Bizarna predstava ljevice na Trgu sv. Marka

Nakon razmišljanja o jučerašnjoj predstavi na Gornjem gradu, teško je reći što je bilo bizarnije – ono što se događalo ispred ili unutar zgrade Sabora. Ljevičarske udruge koje su se okupile na Markovom trgu prosvjedovale su protiv imenovanja dr.sc. Zlatka Hasanbegovića za novog ministra kulture s porukom “Smrt slobode izražavanja”. Odlučili su sotonizirati čovjeka zbog nečega što je javno izjavio, a čime se ne slažu. Dakle, samodeklarirani “borci” za demokratske slobode i ljudska prava napadaju povjesničara i novog člana vlade zbog stava da se Hrvatska oslobodila tek nakon Domovinskog rata, ne nakon Drugog svjetskog rata kako očito misle prosvjednici. Nije mi namjera ulaziti u prijepore o tumačenju povijesti 20. stoljeća, nego samo ukazati na apsurdnu pojavu da ljudi, koji se žele nametnuti kao referentnu točku za stanje demokracije u Hrvatskoj, ne vide da zapravo svojim zastrašivanjem neistomišljenika i netolerancijom narušavaju našu krhku demokratsku kulturu. Gospodin Hasanbegović je taj ideološki linč dostojanstveno podnio, ali sigurno će dugo pamtiti dobrodošlicu koju su mu pripremili naši borci za ljudska prava. Inače, njegov anti-komunizam sigurno pripada europskom mainstreamu i nije kontroverzan kako ga neki žele prikazati.

Ono što se odvijalo u zgradi Sabora možda je ipak bilo još bizarnije. Naime, lijeva oporba je svim snagama pokušavala priljepiti “proustašku” etiketu novoj vladi na čelu s Tihomirom Oreškovićem, a vrhunac svega je bila aluzija na masoneriju i novi svjetski poredak zbog piramide u prezentaciji premijera. Očito su neki zastupnici previše gledali filmova o velikim zavjerama i političkim intrigama. Možemo misliti što hoćemo o novom premijeru, ali nije baš ostavio dojam da ga zanimaju povijesne kontroverze, a kamoli da gaji simpatije prema ustaškom pokretu. Njegova prezentacija, svidjelo se to nekome ili ne, bila je usmjerena prema budućnosti i prvenstveno pitanju kako poboljšati standard života svim građanima. Možda je nekome njegova prezentacija bila neadekvatna i bez pravog sadržaja, ali jasno je svakome da je jasno postavio svoje ciljeve i svjestan je da ih neće biti lako ostvariti. Već sam rekao da je njegova velika prednost što nije profesionalni političar, a vidi se da ne nastupa populistički s praznim klišejima, nego govori trezveno i realno. Upravo je to Hrvatskoj potrebno.

S druge srane, oni koji su ga jučer napadali nisu govorili trezveno i realno, nego su htjeli od početka stvoriti moralnu paniku i uznemiriti javnost. Je li to odgovorno ponašanje? Uz dužno poštovanje prema svakome, nisam siguran koliko bi neki naši profesionalni političari, koji su jučer bili vrlo glasni, izdržali u današnjem poslovnom okruženju. Zapravo, stječe se dojam da su vrlo udaljeni od stvarnosti života, te jedino mogu funkcionirati u političkoj areni gdje ponavljaju svoje ideološke floskule. Cijena tog stanja nije mala, jer očito nisu sposobni riješiti stvarne probleme koje svakodnevno tište naše građane. Primjerice, pokušalo se nametnuti teme poput pobačaja i prava istospolnih zajednica, a svi znamo da Hrvatskoj prijeti demografska katastrofa. Neki su zastupnici ostavili dojam da su pripadnici neke fanatične sekte koji slijepo slijede neke nove “dogme”, a ne umjerene građanske politiičke stranke. Njihov nastup je imao namjeru uzdrmati Oreškovića na samom početku, ali mogli su mu samo otvoriti oči zbog čega Hrvatska tako dugo ne uspijeva ostvariti napredak. Ljudi koji su zarobljeni vlastitom ideologijom nisu više u dodiru sa stvarnošću i zato je to sve bilo tako bizarno, pa i žalosno.

Glavna prijetnja politici novog premijera neće doći od strane ljevice, koja je očito “na aparatima”, nego unutar svojih vlastitih redova. Nagla promjena u stavu Ivana Lovrinovića koji je uskratio podršku vladi upućuje na činjenicu da je zadobivena većina vrlo tanka. Naše relativno kratko iskustvo s demokracijom pokazuje da lojalnost nije najjaća odlika hrvatskih političara. Hrvatska je prepuna politikanata i profesionalnih političara od kojih nismo imali puno koristi. S toga, premijerovo iskustvo u vođenju velikih kompanija će biti dragocjeno Hrvatskoj, ali morat će pokazati i dobar politički instinkt, da bi mogao provesti nužne promjene.

Europa na raskrižju bezumne političke korektnosti

Već duže vrijeme tvrdim da je lijeva kulturna hegemonija jedan od glavnih problema u Hrvatskoj, ali i Europi. To se može vidjeti svakodnevno u javnom prostoru gdje se gotovo jednostrano tumači aktualna zbivanja i tako se manipulira s javnošću. Međutim, svaka politička Ideologija, kad-tad, upadne u krizu jer se mora suočiti sa stvarnošću. Tako je bilo s komunizmom krajem 80-tih, tako se čini i s progresivnim sekularizmom danas. Naime, nasilje prema ženama koje se odvijalo na Staroj godini u Kölnu i drugim europskim gradovima zorno prikazuje kako je multikulturalizam i politika „otvorenih granica“ velika zabluda, a politička korektnost skupo će nas koštati. Svjedoci smo da se veliki napor uložio od strane njemačke vlade i mainstream medija da se istina sakrije od javnosti. Samo zahvaljujući internetu i društvenim mrežama Nijemci su saznali što se stvarno događalo na njihovim ulicama.

Ljudi koji su zarobljeni lijevom ideologijom počinju govoriti apsurdne stvari, što se vidi,  primjerice, u izjavama gradonačelnice Kölna Henriette Wecker koja je preporučila ženama da kada šetaju ulicom drže primjerenu daljinu od drugih skupina, tako implicitno poručivši da su žrtve zapravo krive za napade. Ovo postaje noćna mora i za Angelu Merkel jer više nema koherentnog odgovora na novu situaciju koja može radikalizirati političku scenu. Njemački ministar za razvoj Gerd Mueller izjavljuje kako prema Europi i Njemačkoj kreće još veći val migranata nego u 2015. godini, te spominje broj od 10 milijuna novih migranata. Kako će sad Europa reagirati? Kako će integrirati ljude koji očito ne prihvaćaju europski način života? Situacija postaje još apsurdnija, ako samo zamislimo kako će muškarci s Bliskog istoka i sjeverne Afrike reagirati kad im europski sekularisti objasne što je liberalni spolni odgoj. Uskoro ćemo vidjeti kako izgleda politička korektnost „na aparatima“.

Dok migrantska kriza eskalira u Njemačkoj, promatramo kako čelni ljudi Europske unije izražavaju veliku zabrinutost zbog politike nove konzervativne vlade u Poljskoj. Govori se kako je vladavina prava „ugrožena“ te da će biti potrebno uvesti poseban nadzor nad Poljskom. O čemu se radi? Jesu li Poljaci zaista grubo prekršili neka pravila i ugrozili europske vrijednosti? Neki govore o „skretanju prema katolicizmu“, kao da je to nešto nekompatibilno s europskim vrijednostima! Je li se Poljaci možda trebaju odreći svog vlastitog identiteta? Čini se da iza svega stoji jasan stav nove vlade da neće slijepo prihvaćati neke „dogme“ koje već duže vrijeme vladaju u Europskoj uniji. Dok su glavni urednici javnih medija slijedili „politički korektne“ stavove, sve je bilo u redu s demokracijom u Poljskoj, ali čim su se pojavili novi i drugačiji glasovi, europski su birokrati žestoko reagirali.

Očito nesnalaženje europskih elita u novim okolnostima može postati vrlo opasno, jer nitko ne zna kako se može situacija razvijati. Umjesto da trezveno gledaju na stvarnost i počnu razmišljati o razboritom pristupu, vodeći  ljudi i dalje robuju političkom korektnošću. Američki pisac i bivši Trotskist James Burnham je 1964. godine objavio knjigu pod naslovom „Samoubojstvo Zapada“, koja vrlo uvjerljivo tumači kako je progresivni sekularizam ideologija koja će uzrokovati propast zapadne civilizacije. Već je krajnje vrijeme da se naše elite probude i preispitaju svoje stavove koje više ne odgovaraju svijetu u kojemu se danas nalazimo.

Stjepo Bartulica

Lažna neutralnost sekularne države

Nakon parlamentarnih izbora puno čujemo o najavljenim reformama koje bi trebale omogućiti gospodarski oporavak. Dok pregovaraju o sastavljanju nove vlade, predstavnici Domoljubne koalicije i Mosta još uvijek nisu najavili konkretne mjere koje bi trebale pokrenuti naše gospodarstvo. Gdje namjeravaju ostvariti uštede? Što misle o zakonu o radu? Hoće li smanjiti porezno opterećenje građana ili je povećati? Kako misle reformirati javnu upravu? Još puno toga ne znamo. Međutim, ono što je više nego jasno jest da ne žele izlaziti sa stavom o tzv. “svjetonazorskim pitanjima”. Što misle, primjerice, o Zdravstvenom odgoju, Obiteljskom zakonu, financiranju ideološki obojenih udruga novcem poreznih obveznika? Gotovo ništa nismo čuli o tome do sada. Naglasak je isključivo na gospodarskim temama jer je očito lakše postići dogovor na tom području. Međutim, uskoro će se pokazati da je nemoguće izbjeći one teme koje izazivaju duboke podjele u društvu.

Promatramo kako politička korektnost munjevito stiže u Lijepu našu kao oružje koje ljevica koristi da zastrašuje sve one koje ne slijede sekularnu religiju progresa. O čemu se zapravo radi? Što je sekularna religija progresa ili, drugim riječima, filozofija sekularizma? Njezina je glavna pretpostavka da uvjerenja koja proizlaze iz tradicionalnih religija ne spadaju u javnu sferu, nego samo privatnu. Engleski povjesničar i kritičar sekularizma Christopher Dawson kaže da sekularni pogled smatra da je religija „možda dobra za moral i zadovoljavanje čovjekovih emocionalnih potreba, ali ne postoji nešto poput religijskog znanja. Jedino pravo znanje vezano je za materijalne stvari i konkretne realnosti društvenog i gospodarskog života.” Ovdje se postavlja pitanje zašto bi ovaj stav bio nužno prihvatljiv za sve građane? Što ako možemo spoznati zakonitosti one stvarnosti koja nadilazi materijalni svijet? Naša zapadna kultura je utemeljena upravo na uvjerenju da postoje vječne istine koje čovjek može dokučiti. Kao što je sveti Ivan Pavao II. često isticao, „vjera i razum su poput dva krila kojima se ljudski duh uzdiže prema promatranju istine”. Dakle, zapadna kultura počiva na prihvaćanju skladnog odnosa između vjere i razuma, a ne na njihovu razdvajanju, što nameće sekularna religija progresa.

U raspravama oko „svjetonazorskih pitanja” često možemo čuti da je Hrvatska sekularna država, što podrazumijeva strogu neutralnost prema svakoj religiji. Neki sekularisti, primjerice, osporavaju vjeronauk u školama jer tvrde da javne ustanove moraju biti lišene svakog vjerskog sadržaja te da vjerski odgoj spada u obitelj ili župe, a nikako u škole. Pristupaju problemu prilično dogmatično pozivajući se na ustavna načela koja se tumače na „sekularistički” način. Govori se da imamo, doduše, zajamčene vjerske slobode, ali vjera pripada privatnoj sferi, ne javnom prostoru. Međutim, nastaju problemi kad roditelji, koji su i porezni obveznici i financiraju škole, traže da im djeca dobiju mogućnost pohađanja vjeronauka kao izborni predmet. Zašto bi se to zabranilo? Kako ćemo razumijeti vlastitu kulturu koju nasljeđujemo bez vjeronauka? Podsjećaju na vrlo loše iskustvo komunizma kad su vjernici bili građani drugog reda i nisu mogli slobodno i javno ispovijedati svoja najdublja uvjerenja. Iz ove perspektive mogli bismo reći da je komunizam jedan oblik radikalnog sekularizma koji je pretpostavku da je religija negativna društvena pojava pretvorio u vrhovno načelo, pa je pokušao nametnuti ateizam kao službenu doktrinu. Komunizam se raspao, ali naslijeđeni mentalitet teško nestaje.

Najava da će Ustavni sud do ljeta odlučiti o pitanju pobačaja također je podigla sekulariste na noge. Govori se o „jačanju konzervativizma” te da su „ljudska prava ugrožena”. Sama pojava skupine prosvjednika ispred Ustavnog suda moglo bi se tumačiti kao oblik pritiska na sudce, ali mainstream mediji to nisu tako prikazali. Ljevičarske udruge uvijek se promatra na blaži način, bez uobičajene oštrine koje novinari koriste kad govore o „moćnoj Katoličkoj crkvi” ili o „vjerskim fundamentalistima”. Postoji jaka tendencija da se kontroverzne teme poput pobačaja ili tzv. „istospolni brak” prikazuju kao “vjerske” teme, iako to nisu. Može se, dakako, argumentirati protiv legalizacije ovih pojava bez pozivanja na Sveto pismo ili objavljenu istinu. Na primjer, načelo da je ubijanje nevinog ljudskog bića uvijek moralno nedopustivo je načelo koje nam praktični razum nameće i tako je dostupno svima. Problem je, međutim, što sekularna religija progresa ima svoje vlastite „dogme” i želi ih nametnuti svima, bez obzira na moralna uvjerenja drugih. Svjesno ili ne, sekularisti imaju vlastiti sustav uvjerenja koji smatraju moralno neupitnim i tako očekuju da se svi pokorimo njihovom shvaćanju stvarnosti. Sve je zapakirano u terminima „ljudskih prava”, iako njihovi zahtjevi neposredno ugrožavaju temeljna prava nekih, prije svega nerođene djece.

Potrebno je nešto više reći o načinu zastrašivanja neistomišljenika u javnom prostoru. Svjedoci smo neprimjerenih izjava premijera na odlasku o Domoljubnoj koaliciji koja je, navodno, i „proustaška”. Radi se o svjesnoj taktici da se prikaže sve što nije u skladu s lijevom doktrinom kao ekstremno ili čak fašističko. Istovremeno, ne vide ništa sporno u njihovom nametanju svoje „kulturne revolucije” i pokušaju da se preodgoji „zatucane vjernike”. Možda su zaista uvjereni da je sve to opravdano, ali ne bi smjeli tvrditi da su „liberali”, jer u toj politici nema ništa liberalnog. Kako tumačiti ishod nedavnog referenduma u Sloveniji, gdje je velika većina odbacila mogućnost tzv. „istospolnog braka” i njihovo posvajanje djece? Jesu li Slovenci fašisti? Stvar brzo postaje apsurdna, kad se takvom lakoćom koriste teške etikete.

Sve jasnije postaje činjenica da je lijeva kulturna hegemonija jedna od glavnih problema u Hrvatskoj. To nije nešto što politika može riješiti jer se radi o pojavi koja prožima cijelo društvo, a ne samo javne institucije. Da smo proveli lustraciju tijekom 90-tih godina kao druge bivše komunističke zemlje, sigurno bi naša situacija bila drugačija, ali nismo. Kod nas je sasvim normalno da pojedini bivši komunisti za sebe kažu da su „dobre komunjare”. Još imaju veliki prostor u javnosti da utječu na javno mnijenje, pa tako opravdaju političko nasljeđe jugoslavenske diktature na čelu s Titom. Problem jest što ova iskrivljena slika nije u skladu s mainstream Europom koja jasno i nedvosmisleno osuđuje sve oblike totalitarizma 20. stoljeća. Nažalost, naša ljevica, čak i pod vodstvom novog naraštaja političara, nije imala snage distancirati se od svega onoga što nasljeduje.

Nova vlada će zasigurno biti pred velikim izazovima, i to ne samo gospodarskim. Svaki pokušaj da se nešto promijeni, naići će na veliki otpor. Sindikati su se već postavili, kao što će s vremenom i druge interesne skupine. Stoga, konzervativna doktrina traži da se ovlasti države ograničavaju da bi osigurali građanima da sami u slobodi odrede svoj život. To nije važno samo za gospodarska pitanja, nego i za opću kulturu. Naše školstvo i znanost su visoko politizirani, tako da je danas vrlo teško postići konsenzus oko nekih pitanja. Svjedoci smo da raspad komunizma nije predstavljalo kraj velikih ideologija, nego su se pojavile nove koje također mogu ugroziti dostojanstvo ljudske osobe. U knjizi Politika razboritosti u izdanju Večernjeg lista, američki kritičar sekularizma Russell Kirk ovako opisuje ovu ideologiju: „Sumnja u tradiciju, autoritet, stvari odavno utemeljene; duboko nagrizajuća sumnja u dugotrajno vjerovanje u stalnu ljudsku prirodu; posebice sumnja u čovjekovu moć moralnog izbora i čovjekovu moralnu odgovornost za vlastite postupke.“

Trebamo vratiti senzibilitet za one „vječne stvari” koje ne prolaze i nadživjet će sve političke poretke, što ljudska povijest i pokazuje.

Stjepo Bartulica

Trenutak istine

Jedno od glavnih načela liberalne demokracije je da nitko nema pravo vladati nad drugima te da smo svi jednaki po naravi stvari. Ljudi koji žele vladati se učlanjuju u različite stranke koje se onda natječu za naklonost birača. Čini se da je stvar prilično jednostavna i logična. Međutim, vidimo da se kroz vrijeme ipak stvara određena politička klasa, koja se navikne na to da uvijek bude na vlasti. To je teško izbjeći jer političari provode vrijeme u susretima s najvažnijim ljudima iz gospodarskog i medijskog svijeta i tako nastaju konkretni odnosi, pa i prijateljstva. Postoji, dakle, opasnost da se pripadnici političke klase udalje od običnih ljudi i sebe uvjere da jedino oni imaju potrebne vještine i znanje da vladaju nad drugima. Ako su ovlasti države vrlo velike kao u Hrvatskoj, onda građani postaju čak taoci političke klase. Hrvatski su birači na nedavnim izborima poručili da ne žele više biti taoci vlastite političke klase i traže značajne promjene.

Čim smo dobili novog mandatara Tihomira Oreškovića počele su razne interesne skupine tumačiti što očekuju od buduće vlade. Neki dovode u pitanje njegovu legitimaciju da vodi vladu jer nije političar i nije sudjelovao na izborima, ali čini mi se da je njegova najveća prednost upravo što nije političar. Nitko ne može tvrditi da je odgovoran za stanje u zemlji, jer ne pripada političkoj klasi.  Neki ističu kako je riječ o “krupnom kapitalistu” koji će sad provoditi uske interese velikih korporacija i neće imati sluha za obične ljude. Međutim, očita nesposobnost vladajuće elite da riješi strukturalne probleme u državi je ono što najviše ugrožava obične ljude. Oni koji su prisiljeni napuštati Hrvatsku su žrtve neuspješne politike, a ne korporacija.

Ovdje je potrebno nešto više reći o tezi da je “neoliberalni kapitalizam” odgovoran za naše nevolje. Prvo, Hrvatska još nije vidjela tržišno gospodarstvo u praksi. Ono što proživljavamo zadnjih 25 godina jest jedan oblik klijentelizma u kojemu političari u velikoj mjeri odlučuju o tome tko će uspjeti na tržištu. Rijetki su primjeri poduzetnika koji uspiju bez političke podrške jer država se jednostavno previše miješa u ekonomske procese. Drugo, privatizacija koja je provedena tijekom 90-tih zaista nije bila transparentna i pravedna. Banke su, tada u državnom vlasništvu, dijelile kredite po političkoj liniji, tako da su opet političari, uglavnom bivši komunisti, odlučivali tko može nešto vrijedno kupiti. Vidjeli smo da su često krivo odlučivali jer su mnogi kupci bili obični špekulanti koji nisu imali namjeru razvijati ta poduzeća. Treće, naš zakon o radu sigurno nije odraz slobodne ekonomije, nego više jamstvo da strani investitor neće doći u Hrvatsku. Iluzorno je očekivati da ćemo stvoriti nova radna mjesta, ako ne poštujemo provjerena načela.

Hrvatska ne može više biti talac potrošenih klišeja o “borbi za radnička prava”, nego se mora okrenuti prema realnosti suvremenog svijeta. Imamo li snage za stvarne promjene ili ne? Kao i u Domovinskom ratu, treba nam pobjednički mentalitet, pa i spremnost na žrtvu. Vrijeme je za hrabre lidere koji će biti u stanju objasniti što se postiže s konkretnim reformama. Vjerujem da je narod spreman čuti istinu bez uljepšavanja. Čini se da nam se približava trenutak istine – želimo li ostaviti stari način razmišljanja iza sebe ili ne?

 

Stjepo Bartulica

The Center for the Renewal of Culture promotes conservative values, liberty and the free market.

© 2018, The Center for the Renewal of Culture, All rights reserved.