Migranti i hrvatski dodvorači

Migranti dolaze, a Europa se nalazi pred živčanim slomom i pokazuje znakove bipolarnog poremećaja koji se manifestira tako da u jednom trenutku izražava velikodušnu spremnost da otvori svoja vrata, a s druge strane suspendira vlastita pravila i protokole koje je mukotrpno dogovarala. Nakon što ih je kancelarka Merkel pozvala u svoju zemlju, Njemačka je naglo zatvorila svoju granicu kada je vidjela da stvari izmiču kontroli. Sve se počelo lomiti preko naših malih leđa jer je Hrvatska jednostavno postala mjesto gdje se ta velika masa očajnih ljudi slijeva. Iako nas premijer uvjerava da nećemo biti „hotspot” u ovoj krizi, čini se da smo to već postali. Neki su naši mediji čak sretni zbog toga jer kažu da smo konačno došli u središte pažnje svjetskih medija. Očito im odgovara ova neizvjesna i napeta situacija u kojoj nitko ne zna što se može dogoditi. Vlada je brzo završila na planu B, a tko zna koliko nas još planova čeka.

Govorim o migrantima, a ne izbjeglicama jer je izbjeglica po definiciji netko tko želi napustiti svoju zemlju, a ne netko tko želi useliti u konkretnu zemlju; u ovom slučaju Njemačku, Švedsku ili neku treću. Podsjećam da su veliki problemi nastali u susjednoj Mađarskoj jer su se migranti odbili registrirati, znajući da postoji rizik da ih se tamo kasnije vrati u slučaju da ne mogu ostati u bogatijoj zapadnoj Europi. Mađarska je postala omražena zemlja naših lijevo-liberalnih elita, no ona je jednostavno provodila međunarodno pravo i protokole EU-a, a njihov se premijer Orban ne želi pokoriti dekretima iz Bruxellesa. Dok ga svjetski mediji žestoko kritiziraju, njegova popularnost raste među Mađarima, jer je očito da vodi računa isključivo o nacionalnim interesima svoje zemlje.

Dakle, postavlja se pitanje kako ispravno postupati? Što je razborito u ovoj situaciji? Nesporno je da smo dužni pobrinuti se za ljude koji su već ovdje među nama. To Hrvati i čine u skladu s kršćanskim moralnim načelima. Upravo je taj kršćanski i ljudski odnos potreban u ovoj dramatičnoj situaciji, a potaknulo je premijera da izjavi da je ovaj narod u velikoj većini kršćanski narod i da će se tako i ponašati. Čak čujemo da je papa Franjo, zajedno s kancelarkom Merkel, glavni vladin saveznik u rješavanju ovog problema. Zato jako čudi što ova vlada tako uporno potkopava kršćanski moralni poredak u zemlji, što se najbolje moglo vidjeti u slučaju nametanja famoznog spolnog odgoja u naše škole, ali i u žestokom protivljenju referendumu o braku. Tada su ljevičari digli neviđenu histeriju i moralnu paniku, ali im se to sve treba zaboraviti jer su oni pravednici i uvijek dobronamjerni. Tko god mislio da je dolazak ovih ljudi iz islamskog svijeta velika prijetnja kršćanskoj civilizaciji, treba znati da se puno ozbiljnija prijetnja nalazi već među nama u  obliku radikalnih ideologija koje se provode, a mi to sve plaćamo. Sve to prolazi u zemlji apsurda.

Jedno od glavnih načela konzervativne doktrine jest da se političke ovlasti moraju što strože definirati da bi se smanjio prostor za moguće zloupotrebe. Ovo proizlazi iz uvjerenja da političari, ne samo hrvatski, svojim odlukama često izazivaju više štete, nego koristi. Ova humanitarna kriza je uzrokovana, prije svega, nerazboritom američkom vanjskom politikom koja je htjela transformirati veliki dio islamskog svijeta. Ne može se silom uvesti liberalnu demokraciju u zemlje koje to ne poznaju niti žele. Obamina administracija je jedno vrijeme podržavala pobunjenike protiv Assadova režima, da bi kasnije shvatila da zapravo stvaraju ISIL. Danas Pentagon provodi program obučavanja “dobrih” pobunjenika s proračunom od 500 milijuna dolara, a na pitanje koliko su ljudi uspjeli obući za borbu u Siriji, glasnogovornik Bijele kuće odgovorio je pet, da bi dan kasnije povećali službeni broj na devet ljudi! Ovo može biti mala utjeha da nije samo naša vlada nekompetentna u rješavanju aktualnih izazova.

Kako vrijeme prolazi, postaje sve jasnije da se EU nije u stanju nositi s problemom ovih razmjera. Sama kancelarka Merkel već gubi podršku u svojim redovima, a mnogi govore da će njezino nesnalaženje samo hraniti radikalni protuimigrantski pokret u Njemačkoj. Stoga nije jasno zašto je izjava predsjednice Republike o odgovornosti njemačke kancelarke izazvala toliko burnih reakcija kod nas. Odmah se govorilo o velikoj šteti koja će nastati, ali predsjednica je samo rekla ono što je svima poznato. Slutim da ovakva reakcija proizlazi iz kompleksa male zemlje koja misli da mora uvijek biti pokorna velikima.  Čini se da se premijer i njegova ekipa dodvoravaju velikima te zato ističu da Hrvatska  zbog otvaranja svojih granica ima ugled u svijetu. Ministrica vanjskih poslova navodi da je u razgovorima s kolegama dobila pohvale, itd. Ali što to zapravo znači za sve nas? Zar nije njihova prva zadaća štiti interese vlastite zemlje, a ne stranih sila? Na kraju dana, kome oni služe?

Ne mogu se oteti dojmu da se više vesele sastancima sa svojim kolegama u Bruxellesu, nego kada idu među svoj narod u Vukovar, Knin i Špičkovinu. Mnogi se danas pozivaju na pokojnog predsjednika Tuđmana pa možemo čuti zanimljive ideje o mjestu za trg koji bi bio primjeren njemu. Očito s vremenom sve više cijenimo njegov lik i djelo, ali trebamo razumijeti zašto je to tako. Mislim da je glavni razlog taj što mu je hrvatski nacionalni interes uvijek bio na prvom mjestu, a ne što misle svjetski moćnici. Imao je svoje mane, ali nije se dodvoravao velikima. Stoga ne treba čuditi da je na njegovu sprovodu bio mali broj stranih šefova država, ali je zato hrvatski narod izišao izraziti mu svoje poštovanje. Živimo u vrijeme viška prosječnih političara, a malo državnika.

Stjepo Bartulica

* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Premijer i njegova ekipa dodvoravaju se u Bruxellesu umjesto da štite interese svog naroda”

Machiavellijev duh u hrvatskoj politici

Jedan od najpoznatijih teoretičara političkog djelovanja bio je renesansni pisac i diplomat Niccolo Machiavelli, čije ime označuje jednu političku doktrinu – makjavelizam. Ova doktrina nas uvjerava da je u politici privid puno važniji od stvarnosti, tako da je uspješan političar onaj koji zna dobro odglumiti, pa i prevariti svoje podanike ili, u slučaju demokratskih izbora, naivne birače. Prema ovoj teoriji, nije važno jesi li stvarno pravedan i pošten, nego je dovoljno uvjeriti ljude da si takav, da ostaviš dojam da se brineš o njima, pa će uspjeh slijediti. Ovo je važno imati na umu u vrijeme kad se pripremamo za još jedan izborni ciklus u Lijepoj našoj. Bit ćemo zasigurno bombardirani s raznim obećanjima, sloganima, istrošenim klišejima i frazama koje ništa ne znače, a PR stručnjaci će biti angažirani kako bi osmislili pozitivne ili negativne vijesti, spinove i poruke za birače. Već su počele žestoke svađe oko pouzdanosti anketa, a neki su brzo lansirali prve osobne uvrede na račun svojih protivnika. Sve će biti zabavno i narod će dobiti osjećaj da o nečemu odlučuje.

Glavni problem, međutim, je taj što nije tako jednostavno izbjeći ili iskriviti stvarnost. Ljudi po naravi stvari dobro znaju kako svakodnevno žive, kako funkcionira javna uprava,  sudstvo, kako pokrivaju mjesečne račune itd. Poduzetnici dobro znaju kako djeluje porezna uprava te do koje mjere se država miješa u ekonomske procese u Hrvatskoj. Mladi dobro znaju kakvo je stanje na tržištu rada i što sve treba za dobivanje prvog radnog mjesta. Kod nas je situacija takva da je upravo beskrajno strpljenje ono što je najpotrebnije, ali dobro dođe i veza s političarima koji su trenutno na vlasti. Dakle, pored svih PR stručnjaka i komunikacijskih stratega, ipak stvarnost nam glasno govori i možemo zdravorazumski nešto zaključiti o uspješnosti ili neuspješnosti aktualne lijeve vlade koja traži još jedan mandat.

Nova-stara lijeva koalicija nam nudi predizborni slogan „Hrvatska raste“ i time želi poručiti da je anemičan rast BDP-a od 1,2 posto njihova zasluga, jer njihov rad konačno pokazuje rezultate. Govori se o novom optimizmu, o dobroj turističkoj sezoni itd. Nude se predizborni pokloni u obliku vaučera za struju, novog izračuna kredita u švicarskim francima (još nije jasno tko će to platiti), a umirovljenicima će se sigurno nešto obećati. Trebamo, međutim, malo bolje analizirati neke osnovne podatke kako bi dobili pravu sliku. Naime, vlada nas je dodatno zadužila za otprilike 25 posto BDP-a u zadnje četiri godine, što u brojkama znači oko 65 milijardi kuna, a predviđeni deficit bit će 5 posto BDP-a ili oko 13 milijardi kuna. To znači da je porast od 1,2 posto nas “koštao”  skoro 80 milijardi kuna! Trebamo li biti zadovoljni s tim rezultatima? Građani bi također trebali znati da država izdvaja preko 11 milijardi kuna svake godine samo za kamate koje proizlaze iz ukupnog duga. Dok se u privatnom sektoru režu troškovi gdje se god može, država gotovo nije osjetila recesiju i povećava potrošnju, tako da nije veliko iznenađenje da nam je kreditni rejting i dalje „smeće”.

Važno je ponavljati ove podatke, jer nam govore o stvarnom stanju koje se ne da tako lako iskriviti. Treba ovdje spomenuti i aktualni osvrt Instituta za javne financije koji upozorava na pogoršanje kvalitete i opsežnosti informacija o državnim prihodima i rashodima. Prema institutu Hrvatska je nazadovala u odnosu na 2012. god., a kao glavni razlog navodi se da u prijedlogu proračuna za 2014. god. nisu prikazane informacije o ostvarenim prihodima i rashodima u prethodnim godinama. Upravo nam je to neophodno kako bismo mogli usporediti trendove u potrošnji javnog novca. Je li previše tražiti da ti podaci budu dostupniji građanima? Očito članstvo u Europskoj uniji nije nikakvo jamstvo da će stvari postati transparentnije. Često čujemo frazu o „uvođenju reda” u državi, ali čini se da smo sve dalje od tog cilja.

Što se tiče porasti BDP-a, jedan analitičar me upozorio na činjenicu da je naš BDP počeo rasti u vrijeme kad je cijena nafte naglo pala na svjetskom tržištu, što je pozitivno utjecalo na naše gospodarstvo s obzirom da uvozimo naftu. To bi značilo da nam se ovaj rast „dogodio” te je dijelom uzrokovan čimbenicima izvan naše kontrole. Ono što jest pod nadzorom naših političara, primjerice, jest državna imovina, pa bi bilo zanimljivo znati koliko su uspjeli aktivirati tu silnu imovinu u posljednje četiri godine. Jesu li ostvarene velike investicije? Nova radna mjesta? Zašto projekti na vrhunskim lokacijama kao što su Brijuni i Kupari pored Dubrovnika tako dugo traju? Moglo bi se reći da nam se rast ostvaruje usprkos, ne zahvaljujući vladi.

Iako smo se već mogli naviknuti na pojavu populizma i demagogije kod naših političara, ona će se sad u predizborno vrijeme samo pojačati i pokazati svoje besramno lice. Nažalost, možemo očekivati takve poteze ne samo kod onih koji žele ostati na vlasti, nego čak od onih koji se žestoko bune protiv sustava. Svi se jako trude da stvore privid da će sve biti drugačije i bolje ako oni budu imali poluge moći. Machiavelli bi možda bio ponosan na dobre učenike, ali što je s običnim građanima koji moraju podnositi toliko neodgovornosti i podcjenjivanja.

The Center for the Renewal of Culture promotes conservative values, liberty and the free market.

© 2018, The Center for the Renewal of Culture, All rights reserved.