Nova ravnoteža u EU i mi

Migracijska kriza prijeti da će zasjeniti sve ostale teme u izbornoj kampanji, a  situacija se mijenja takvom brzinom da je gotovo nemoguće pratiti koji je plan na snazi. Teško je reći do kada će Njemačka kancelarka Merkel moći nastaviti s politikom otvorenih vrata jer je pritisak sve veći da odustane i da podvuče crtu. Veliki broj gradonačelnika otvoreno se buni protiv politike Berlina i upozoravaju da im prijeti financijski kolaps, ako se nešto hitno ne promijeni. Na kraju će se svaka članica EU-a pobrinuti da zaštiti svoje nacionalne interese pa će i zloglasnog Viktora Orbana njegovi europski kolege možda bolje shvaćati. U svakom slučaju ova kriza opet jasno pokazuje da ne postoji europsko javno mnijenje, nego samo javno mnijenje pojedinih nacionalnih država. Tu činjenicu treba imati na umu jer se Europska unija može značajno promijeniti kroz skorije vrijeme, pogotovo ako se Velika Britanija odluči za izlazak na najavljeni referendum. Iako ne možemo izravno utjecati na ove događaje, rasplet će se snažno odraziti na hrvatsku politiku kao u slučaju migracijske krize pa ćemo se morati prilagoditi novim okolnostima.

U ovom kontekstu treba promatrati i predstojeće parlamentarne izbore koji se u nedjelju održavaju u Poljskoj, gdje ankete upućuju na vjerojatnu pobjedu konzervativne i euroskeptične Stranke zakona i reda. Lideri ove stranke puno su bliži razmišljanju premijera Orbana, nego kancelarke Merkel, kad je riječ o migracijskoj krizi, ali i drugim pitanjima. Možemo očekivati da će poljska vanjska politika postati „tvrđa” prema Bruxellesu, nego što je bila do sada. Poljaci bi se u Višegradskoj skupini mogli više okrenuti partnerima Česima, Mađarima i Slovacima, kako bi bolje promicali svoje interese na europskoj razini. Očito je da EU neće moći više funkcionirati po principu da svi slijede odluke osovine Pariz-Berlin, jer se s vremenom stvara nova ravnoteža. Zanimljivo je da euroskepticizam u Poljskoj raste, iako je jedna od najuspješnijih članica u povlačenju sredstava iz EU fondova.

Što to znači za Hrvatsku? Odnos hrvatske politike prema Bruxellesu nije uopće tema u našoj predizbornoj kampanji. Jedino čujemo da će se veliki projekti, koji se obećavaju, financirati iz europskih fondova. Je li to realno? Kakvo je iskustvo bilo do danas? Dok je Poljska već 1999. god. smanjila broj regionalnih upravnih jedinica sa 49 na 16, naše glavne političke stranke inzistiraju da županije moraju ostati kao do sada. Postavlja se pitanje zašto Hrvatska mora imati više regionalnih jedinica samouprave od Poljske koja ima gotovo 40 milijuna stanovnika? Ovih dana je guverner HNB-a Vujčić upozorio da anemičan rast od 1,5 posto neće biti dovoljan na duži rok te da će Poljska do 2040. god. biti dvostruko bogatija od Lijepe naše, ako se aktualni trendovi nastavljaju.

Sudeći prema ponašanju naših političara, nisu previše zabrinuti, a ono što govore upućuje na to da će radije bježati od stvarnosti, nego se suočiti s njom. Naime, aktualna lijeva vlada sve više koristi retoriku Syrize u Grčkoj, pa tako pokušava svaliti svu odgovornost za loše gospodarsko stanje na banke koje su uvijek laka meta. Drugi žele, primjerice, mijenjati zakon o HNB-u kako bi tu instituciju stavili pod izravnu kontrolu političke vlasti. Međutim, poznato je da je neovisnost centralne banke jedan od glavnih stupova za funkcioniranje slobodne ekonomije. U Njemačkoj je ta pozicija tako neupitna da se gotovo nitko ne usudi to dovesti u pitanje, ali naši će populisti radije nuditi lagana i „bezbolna“ rješenja. Naime, jednostavnije je ukinuti neovisnost centralne banke, nego smanjiti javnu potrošnju i dovesti je u racionalne okvire. Često se volimo ugledati u Njemačku kao primjer uspješne i uređene zemlje, ali kad je riječ o osnovnim načelima tržišnog gospodarstva, onda mislimo da možemo prkositi provjerenim pravilima koji se dugo primjenjuju u zemljama mnogo bogatijim od naše.

Dosadašnja kampanja, nažalost, ne pokazuje da su naši političari u stanju odoljeti napastima populizma i obične demagogije. Njihova se retorika može svesti na klišeje i već potrošene fraze, a PR stručnjaci osigurat će da u kampanji bude što manje pravog sadržaja.  Povodom predstavljanja izborne liste u Rijeci bivši ministar Jovanović nam rekao je koji su horoskopski znakovi njihovih kandidata, što je očito za njega bitna informacija. Dakle, političar koji je bio na čelu ministarstva znanosti i obrazovanja, vodi računa o horoskopu. Možda je to i bio glavni kriterij pri sastavljanju njihove liste. Svijet ide naprijed, a mi ostajemo u zemlji apsurda.

 

Stjepo Bartulica

* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Hrvatska će se politika morati prilagoditi novoj ravnoteži u EU”

Racionalni Hrvati i iracionalni političari

Predizborna kampanja se zahuktava i javnost je sve više izložena sloganima, obećanjima i potrošenim klišejima koji ništa ne znače. Stječe se dojam da se glavni kandidati žestoko obračunavaju, ali birači i dalje teško mogu dobiti jasne i nedvosmislene informacije o konkretnim politikama koje se namjeravaju provesti. S obzirom na nesretnu sudbinu famoznog Plana 21, možda je i bolje da nas previše ne zamaraju sa svojim programima jer iskustvo pokazuje da ga neće provesti u stvarnosti. Glavni politički blokovi obećavaju gospodarski rast i novo zapošljavanje, ali ne daju previše konkretnih detalja pa sve ostaje na običnim klišejima i već poznatim frazama. Moglo bi se reći da PR stručnjaci upravo žele da bude što manje bitnog sadržaja jer čim otkriješ da nešto namjeravaš napraviti, naglo padaju šanse za uspjeh. Dakle, prema ovoj logici, ključ uspjeha je što manje govoriti o  svojim planovima da se ne bi biračko tijelo previše uznemirilo.

Problem je što već duže vrijeme znamo da Hrvatska jednostavno ne može nastaviti ovim klijentelističkim modelom gospodarstva te će netko kad-tad morati imati hrabrosti da prestane s populističkom retorikom i reći ono što narod podsvjesno zna, ali ne želi čuti. Popularno je grmiti protiv „neoliberalnog kapitalizma”, ali ostaje činjenica da se Hrvatska nalazi na dnu ljestvice zemalja ekonomskih sloboda, tako da retorika nema puno veze sa stvarnošću. Još nismo čuli, primjerice, što misle glavni kandidati o državnim udjelima u preko tisuću poduzeća koje loše posluju, čije gubitke porezni obveznici moraju pokrivati. Sudeći prema dosadašnjoj kampanji, privatizacija je “prljava” riječ koju se ne smije izreći u javnom prostoru. Može se samo zaključiti da se politička klasa još nije jasno opredjelila za slobodnu ekonomiju, nego misli da može prkositi zadanim pravilima koja se primjenjuju u zemljama koje su mnogo konkurentnije i uspješnije od Lijepe naše.

Premijer Milanović je u svom govoru povodom svečanog pristupanja Hrvatske u EU  izjavio da je Hrvatska „zemlja racionalnih ljudi”.  Duboko se nadam da je bio u pravu, ali problem je što je Hrvatska postala zemlja iracionalnih političara. Postavlja se načelno pitanje: zašto je Vladi dopušteno trošiti više, nego što uprihodi i da se zadužuje u naše ime, dok se svaka obitelj i pojedini građanin mora odgovorno ponašati unutar svojih granica, jer znaju u suprotnome kakve će biti posljedice. Zašto dvostruki kriteriji? Vlada je donijela zakon o osobnom bankrotu, ali nije radila gotovo ništa da spriječi naše kolektivno bankrotiranje. Kao što je bivši američki predsjednik Reagan rekao u govoru nakon što je prisegnuo: „Vlada nije rješenje našeg problema; Vlada je naš problem”.

Ako gledamo na državu kao dioničko društvo, a porezni obveznici su njezini dioničari, mogli bismo onda reći da je predizborno vrijeme kada Vlada polaže račune nama dioničarima za svoj rad proteklih četiri godina. Kako je zapravo upravljala? Jesu li dobro i razborito trošili naš novac? U jednoj prošloj kolumni istaknuo sam da je anemičan rast od 1,2 posto postignut nakon što nas je Vlada zadužila za dodatnih 80 milijardi kuna, a silna državna imovina s kojom raspolaže nije aktivirana i još uvijek pasivno čeka bolje dane. Kad bi, dakle, pomno analizirali ovu bilancu, morali bismo tražiti smjenu vodstva koje očito nije bilo u stanju racionalno upravljati nacionalnim resursima. Možemo samo zamisliti kako bi završila uprava jedne kompanije koja četiri godine nije uspjela aktivirati imovinu koju ima na raspolaganju, a gubila utakmicu s konkurencijom.

Tijekom mandata premijer je više puta izjavio kako „radi težak posao” i tražio naše strpljenje. Očito mu ovaj posao nije tako teško pao, jer se grčevito bori da ga i dalje radi. Što bi tek mogli reći pirotehničari, medicinske sestre, poljoprivrednici i drugi? Odgovornost je velika i sigurno nije uvijek ugodno provoditi one mjere koje su potrebne, ali biti hrvatski premijer ne smije biti „težak posao”. Može biti sretan što našim medijskim okruženjem dominiraju lijevo usmjereni komentatori i novinari jer da je drugačije ne bi imao nikakve izglede.

Tko će, na primjer, podsjetiti birače na slavne trenutke kao kad je Ustavni sud ukinuo zdravstveni/spolni odgoj zbog velikih propusta u njegovu uvođenju ili, bolje rečeno, nametanju? Premijer se izjasnio kao liberal, ali što je liberalno bilo u nametanju novog kontroverznog predmeta protiv volje roditelja? Bivši ministar Jovanović nije bio u stanju razgovarati sa zabrinutim roditeljima, što dovoljno govori o njegovoj demokratskoj kulturi. Valja primijetiti sva ona pitanja koja neće biti postavljena tijekom kampanje jer se novinari velikim dijelom slažu s lijevom ideološkom agendom. Bitno je samo gospodarstvo, ne svjetonazorska pitanja koja nas dijele, govori se. Međutim, nećemo kao društvo napredovati, ako se pomirimo s tim da samo jedna strana ima pravo provoditi svoju viziju, dok se one sve koji se ne slažu proglašava  „zatucanim desničarima”, „klerofašistima”, itd. Kad nemaju koherentne odgovore, onda krenu s etiketama. Više o lažnoj toleranciji i licemjerju na ljevici u sljedećim kolumnama.

Stjepo Bartulica

The Center for the Renewal of Culture promotes conservative values, liberty and the free market.

© 2018, The Center for the Renewal of Culture, All rights reserved.