere, moćnike i despote, poznati Engleski pisac Malcolm Muggeridge ovako izražava ovu istinu – “u životu postoje samo dvije stvari, ljubav i moć, a nijedan čovjek ne može imati oboje.”

 

Stjepo Bartulica

*Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Ne znače mnogo sloboda govora ili privatno vlasništvo ako nemamo pravo biti rođeni”.

 

The Center for the Renewal of Culture promotes conservative values, liberty and the free market.

© 2018, The Center for the Renewal of Culture, All rights reserved.