robin

Izlaganje dr. sc. Robina Harrisa na znanstvenom skupu o kardinalu Stepincu

1448526650_5_38_photo

Međunarodni znanstveni skup “Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskoga rata i poraća” održan je prošli tjedan u Zagrebu (dvorana Nadbiskupijskog sjemeništa “Vijenac”, Kaptol) . Na skupu svojim je izlaganjem nastupio i dr. sc. Robin Harris, član Uprave COK-a. Spomenimo prigodno da dr. sc. Harris trenutno dovršava svoju knjigu o kardinalu Stepincu u kojoj će biti predstavljene nove spoznaje njegova istraživanja koje je provodio na još neobrađenim i neobjavljenim arhivskim izvorima.

Njegovo izlaganje pod naslovom “Stepinac i Srbi: Istina, laži i manipulacije” donosimo u cijelosti:

“Za istraživanje moje buduće knjige o Blaženom Alojziju Stepincu, pročitao sam mnogo objavljene i neobjavljene građe. Takav pothvat omogućava stvaranje slike – ne samo o jednom čovjeku i njegovu djelovanju – već i o njegovim neprijateljima i njihovim motivima.

Moj opći zaključak samo potvrđuje ono što kaže Stepinac kada opisuje komunizam kao Mendacium incarnatum – utjelovljenu laž. Komunisti su konstruirali i održavali na životu laži, koje su – a ne istina o stvarnim događajima – temelj nerazumijevanja i nepovjerenja zbog čega je ovaj simpozij potreban.

Očigledno je postojala određena povijesna građa – ali arhitekt je ove tvrđave laži Komunistička Partija Jugoslavije.

U prvoj su Jugoslaviji katolički biskupi bili sve više nezadovoljni nejednakim položajem Katoličke Crkve u zemlji. Takvo nezadovoljstvo se povećalo kao posljedica neuspjeha ratifikacije Konkordata sa Svetom Stolicom 1937. godine. Stepinac osobno nije bio oduševljen Konkordatom, iako ga je podupirao jer je predstavljao vatikansku politiku. Međutim, iz okolnosti povlačenja prijedloga – a poslije snažne kampanje Srpske Pravoslavne Crkve – Stepinac je izvukao zaključak da se u tadašnjem okviru Jugoslavije prema katolicima nikada neće postupati pravedno. Njegovo su mišljenje o ovom predmetu dijelili mnogi.

Za vrijeme prve Jugoslavije je vladalo, posebno u nekoliko područja, osobito rivalstvo između Katoličke i Pravoslavne Crkve. Ovo se vjersko rivalstvo na Balkanu preklapala s pitanjima nacionalnog ili narodnog identiteta. Nacionalisti su, kao Ustaše, vidjeli konfesionalnu pripadnost kao važan, iako drugotni čimbenik u svjetovnoj ideološkoj borbi.

Stepinčev je stav oduvijek bio različit. On je znao – i što su potvrdili i katoličko kanonsko pravo i vodstvo iz Rima – da je duše moguće dobiti samo uvjeravanjem, ne silom, i da se svako vjersko obraćenje oslanja na čin slobodne volje.

Poslije sloma Jugoslavije u proljeću 1941. god., Stepinac je bio zadovoljan time što je Katolička Crkva konačno imala jasni pravni okvir za svoj rad. Ali, za razliku od onog što je govorila kasnija propaganda, NDH nikada formalno nije bila katolička država, čak nije imala ni službene diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Ustaški predvodnici, sigurno i Pavelić, koji je želio da ga snime s fesom, promatrali su muslimanske Hrvate, a ne katoličke, kao uzore građanstva nove države. Za poglavnika nije bio problem stvoriti Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu kad su to interesi ustaša zahtijevali.

NDH i Katolička Crkva bili su zasebni entiteti, čiji su se odnosi brzo pogoršali kada se pokazao smjer ustaške politike. To nije bila tajna. Radio Slobodna Jugoslavija, glasilo KP-a, u 1943. god. je navodio izvatke iz Stepinčevih propovijedi. Znakovito je da su partizani poslije ulaska u Zagreb brzo smaknuli vođe Hrvatske Pravoslavne Crkve, Njemačke Evangelističke Crkve i zagrebačkog muftiju, zajedno s nekim katoličkim svećenicima koji su bili bliski pobijeđenom režimu. No u ovom je trenutku Bakarić želio biti snimljen nasmijana lica u Stepinčevu društvu, gledajući partizanski mimohod na Trgu Bana Jelačića.

Od optužbi protiv Stepinca, a kroz njega i protiv Katoličke Crkve, tri su ozbiljno naštetile njegovu ugledu.

Na kraju Drugog svjetskog rata, najgora je optužba bila da je surađivao s nacističkim okupatorima. Optužba za kolaboracionizam bila je veoma ozbiljna za zapadne saveznike, međutim, lako se mogla pretvoriti u predmet manipulacije. Takva optužba je mogla biti usmjerena protiv svake važne ličnosti koja se nije borila ‘u šumi’, ili barem nije odlazila iz zemlje. No, dobro obavješteni ljudi razumjeli su da nije sve tako jednostavno.

Jedan od njih bio je i slovenski oficir Stanislav Rapotec koji je u misiji jugoslavenske Vlade u izgnanstvu posjetio Zagreb u lipnju 1942. god., uz britansku pomoć. Vodio je pet razgovora s nadbiskupom o cijeloj situaciji. Kada je Rapotec ponovio prigovor Zapada da Crkva nije činila dovoljno da spriječi pokolje, Stepinac nije samo prikazao što je činio da spasi žrtve, već i objasnio granice svojih mogućnosti u nadbiskupskoj službi. Tada je izjavio: „Mogao bih se povući, i poslije rata bih uživao ugled mučenika. No, kad bih tako učinio, ne bih poboljšao stanje stvari i čak bih pogoršao situaciju onima koji su potrebni pomoći.“

Zanimlivo je zaključak Peter Constana, američkog pomoćnog konzula u Zagrebu, koji je bio prisutan svaki dan u montiranom procesu protiv Stepinca. On je napisao u izvještaju za Washington:

„Nadbiskup Stepinac nije suradnik ni zločinac. On je žrtva komunizma.“

Druga velika optužba protiv Stepinca i Crkve je za sukrivnju u uništenju Židova. Ovu su optužbu ozbiljnije tretirali međunarodni krugovi nego ljudi u samoj Jugoslaviji. Nitko od onih koji su bili barem prosječni poznavatelji prilika toga vremena ne bi mogao optužiti Stepinca da je bio šutljiv ili rezerviran po ovom pitanju. Njegove su objave protiv rasističkog proganjanja bile hrabre i javne. Njegove su bezbrojne intervencije za Židove, individualno i kolektivno, bile dobro poznate. Imao je dugu povijest dobrotvornog rada za židovske izbjeglice iz Čehoslovačke i Austrije, koje su tada bile pod nacističkom kontrolom. Bio je predmet mržnje nacista kao ljubitelj Židova: Gestapo je ga još u ožujku 1939. god. opisao kao Deutschfeindlich: protunjemačkog. Novije se, i suptilnije optužbe koncentriraju na stil njegovih prosvjeda, ili na prioritet koji je davao Židovima kršćanske vjere ili, uopće, na čin pozdravljanja NDH.

Ove optužbe nisu solidne ni relevantne, ali one su uvod u treću optužbu, koja je naš najvažnji predmet diskusije danas – naime, da je Stepinac bio sukrivac u progonu srpskog stanovištva u Hrvatskoj od ruke ustaša.

Briga Stepinca je uvijek bila spašavanje života. Za njega svaka druga stvar je bila manje važna.

Imao je nekih uspjeha, kao smo čuli.

Stepinac je postigao takve uspjehe zato što je razumio što je jedini temelj svog autoriteta: njegov položaj nadbiskupa – vjerskog vođe, a ne političkog igrača. Naravno, to znači da je službeno intervenirao uglavnom – iako ne samo – za ljude koji su bili katolici, i to barem nominalno. Ali ako pogledamo ono što je činio neslužbeno, možemo vidjeti da za njega je svaki ljudski život važan.

Potpuno različit je bio mentalitet KP, koja je organizirala Stepinčevo suđenje i koja je za mnogo godine nastavljala klevetati njegov ugled. Primjer ovog mentaliteta se nalazi u jednom ‘elaboratu’ agenta OZN-e, poslije prvog uhićenja nadbiskupa 1945. godine

Evo ga:

„Još za vrijeme stare Jugoslavije ‘Karitas’ je vodio akciju za pomaganje izbjeglih židova i intelektualaca iz Austrije i Njemačke. Na inicijativu Stepinca zagrebački židovi sakupili su preko miljon dinara za te izbjeglice koji su bili kasnije razaslani u Englesku, Ameriku, Švicarsku i Španiju…“

„U početku okupacije i prvih većih progona Srba od strane ustaša, Karitas je pomogao i neke Srbe, kao i Židove. Kasnije je preuzeo brigu za srpsku djecu čiji su roditelji stradali 1944. i 1945. godine. Mačekovci su takodje aktivno sudjelovali u radu Karitasa oko izbjeglica koje su sa svih strana dolazile u Zagreb. Po tome izgleda da je Karitas trebao odigrati ulogu unutarnjeg fronta koji bi se predstavio kao paralelna organizacija NOP-u. I ovdje je Stepinac centralna ličnost.“

Takav je mentalitet, koji smatra i koristi sve kao sredstvo za cilj partijske kontrole, očigledan i u Stepinčevom montiranom procesu.

Ali zašto je sudbina Srba u NDH – a ne Židova – imala takav proritet u montiranom procesu? Nemam dokaza o tome, ali ako izvodimo strategiju iz taktike, možemo dosta toga objasniti.

Jasno je da jedan cilj Stepinčevog suđenja u rujnu i listopadu 1946. godine bio smiriti srpske osjećaje vezane uz montirani proces i smaknuće Draže Mihailovića u ljeto te godine. A isticanje je upletenosti katoličkog klera u zločine protiv Srba imalo još jednu korist. Komunisti u Beogradu znali su da je većina stanovništva Jugoslavije bila čvrsto kršćanska, i zato antipatična prema ateističkoj ideologiji. Kao što je rekao Stepinac za vrijeme procesa, pravoslavci bi bili jednako povrijeđeni kao i on huljenjem protiv Blažene Djevice Marije koje se našlo u novim službenim školskim knjigama. Ali, naravno, kada bi Partija mogla podgrijati mržnje između vjerskih denominacija, tada bi bilo moguće izbjeći solidarnost vjernika protiv njihove ideologije.

U tiskanoj je verziji procesa, Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, veliki broj značajnih izostavljanja: dva govora Stepinca tokom svoje obrane, govori dvaju njegovih odvjetnika, i svjedočanstva svjedoka obrane. Ima, također, nekih iskrivljenosti. Zapisnik suđenja – nažalost, još uvijek netiskan – pokazuje, primjerice, suprotno javno izdanim materijalima, da je Stepinac doslovno nijekao autentičnost izvještaja kojeg je navodno poslao Piju XII., datiranog 18. svibnja 1943. godine. Javno tužiteljstvo je iskoristilo ovaj izvještaj kako bi sugeriralo da je Stepinac zaista znao veličinu – i da je odobrio – nasilne vjerske prijelaze (takozvana ‘prekrštavanja’) srpskih pravoslavaca. Ali u zapisniku čitamo:

„Optuženom Stepincu se zatim predočuje dokument. Stepinac dugo gleda u njega i na koncu kaže: ‘To nije moje’.“

Javnom je tužitelju, Jakovu Blaževiću, bilo dopušteno imati veto na dokumente dokaza odvjetnika obrane. Poslije mu je dopušteno i sprječavati dolazak ključnih svjedoka. Sada je mogao pisati ‘ne’ na stranici gdje su bila njihova imena. Od 37 predloženih svjedoka za obranu, sud je službeno prihvatio 22.

Od ovih 22, samo 8 je zaista pojavilo, od kojih je jedan odveden iz sudnice. Među odsutnima svi su bili etnički Srbi.

Jedan od njih, dr. Julije Budisavljević, mogao je dati izuzetno važno svjedočanstvo o radu Stepinca u pomaganju srpskoj djeci. Jasno je da ga je odvjetnik očekivao do konačnog trenutka. Ali on nije došao.

Odlučnost javnog tužitelja da spriječi svjedoka obrane nije bila bez razloga, jer su neka svjedočanstva ovih svjedoka koji su naposljetku saslušani, bili veoma nepovoljni za argumente tužiteljstva. Kanonik Dragutin Hren je opisao da su, kada je radio u kancelariji nadbiskupije, došle skupine Srba tužeći se na zapreke prijelazu na katoličku vjeru. Kada se javnost u sudnici smijala, Hren ih je ukorio:

„Ovaj smijeh je besmislen, jer tako je bilo. Da mi smo potpuno zatvorili Crkvu ovim ljudima, tada bi bio broj mrtvih i progonjenih ljudi mnogo veći.“

Kanonik Pavao Lončar je svjedočio da je bio poslan u srpnju 1941. od Stepinca, ustaškom ministru Mirku Puku. Imao je 300 molbenica za prijelaz za Srbe u Glini, koje je bacio na stol ministra, prosvjedujući kako su ti ljudi bili još deportirani. Lončar je tada rekao: „Odakle vi kao Ministar dolazite da vi primite u Katoličku Crkvu i silite ljude?“

Tada je Lončar pitao za fra Radoslava Glavaša – ustaškog službenika i franjevca. Lončar mu je sada prijetio da će, ako nastavi pisati spise za prijelaz, biti ekskomuniciran. Na to je bio Puk pobjesnio, i za dva tjedan dana dao uhapsiti Lončara. Ovaj je bio osuđen na smrt, ali je intervenirao Stepinac i apostolski izaslanik Marcone pa je kazna preinačena u 20 godina zatvora. Konačno je pušten iz Lepoglave nakon 18 mjeseci.

Ovo jasno pokazuje kakvi su bili stavovi Crkve i ustaške vlade po pitanju sudbine Srba.

Velečasni Josip Crnković, Hrvat rođen u Glini, dao je snažno svjedočanstvo o naporima katoličkog župnika, Franca Žužeka, da mobilizira Stepinca za Srbe. On je potvrdio da je intervencija nadbiskupa spasila mnoge od deportacije i smrti. Posebno je istaknuo kako bi tri srpske žene, koje su tada bile u Zagrebu, željele doći da svjedoče u obranu Stepinca. One, očigledno, nikada nisu došle.

Zanimljivi dodatni dokaz o istini i o lažima o ulozi Stepinca za vrijeme rata dolazi iz zapisnika Komisije za vjerska pitanja Narodne Republike Hrvatske, gdje postoji bilješka sastanka između biskupa, uskoro zatim i nadbiskupa, Šepera, i Predsjednika Komisije, Stjepana Ivekovića. Datum je dva dana poslije smrti Stepinca.

Zapisnik kaže:

„Dr. Šeper je vrlo kratko govorio o Stepincu i to je napomenuo samo slijedeće: Da mu je u toku dana, t.j. u petak 12 veljače 1960.g. došao jedan dr. liječnik kojega ne poznaje, i koji je dugo morao čekati pred vratima da ga Šeper primi jer je bio zauzet, koji mu je došao izraziti saučešće u vezi smrti Stepinca, i sa suzima u očima govorio mu o Stepincu, naglašujući da je on Srbin ali da može samo najljepše i najbolje reći za pokojnika s kime je suradjivao za vrijeme rata i on je živi svjedok kako se je pokojni Stepinac zauzimao za Srbe… Dalje je naveo da je on [t.j. Šeper] bio prisutan kada je Stepinac 1941.g., saznavši da se u vili Vajs nalazi oko 400 Srba i Židova koji treba da budu pobijeni telefonski intervenirao kod nekog glavešine NDH – on ne zna tko je bio na drugoj strani telefona, ali je Stepinac bio vrlo energičan i tražio da se smjesta nevini ljudi puste.“

Iz zapisnika primjećujemo da se Predsjednik Komisije nije protivio tezi Šepera, nije kritizirao stav Stepinca prema Srbima, i nije izrazio iznenađenje. Komunisti su znali istinu, i oni su bestidno lagali.

Kampanja protiv Stepinca nije prestala ni poslije osude. On je postao jak čimbenik međunarodne strategije partijskog klevetanja protiv papinstva.

Knjiga Carla Falconija, „Šutnja Pija XII.“ [Il Silenzio di Pio XII], izdana je 1965. godine. Falconijeva rasprava o Hrvatskoj sačinjava trećinu knjige. Ponovno koristi građu rabljenu od tužiteljstva za Stepinčevo suđenje, koju su komunističke vlasti u Jugoslaviji tada dopunile. Falconi, pun povjerenja, citira dokumente. I ove su citate koristili brojni naredni autori u svojim klevetama protiv Pape i Katoličke Crkve.

Ali što su zaista mislili Falconijevi manipulatori? To sada znamo zahvaljujući istraživanjima dr. Stjepana Razuma – izvorni se dokumenti nalaze u Hrvatskom Državnom Arhivu, u UDB-inom Dosjeu Stepinac, kutija 4, omot 63. Falconi je pitao za nekoliko stvari da podupre svoje argumente – uključujući službeni dnevnik Stepinca kao nadbiskupa. Ali ima problem presedana – hoće li i drugi povjesničari pitati za to da vide iste ove dokumente? Što s iskrivljenim dokumentima ili čak falsifikatima?

Ali (i ja citiram):

„…Falconi ne pozna naš jezik i dnevnik sam ne bi mogao čitati (…) Falconi je vezan ugovornim rokom sa izdavačem i on nema mnogo vremena za studiranje ovih dokumenata.“

Zbog toga:

(još jednom citiram)

„Mišljenje je drugova u Republičkoj i Saveznoj Komisiji za vjerska pitanja da je Falconijevo djelo korisno za našu zemlju. Misle da je bolje da on, kao stranac i nezavisni publicist, objavljuje takve stvari, nego da ih objavljujemo mi sami.“

Tako je bilo.

Otrov je nastavljao teći, čak i nakon sloma komunizma.

Govoreći o ovom pitanju Srba u Hrvatskoj, Stepinac je rekao:

„Ponovno naglašavam da nam je savjest čista i kada jedanput bude povijest mirno i objektivno progovorila, izvan sumnje je da se Katoličkoj Crkvi neće ništa ozbiljno moći predbaciti.“

Povijest sada treba na to i pristati.”

U Zagrebu, 24. studenog 2015.

dr. sc. Robin Harris

Politička korektnost u SAD-u i kod nas

Pišem ovu kolumnu za vrijeme boravka u SAD-u gdje sam bio gost, između ostaloga, na glasovitom sveučilištu Princeton. Istog je dana kad sam tamošnjim studentima održao predavanje skupina studenata prosvjedovala zbog rasističkog nasljeđa tražeći da vodstvo sveučilišta skine ime bivšeg američkog predsjednika Woodrowa Wilsona s naslova poznate škole za međunarodne odnose u okviru sveučilišta. Valja podsjetiti da je Wilson bio i predsjednik Princetona prije nego što je postao predsjednikom SAD-a, tako da je njegovo ime sastavni dio povijesti ove ustanove. Wilson, politički progresist, bio je poznat po svojem prijedlogu 14 točaka za svjetski mir koje je iznio američkom Kongresu na kraju I. svjetskog rata. Točka 10. se odnosila na narode Austro-Ugarske monarhije te jamčila pravo na “autonomni razvoj”. Međutim, Wilson je isto tako bio čovjek američkog Juga te smatrao rasnu segregaciju prihvatljivom, primjerice, na radnim mjestima u tijelima savezne vlade. Zbog takvih stavova američki studenti danas traže da se sveučilište službeno distancira od Wilsona.

Američki promatrači ističu da su ustanove izložene neviđenom valu političke korektnosti koji nameće novi način tumačenja prošlosti te ne dopušta raspravu. Glavni problem, kažu, jest da se radi o politički motiviranom pokretu koji unaprijed donosi svoje zaključke te zatim traži vrlo konkretne ustupke. Ulozi su vrlo veliki kad se uzme u obzir da Princeton raspolaže s preko 23 milijardi dolara, što omogućuje da privlači najbolje studente i profesore diljem svijeta. Što će reći veliki dobročinitelji ako vodstvo popusti zahtjevima? Kakve će biti posljedice ako ne popusti? Sadašnji predsjednik sveučilišta sigurno o tome intenzivno razmišlja ovih dana. Ironija u ovom slučaju jest da zagovornici političke korektnosti traže “glavu” osobe koja zapravo pripada lijevoj američkoj tradiciji, ne desnoj. Naime, Wilson je bio političar koji je značajno povećavao opseg djelovanja savezne vlade, tako da nije poštivao načela ograničene vlasti (limited government), na čemu inzistira konzervativna politička doktrina.

Svaka zemlja se mora suočiti s vlastitom prošlošću, pa tako i SAD. Iako je ta zemlja vrlo brzo postala svjetska velesila, zasigurno ima i svoje “grijehe” s kojima se mora nositi. Pritisak da se provede revizionizam povijesti je sve veći, tako da ova epizoda na Princetonu ne će biti zadnja. Kakve su pouke za nas u Hrvatskoj? Najžešće se rasprave još uvijek vode oko lika jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita kojega naša politička elita još uvijek brani. Za razliku od slučajeva u SAD-u, u Hrvatskoj je “politički korektna” pozicija trentutno takva da se opravdava njegovo nasljeđe. Pokušava se relativizirati njegovu odgovornost u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava, da ne govorimo o zločinima počinjenim nakon II. svjetskog rata i u vrijeme komunističke diktature.  Kad bi primijenili kriterije koje vrijede u zemljama poput SAD-a, Titovo ime sigurno ne bi krasio trgove diljem Hrvatske. Bilo bi zapravo nemoguće obraniti njegovu političku ostavštinu. Grad Šibenik nam može biti dobar primjer jer je odlučio skinuti Titovo ime s trga u tom gradu.

Ovdje se otvara i pitanje kako novi naraštaji gledaju na ovu problematiku. Zanimaju  li ih uopće ove teme? Američki studenti, slagali se s njima ili ne, vrlo su glasni na svojim kampusima. Ne boje se vršiti pritisak na velike autoritete. Kod nas u zadnje vrijeme su studenti najviše angažirani oko svojih prava, na besplatno studiranje itd. Čini se da ih previše ne zanimaju rasprave oko tumačenja naše povijesti. Jesu li materijalna prava važnija od borbe za ispravljanje velikih povijesnih nepravdi? Studenti imaju jedinstvenu priliku utjecati na kulturu svoje zemlje. Njihov glas se ne može tako lako ignorirati, tako u SAD-u, tako i kod nas.

Hrvatska još uvijek gradi svoju demokratsku kulturu i moramo biti svjesni kako nije tako jednostavno nadvladati nasljeđe iz totalitarne prošlosti, ali danas već imamo naraštaje koji nisu poznavali komunizam. Mnogi mladi birači glasali su za Most, što ukazuje na činjenicu da žele promjene i nisu zadovoljni etabliranim strankama. To je dobar pomak na našoj sceni jer se veliki igrači, prvi put, moraju prilagoditi novom odnosu snaga. Odmah su tonovi bili drugačiji, čak ponizniji u javnoj komunikaciji.  To se dogodilo jer su građani digli svoj glas i nisu ostali pasivni promatrači. Naši će se političari od sada, uvjeren sam, morati još više truditi jer su hrvatski birači s vremenom postali zahtjevniji. Problem za Most jest da se zahtjevni birači mogu lako i razočarati, tako da vodstvo mora dobro iskoristiti ovu priliku da nametne nove standarde u našoj političkoj praksi.

princ

Stjepo Bartulica gostuje na Sveučilištu Princeton

Na poziv Liechtenstein Institute on Self-Determination pri Sveučilištu Princeton (New Yersey, SAD) dr. sc.  Stjepo Bartulica gostovat će kao predavač 18. studenog 2015.u sklopu akademskog Programa o religiji, diplomaciji i međunarodnim odnosima (PORDIR).

PORDIR na godišnjoj razini održava seriju predavanja na temu isprepletanja religije i međunarodne politike te istražujući utjecaj religije na snagu politike, konflikte i krizno upravljanje, vođenje diplomacije u 21. stoljeću. U tu svrhu, na Program se pozivaju ugledni znanstvenici, diplomati, vjerski lideri…

Ovogodišnji PORDIR usredotočit će se na pitanja o uzajamnoj povezanosti između religije i strategije u raznim područjima – politici, vojsci, ekonomiji, kulturi i pojedinačno – sa značajnim odnosom na utjecaj religije i religijskih vrijednosti na vođenje međunarodne politike.

Sinoda o obitelji

Čim je završila redovita sinoda o obitelji počelo je s raznim tumačenjima i spinovima u medijima i blogosferi. Sigurno su se mnogi nadali da će vidjeti naslove poput „Katolička crkva se konačno pomirila s razvodom” ili „Katolička crkva kaže da je gej ok!”, ali to se nije dogodilo niti se moglo dogoditi. Što zapravo možemo zaključiti nakon ove trotjedne rasprave u Vatikanu? Prvo, ogroman interes svjetovnih medija upućuje na činjenicu da svijetu nije svejedno što misli Katolička crkva te da se njezin glas mora uvažavati u raspravama oko gorućih pitanja. Pored sve sociološke teorije o sekularizaciji modernog društva, vidimo da djelovanje crkve i dalje budi veliki interes, a njezin nauk o braku i obitelji privlači mnoge koji ne žele prihvatiti relativističke poglede koje se nameću, pogotovo u zapadnim zemljama. Drugo, konačno izvješće (Relatio finalis) ne iznosi nikakve revolucionarne promjene u crkvenoj praksi dijelenja sakramenata razvedenim osobama koje su u drugom braku, nego potvrđuje učenje Sv. Ivana Pavla II. iz apostolske pobudnice Familiaris Consortio (Obiteljska zajednica). Treće, iako su se neki bojali da će sinoda na kraju razvodniti nauk o obitelji (spominjalo se čak i mogući raskol), sinodski oci uspjeli su se dogovoriti oko konačnog teksta koji je veliko poboljšanje u odnosu na radnu verziju (Instrumentum laboris). Da podsjetim, radna verzija je izazvala pravu buru kod mnogih sudionika nakon izvanredne sinode prošle godine, jer su tvrdili da nije odražavala ono što je stvarno izrečeno u njihovim raspravama.

Za vrijeme sinode dobri poznavatelji cijelog procesa isticali su da zaista postoje razlike u pristupu između biskupa nekih zapadnih zemalja, prije svega Njemačke, i ostatka svijeta. Naime, jedna skupina okupljena oko njemačkog kardinala Waltera Kaspera tražila je da se pastoralna praksa promijeni tako da bi razvedene osobe, koje su ponovno civilno vjenčane, mogle pristupiti pričesti bez proglašavanja prvog braka ništavnim. Taj prijedlog izazvao je žestoki otpor koji je izražen u poznatom pismu 13 kardinala iz svih dijelova svijeta upućenom Papi Franji na samom početku sinode. Potpisnici pisma tražili su transparentniju proceduru te upozorili na opasnost da će sinoda, čija je glavna svrha potvrditi dostojanstvo braka i obitelji, biti usredotočena samo na pitanje pastoralne skrbi za razvedene osobe. Njihova primjedba na kraju pisma o iskustvu liberalnih protestantskih zajednica zaslužuje nešto više pažnje.

Poznato je da su mnoge protestantske zajednice u želji da se ljudima prilagode napustile ključne odrednice kršćanskog nauka u pogledu braka i obitelji. Pomirile su se s logikom razvoda i nisu ostale vjerne Kristovim riječima: „Što Bog svezao, čovjek ne smije rastavljati.” (Matej 19,6). Postojao je veliki pritisak da se crkve prilagode svijetu i “omekšaju” neka moralna pravila, ali čim su popustile, njihova je vjerodostojnost i duhovna snaga naglo pala. Protestantske crkve nisu se nikad oporavile tako da, primjerice, Velika Britanija danas ima više praktičnih katolika, nego anglikanaca. Katolička crkva je svojedobno “izgubila” cijelu Englesku zbog pitanja braka jer je papa Klement VII. odbio udovoljiti zahtjevu engleskog kralja Henrika VIII da mu se poništi brak s Katarinom Aragonskom. Upravo taj slučaj jasno pokazuje do koje mjere Katolička crkva brani Kristov nauk i dostojanstvo braka.

Katolici mogu biti sasvim sigurni u tome da će njihova crkva u pitanjima vjere i morala uvijek zastupati istinu. To je velika utjeha u vrijeme relativizma kada mnogi promatraju svako pitanje kroz prizmu moći. Ova logika nam kaže da se dobrom pripremom i lobiranjem te dovoljnim pritiskom može ostvariti svaki cilj, ali Katolička crkva ne funkcionira na taj način. Ona nije politička organizacija, nego je nadnaravna i ne može nikad skrenuti s pravog puta. Crkva stalno traži nove načine da navijesti evanđelje ljudima, pa tako i onima koji se osjećaju marginaliziranima. Ona nudi svoje milosrđe, ali milosrđe u istini bez udovoljavanja svijetu. To je zaista ponekad teško shvatiti, ali činjenica jest da Katolička crkva ostaje uvijek vjerna istini i svome utemeljitelju Isusu Kristu. Kao što je sv. Pavao rekao: „Ne budimo više mala djeca koju ljulja i zanosi svaki vjetar nauka po zloći ljudi, po lukavstvu koje vodi u zabludu. Držimo se istine u ljubavi i u svemu rastimo u onome koji je glava, Krist.” (Efežanima, 4,14)

Stjepo Bartulica

* Članak je u Večernjem listu objavljen pod naslovom „Katolička crkva nudi milosrđe u istini bez udovoljavanja svijetu”

The Center for the Renewal of Culture promotes conservative values, liberty and the free market.

© 2018, The Center for the Renewal of Culture, All rights reserved.