Maastricht, grčka tragedija i mi

Već je mnogo toga napisano o krizi s Grčkom u hrvatskim medijima, pa ću pokušati dati jedan novi osvrt na ovu temu vodeći se, prije svega, interesima hrvatskih poreznih obveznika. Neki tvrde da je najnoviji dogovor postignut između vjerovnika i grčke vlade “poniženje” grčkog naroda, pa čak i oblik državnog udara bez vojske. Drugi, pak, ističu kako odgovornost pripada isključivo Grcima koji su prvo manipulirali podacima da bi pristupili euru, a kasnije su maksimalno iskorištavali mogućnost jeftinog zaduživanja pa su sami krivi što su se doveli u situaciju da je suverenitet države danas ugrožen. Međutim, čini se da ipak trebamo tražiti uzroke u samim počecima uvođenja eura kad su čelnici Europske unije donosili tu veliku i dalekosežnu odluku, jer Iako je više nego jasno da još uvijek aktualni grčki premijer Tsipras i Syriza nisu u stanju se nositi s ovom situacijom, bilo bi pretjerano svaliti svu krivnju na njih.

Europski čelnici poput Helmuta Kohla i Francois Mitterranda su često isticali kako je europski projekt pitanje rata i mira te kako je sazrijelo vrijeme za ekonomsku i monetarnu uniju između država članica. Logika je bila da je sve dublja integracija najbolji “protulijek” protiv povijesnih nacionalnih sukoba i rivalstva koje su obilježile veliki dio europske povijesti. Europska unija je od početka zamišljena kao pokušaj da se uspostavi okvir suradnje između članica tako da bi novo ratovanje postalo gotovo nezamisljivo. Kad god slave neku značajnu obljetnicu, europski lideri nas podsjećaju kako je Europska unija uspješno spriječila ratne sukobe i omogućila veliko blagostanje svojim članicama. Svi dobivaju. Nema gubitnika.

Što se onda dogodilo? Kad je Ugovor iz Maastrichta potpisan 1992. god., govorilo se o nastanku “Sjedinjenih europskih država” koje će preuzeti sve veću ulogu na globalnoj pozornici. Ugovor je, među ostalim, odredio uvođenje zajedničke valute s rokovima kako bi države članice imale dovoljno vremena se pripremiti. Glavne kriterije, koje su tada definirane, dale su državama parametre fiskalne politike poput one da proračunski deficit ne smije prelaziti 3 posto BDP-a, a ukupan javni dug ne smije iznositi više od 60 posto BDPa. Postavlja se pitanje zašto su u samom startu dozvolili deficit? Sad je jasno da je ta odluka samo poticala države članice da troše više nego što realno imaju te da servisiraju svoje proračunske deficite novim zaduživanjima. Sama Njemačka je 2002. god. došla u situaciju da ne poštuje zadane uvjete, pa joj je prijetilo aktiviranje posebnog nadzora od strane Europske komisije. Umjesto da konsolidira javne financije, vlada kancelara Gerharda Schroedera potrošila je dvije godine u natezanju s europskim birokratima kako bi izbjegla ukor. To ponašanje je samo potkopavalo Ugovor iz Maastrichta i dovelo do zaključka da je on “mrtvo slovo na papiru”. Treba reći da je Schroeder zapravo naslijedio ono što je davno prije dogovoreno. Kohl je jednom prilikom priznao da je uveo zajedničku valutu na “diktatorski način” jer je znao da je velika većina Nijemaca bila protiv eura te da nacionalni referendum nije dolazio u obzir. U svojim memoarima kaže da je uvođenje eura učinilo europsko ujedinjenje “nepovratnim”. Upravo nas je ta logika dovela do toga da se kriza s Grčkom odvija u začaranom krugu jer nitko nema hrabrosti reći da je cijela stvar krivo postavljena i otišla predaleko. U ovakvoj situaciji neminovno dolazi do teških riječi, međusobnog optuživanja, pa i ucjena.

Aktualna kriza kojoj se ne vidi kraj otvara teška pitanja ali razotkriva mnogo toga. Primjerice, kako je moguće da Grčka godinama nagomilava takve dugove a da financijska tržišta nisu na vrijeme reagirala? Ulaskom u eurozonu je Grčkoj omogućilo da se zadužuje po vrlo povoljnim uvjetima, po cijeni gotovo jednakoj koja je vrijedila i za Njemačku. Primjerice, početkom 2003. god. je cijena grčkih obvezica bila samo 0.09 posto viša u odnosu na njemačke. Dakle, financijska tržišta su procijenila da je jedna Grčka (valja spomenuti da se u toj zemlji frizerkama priznaje status “teškog zanata” tako da mogu ranije otići u punu mirovinu) jednako pouzdan partner kao što je Njemačka. Glavni razlog, naravno, je bio što su imali istu valutu, a očito je to što tržišta nisu vjerovala u mogućnost da jedna država eurozone može bankrotirati. Ovdje treba naglasiti da su investicijski fondovi i banke, prije svjega njemačke i francuske, bile spremne kupovati grčke obveznice, iako su znale da su proračunski deficiti te zemlje sve veći i da je padala u ekonomsku depresiju. Prva reakcija, koja je ukazivala na neodrživo stanje, dogodila se u proljeću 2010. kad je rejting Agencija Standard and Poor’s snizila grčki kreditni rejting za čak tri boda na BB+, ili kolokvijalno rečeno “smeće”. Ta odluka je izazvala goleme potrese i dovela do toga da Grčka više nije mogla računati na jeftino zaduživanje. Kako bi smirila nervozne investitore, Europska središnja banka je kupila veliku količinu grčkih obveznica, koje su sve manje vrijedile. Ovdje treba dodati da je središnja banka isto učinila s obveznicama Portugala, Italije i Španjolske. Ta odluka je dodatno potkopala povjerenje u politiku “čvrstog eura”, koja je bila obećana od strane Kohla i drugih na samom početku. Nijemci su pogotovo osljetljivi na ovo pitanje i dugo ih se uvjeravalo da će nova valuta biti jednako čvrsta kao što je bila njihova marka. Očito su kartkoroćne računice bile presudne, kako bi se “ugasio” požar zvani “grč- ka dužnička kriza”, ali njemačko javno mijenje nikad nije bilo kritičnije prema zajedničkoj valuti.

Što ovo sve znači za Hrvatsku? Prvo, nema sreće u politici jeftinog zaduživanja, jer neće vječno trajati. Ministar financija Lalovac je jednom prilikom izjavio da je glavni benefit ulaska u Europsku uniju taj što se Hrvatska sad može zaduživati po povoljnijim uvjetima! Grčki slučaj jasno pokazuje da je ta teza potpuno promašena. Drugo, s obzirom da se više ne zna što će biti s eurom u budućnosti, bilo bi razborito da naši političari ne najavljuju naš ulazak u eurozonu. Zapravo, razvoj događaja pokazuje da je sretna okolnost što nismo u toj skupini, jer nitko ne zna koliko će spašavanje Grčke koštati. Međutim, po prvi put Europska komisija traži hitnu pomoć od svih država članica, pa tako i Hrvatska postaje sve izloženija u ovoj krizi. Hrvatski porezni obveznici trebaju znati da Europa slabo poštuje svoja vlastita pravila, tako da na kraju obično presudi gola politička moć, jer ugrađeni mehanizmi ne donose rješenje. Cijela stvar je od početka tako postavljena da potiče neumjerenu javnu potrošnju i dovodi države u napast misliti da mogu unedogled trošiti tuđi novac. Treće, bez obzira što čujemo kako su ekonomski pokazatelji dobri i da Hrvatska ide u “dobrom smjeru”, činjenica je da je naš kreditni rejting isto BB+, ili “smeće”. Je li zaista još vjerujemo da možemo stvoriti blagostanje kroz javnu potrošnju? Da je to istina, Grčka bi danas bila uspješna zemlja, a ne na rubu kolapsa. Je li itko vjeruje da je aktualna vlada u stanju provesti teške reforme kako bi izbjegli grčki scenarij? Prema jednoj novoj rang-listi imamo 6. najneučinkovitiju vladu na svijetu (Angola i Čad su ispred nas). Čak veliki vladin PR stručnjak Braun će teško pronaći pozitivan spin za tu vijest.

 

Stjepo Bartulica

* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Kohl je priznao da je uveo euro na ‘diktatorski način’ jer ga Nijemci nisu htjeli”

dubrovnik1

10. godišnja Vanenburg konferencija u Dubrovniku

Ovogodišnja Vanenburg konferencija u organizaciju Center for European Renewal, održat će se u Dubrovniku od 3. do 5. srpnja.

Tema ovogodišnjeg okupljanja je Civilizacija i barbarizam, a kao ključni govornik nastupit će Rémi Brague,  Profesor emeritus na pariškoj Sorbonni.

Kao jedan od govornika na konferenciji nastupit će i dr. Stjepo Bartulica, predsjednik Centra za obnovu kulture i profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Pritom će sudjelovati na panel raspravi Religija, civilizacija, sekularnost sa Agnieszkom Kołakowskom.

Više informacija o konferenciji i samoj udruzi na stranici CER-a 

[button title=”Download” url=”http://cok.hr/wp-content/uploads/2015/07/CER-Schedule-10th-Annual-Vanenburg-Meeting.pdf” color=”gray” target=”_blank”]Raspored[/button]

 

 

The Center for the Renewal of Culture promotes conservative values, liberty and the free market.

© 2018, The Center for the Renewal of Culture, All rights reserved.