Politika i ovisnici

Već duže vrijeme tvrdim da je Hrvatska hiperpolitizirana zemlja u kojoj je politika previše prisutna i često izvor nevolja, a ne rješenja. Najnoviji slučaj koji potvrđuje ovu tezu jest velika rasprava o izbornom datumu gdje ispada da je to presudno pitanje za sve nas te da nam čak opet prijeti ustavna kriza. Ako svi ovisimo o brižnoj državi, onda slijedi da je jako važno kad ćemo dobiti priliku da biramo naše nove skrbnike. Umjesto da ministri objasne zbog čega sve više ljudi mora tražiti sreću u inozemstvu te zašto nam je kreditni rejting i dalje “smeće”, oni pričaju o izbornom terminu te kako ispravno tumačiti ustavne odredbe.

Netko će reći da vlada u zadnje vrijeme ipak nešto korisno radi, primjerice, u slučaju kredita u švicarskim francima. Međutim, i u ovom slučaju bojim se da će političari svojim potezima poslati sasvim krive poruke jer ćemo na kraju svi biti prisiljeni platiti za odluke nekih građana. Postavlja se pitanje zašto bi porezni obveznici morali sanirati troškove koje su nastale zbog rizičnih kredita kojima su mnogi kupovali drugu ili treću nekretninu? Što ovakav vladin potez poručuje građanima koji su bili oprezniji pa nisu dizali takve kredite ili su odlučili za manje riskantnu opciju s kreditom vezanim za Euro? Zar neće sad biti diskriminirani? Kad god se politika umiješa u ekonomske procese, ona stvara svoje dobitnike i gubitnike. Što nas čeka ako se uvjeti na tržištu promjene pa ljudi, koji imaju kredite u Eurima, odluče osnovati udrugu da bi vršila pritisak kako bi im država osigurala bolje uvjete plaćanja? Kako će moći njihove zahtjeve odbiti?

Nažalost imamo puno primjera koje jasno pokazuju da živimo u društvu koje doživljava državu kao zadnju i središnju instancu za sve naše životne probleme. Turistička sezona prolazi u znaku velike zabrinutosti da li će država naplatiti porez jer je to očito glavna svrha našeg turizma. Dakle, nije u prvom planu povećati razinu usluga da bi gosti bili zadovoljni, nego je glavni problem taj što država ne naplaćuje dovoljno efikasno poreze, pa se proračun ne puni kako su neki očekivali. Nitko ne postavlja ključno pitanje je li porezno opterećenje neprimjereno visoko za naše gospodarstvo koje se vrlo teško nosi s izazovima tržišta? Uvjeren sam da je jedan od glavnih razloga izbjegavanja plaćanja poreza taj da država jednostavno previše uzima za sebe, a zauzvrat malo daje. Hrvati vole svoju državu, ali ona mora, prije svega, rasteriti građane i hitno dovesti potrošnju u racionalne okvire. Očito je lakše ministru financija angažirati vojsku poreznih inspektora, nego smanjtii javnu potrošnju pa tako i porezno opterećenje. Podsjećam da država postoji radi nas, a ne mi radi nje.

Sljedeći primjer je nedavna odluka da se prebaci 1.8 milijardi kuna iz 2. stupa mirovinskog osiguranja u državni proračun. Ako uzmemo u obzir da je taj novac privatna imovina svakog pojedinog radnika, kako može vlada donijeti takvu odluku bez suglasnosti tih ljudi?  Radi se zapravo o njihovoj štednji, pa bi trebali sami o tome odlučivati. Zaista je zapanjujuće kakvom lakoćom raspolažu s našim novcima, ali je sasvim u skladu s razmišljanjem da država zna najbolje što je za naše dobro.

Političari daju sebi velike ovlasti, ali često svojim potezima izazivaju negativne posljedice. Treba ovdje spomenuti način kako se regulira dodjela smještaja u studentskim domovima u kojima će ove jeseni opet zbog neodgovornosti i nesposobnog upravljanja nedostajati mjesta za one studente kojima je za njihov studij neophodan smještaj. Kriteriji su postavljeni tako da su studenti, koji nešto uspiju zaraditi preko ljeta ili uz studiranje, dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na one koji ne ostvaruju nikakav prihod. Kakva je to poruka? Iz ovakve prakse može se zaključiti da bolje prolazi onaj koji ne radi ništa te tako ne prijavljuje dodatni prihod pa ispada da “zaslužuje” povoljniji tretman. Kako možemo očekivati da će mladi naraštaji biti produktivniji i spremni na nove izazove ako ih država destimulira već dok su još studenti? Zar nebi bilo pravednije i pametnije da država upravo one studente koji uz svoj studij uspijevaju ostvariti dodatan prihod nagradi a ne kazni? Zar želimo da Hrvatska bude zemlja u kojoj se ne isplati raditi? Sudeći prema ponašanju države, odgovor je upravo da to želimo.

Opet smo svjedoci da kako se približavaju izbori, kad god oni bili, raste vjerojatnost da će vladajuća garnitura donositi populističke mjere kako bi pridobila koji glas više. Cinik bi rekao da se to i očekuje jer bilo bi glupo s njihove strane da maksimalno ne iskoriste sve svoje mogućnosti dok su još na vlasti. Međutim, što takvo ponašanje govori o nama samima? Zašto nismo više revoltirani nakon svakog pokušaja da se “kupi” glasove koristeći naš novac? Do kada ćemo dopustiti da naši “skrbnici” upravljaju nama na ovakav način? Demagozi i populisti nikad ne mogu biti pravi lideri. Oni su samo odraz općeg stanja u društvu koje im to omogućuje. To će se mijenjati tek kad ljudi pokažu spremnost da preuzmu odgovornost za vlastite odluke i da su stanju se odviknuti od ovisnosti o velikoj skrbničkoj državi.

Stjepo Bartulica

* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom Zašto više nismo revoltirani nakon svakog pokušaja da se glasove ‘kupi’ našim novcem?”

Alka i politika

Bilo mi je veliko zadovoljstvo što sam mogao biti na 300. Sinjskoj Alki ove godine. Možemo uistinu biti ponosni na baštinu na koju nas taj plemeniti događaj podsjeća. Slavi se vjernost,  hrabrost, odlučnost, domoljublje i druge kreposti koje su tako neophodne za svako društvo. Upravo su te vrline omogućile Hrvatima da opstanu na ovim prostorima kroz najteža razdoblja naše povijesti. Moglo se primijetiti da su i ove godine političari bili glavne zvijezde na Alki. Novinari i kamere su ih pratili i tražili izjave. Naslovi novina slijedećeg dana su nam govorili tko je dobio pljesak, a tko nije. Tako je slično bilo i za Dan domovinske zahvalnosti, pobjede i hrvatskih branitelja u Kninu. To sve govori o visokom stupnju politizacije našeg društva, jer stvara se dojam da sve ovisi o političarima, da su oni svemoćni itd. Međutim, kad malo više razmišljamo o sudbonosnoj bitki koja je dobivena protiv turskih osvajaća prije 300 godina, možemo zaključiti da je konačni ishod malo ovisio o političarima toga vremena. Zagovorom čudotvorne Gospe Sinjske, najzaslužniji su bili vojnici Cetinskoga kraja koji su vjerovali da zaista mogu pobijediti nadmoćnog neprijatelja (omjer snaga je bila otprilike 700 Sinjana naspram nekoliko desetaka tisuća Turaka) i uspjeli su.

Je li se išta promijenilo sve do danas? Iste kreposti, koje su bile presudne u borbi za opstanak protiv Osmanlija, osigurale su nam pobjedu u Domovinskom ratu. Često čujem od naših branitelja kako su kao vrlo mladi ljudi bili neustrašivi pred nadmoćnim neprijateljem, te da su se mnogi borili s krunicom oko vrata. Kako gledamo na taj fenomen? Je li to bilo stanje nacionalističke histerije ili odraz zdravog domoljubnog i vjerskog poriva? Vojni mimohod u Zagrebu pružio je priliku da se zajedno sjetimo tih dana te da mlađi naraštaji izraze zahvalnost za sve ono što su im stariji omogućili. Glavna poruka je bila miroljubiva izražena kroz opravdani ponos. Zašto ne slaviti junaštvo u ratu?

Irski pisac i političar Edmund Burke, otac modernog konzervativizma, tvrdio je da identitet svakog naroda uključuje i “sporazum” između živih i mrtvih, tako da moramo uvijek biti svjesni da stvari nisu nastale s nama, nego da današnje prilike mnogo ovise o odlukama i ponašanju naših predaka. Dakle, htjeli to ili ne, nasljeđujemo sve, od najboljeg do najgoreg što je prethodilo našem vremenu. To vrijedi kad je riječ o ratnim pobjedama, ali i za dugove koje se stvaraju mimo naše volje a moraju se kad-tad vratiti. U hrvatskom slučaju to naravno uključuje i sve što se događalo tijekom vladavine komunističke Jugoslavije. Ovo spominjem jer su mnogi pisci upozoravali na to da je komunizam u praksi sustavno potkopavao moralne kreposti i prisiljavao ljude da čine male, ponekad velike, kompromise kako bi preživjeli. Kako je moguće da je narod, koji je imao snage obraniti i osloboditi zemlju u gotovo nemogućim okolnostima, danas se jedva nosi s izazovima tržišnog gospodarstva? Što se dogodilo?

Moramo se vratiti temeljnim stvarima i vjeri u sebe, a ne u vladajuću elitu. Političari, po naravi stvari, žele biti popularni i žele zadržati što više moći u svojim rukama kako bi mogli nama upravljati. Žele biti traženi kako bi nam teškoće “riješili”, od upisa djeteta u vrtić do prvog zapošljavanja. Brinu se za nas kao medicinska sestra jer misle da nismo sami u stanju odrediti svoje živote. Ali ne smijemo se zavaravati. Kreposti, pa i svaki osobni uspjeh u životu,  zahtjevaju vremena i imaju svoj početak u obitelji, ne u široj političkoj zajednici. Danas se malo govori u javnom prostoru o krepostima, pa mladi ljudi mi često kažu da nikad nisu čuli tu riječ. Radi se o moralnim izvrsnostima koje nastaju kroz ponavljanje dobra djela, tako da s vremenom postanu dio karaktera određene osobe. Dakle, radi se o mukotrpnom procesu koji zahtjeva puno strpljenja ali i ljubavi od strane roditelja jer oni imaju daleko najvažniju ulogu u formiranju karaktera djece.

Ne možeš političkom odlukom “stvoriti” hrabre i dobre vojnike, tako i s građanima u svakodnevnom životu. Postavlja se pitanje da li politika služi kao podrška obitelji u stvaranju novih naraštaja ili potkopava obitelj? Je li itko misli da naši političari, primjerice, zaista mogu riješiti demografsku katastrofu koja nam prijeti? Čini se da su uzroci naših nevolja puno dublji, tako da ćemo morati tražiti rješenja negdje drugdje, negdje iznad politike. To negdje je, naravno, duhovna sfera, priznajući tu stvarnost ili ne. Možda nam Velika Gospa, koju upravo slavimo diljem Hrvatske, a ove godine najsvečanije u Sinju, može biti poticaj da nešto više razmišljamo o ovoj činjenici.

Pirangate, Oluja i hrvatsko zajedništvo

Svjedoci smo kako je ponašanje Slovenije u slučaju arbitražnog sporazuma ujedinilo hrvatsku političku scenu, tako da vlada ima rijetku jednoglasnu podršku. Gotovo je nemoguće čuti glas koji zagovara ostanak Hrvatske u ovom duboko kompromitiranom postupku. Ovo je što bi Amerikanci nazvali “no-brainer”, dakle, nešto tako očito da ne trebaš puno razmišljati prije donošenja odluke. U ovom slučaju hrvatski se političari natječu u tome tko će žešće braniti ugrožene nacionalne interese. Sastanak čelnih ljudi parlamentarnih klubova s premijerom ispao je kao neka senzacija, iako su takve političke konzultacije posve normalne u zrelim demokracijama. Nije, inače, čudno da se stranke žestoko nadmeću u borbi za naklonost birača, pa da ponekad padaju teške riječi i uvrede. Ono što jest čudno, i pomalo zabrinjavajuće, da naši vodeći političari nisu u stanju sjesti za istim stolom i razgovarati, te komuniciraju gotovo isključivo preko medija. Time se stvara privid da postoje velike razlike između njih, a u stvarnosti njihovi pogledi na hrvatske probleme, pogotovo na području gospodarstva i ustroja države su vrlo slični, ako ne gotovo identični. Uglavnom, županije moraju ostati, kao i dominantna uloga države u upravljanju ekonomijom i nacionalnim resursima.

Situacija oko proslave 20. obljetnice oslobodilačke akcije Oluje, međutim, posve je drugačija. Ako nas je Slobodan Milošević uspio ujediniti sa svojim velikosrpskim osvajačkim pohodom za vrijeme Domovinskog rata, danas nema više ni traga tog zajedništva. Vode se i dalje rasprave o naravi te vojno-redarstvene akcije, tako da neki govore kako to nije uopće povod za slavlje nego za žalovanje. Dalmatinski episkop Njegovo preosvešenstvo Fotije na pitanje o sudjelovanju Srpske pravoslavne crkve na svečanosti u Kninu izjavio je kako u tome “ne može sudjelovati, ne želi niti joj je tamo mjesto”. Postavlja se onda pitanje da li živimo u istoj stvarnosti? Kako doći do boljeg međusobnog razumijevanja u ovim okolnostima? Nema sumnje da je Oluja bio glavni i odlučujući događaj u novijoj hrvatskoj povijesti, te da je oslobođenje okupiranog područja bila pretpostavka za svaki daljnji napredak naše zemlje. Ako je Oluja nakon 20 godina i dalje “kontroverzna”, onda imamo ozbiljan problem.

Čini se da nam oslobađajuća presuda dvojici generala Gotovine i Markaća može mnogo toga rasvjetljiti, jer htjeli to ili ne, ta presuda predstavlja na neki način i “službeno” tumačenje ove sudbonosne akcije. Ne radi se više samo o “hrvatskoj istini”, nego o haškoj istini koja je priznata u međunarodnoj zajednici. Kao što znamo, suđenje je dugo trajalo i uključilo je veliki broj svjedoka s obje strane. Iako su mnogi upozoravali na opasnosti političke zloupotrebe cijelog procesa, posebno od strane vrlo ambiciozne bivše tužiteljice Carle del Ponte, još nisam čuo ozbiljnu primjedbu na nepristranost ili objektivnost haškog tribunala, tako da možemo isključiti mogućnost da je Hrvatska mogla “izlobirati” ovakav ishod, kao što je očito Slovenija pokušala u slučaju Savudrijske vale. Možemo samo zamisliti kakve bi bile reakcije naših susjeda, pa i svijeta, da je razotkriven razgovor između jednog haškog suca i službene osobe s hrvatske strane u kojemu se pokušava utjecati na konačnu presudu.

Treba ovdje podsjetiti da je haški tribunal potpuno oslobodio naše vodeće generale od svake optužbe, uključujući one najteže da se radilo o “zajedničkom zločinačkom pothvatu”.   Znači, utvrđeno je da namjera tadašnjeg državnog vodstva nije bila potjerati sve etničke Srbe s do tada okupiranog područja. Hrvatski generali su itekako bili svjesni da će međunarodna zajednica budnim okom pratiti svako naše postupanje prema neprijateljskoj strani. I zaista, nakon cijele istrage, saslušanja svjedoka i suđenja, tribunal je utvrdio da na cijelom području tzv “Krajine” ne postoji niti jedna civilna žrtva koja je stradala zbog granatiranja od strane HV-a. Treba naglasiti da ovo ne umanjuje činjenicu da su nažalost počinjeni teški zločini od strane pojedinaca na oslobođenom teritoriju. Već krajem kolovoza 1995. god. UN zaključuje da je granatiranje bilo usmjereno gotovo isključivo prema vojnim metama, ne civilnim objektima. Od 20 000 osoba koje su prema navodima tribunala napustile 4 grada (Knin, Benkovac, Obrovac i Gračac) zbog straha od granatiranja, niti jedna nikad nije bila identificirana od strane tužiteljstva, za razliku od Sarajeva, Dubrovnika i Zagreba gdje tužiteljstvu nije bio problem navesti imena pojedinih žrtava.

Hrvatska je bila u životnoj opasnosti sve do Oluje, a Bihaću je u to vrijeme prijetila nova Srebrenica. Ako je opravdana reakcija oko arbitražnog sporazuma gdje susjedna zemlja pokušava oteti naš teritorij na nepravedan način, onda je oslobađanje već okupiranog teritorija još više legitimno i posve opravdano. Možemo biti ponosni na tu veliku pobjedu hrvatske slobode i slaviti bez ikakvog oklijevanja. Ako nam to svijet priznaje, zašto neki među nama i dalje uporno osporavaju nešto što je očito. Ponašaju se kao da naši generali nisu oslobođeni od bilo kakve krivnje, nego da su osuđeni za organizirane zločine. Kako je to moguće? Nažalost, umjesto da se pomire sa stvarnošću i usmjere pažnju negdje drugdje, oni i dalje iskrivljuju stvarnost i njeguju svoje mitove. Pitanje je samo kad će taj igrokaz već prestati?

Stjepo Bartulica

* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Sastanak čelnika parlamentarnih klubova s premijerom ne bi smio biti senzacija”

The Center for the Renewal of Culture promotes conservative values, liberty and the free market.

© 2018, The Center for the Renewal of Culture, All rights reserved.