Naši zarobljeni umovi

Histerične reakcije na imenovanje dr. sc. Zlatka Hasanbegovića za novog ministra kulture otkrivaju mnogo toga. Slično kao u vrijeme referenduma o braku, ljevičari koji žele zadržati moralno superiornu poziciju u javnom prostoru, stvaraju paniku i pokušavaju zastrašivati sve one koji misle drugačije. U svemu tome se rijetko čuje neki argument, nego se izvode smiješne performanse i dijele etikete koje gube svoju snagu jer se olako koriste. Ispada da svaki građanin koji slijepo ne slijedi njihovu sekularnu religiju i filozofiju relativizma je fašist. Njihovo shvaćanje demokracije očito podrazumijeva da sloboda mišljenja vrijedi samo za neke, zapravo samo za one koje dijele njihove stavove ili pristaju na lijevu kulturnu hegemoniju. S vremenom postaje sve jasnije da ono što ih zaista zanima jest zadržavanje privilegija i moći, a ne promicanje liberalnih ideala poput uvažavanja drugoga i  otvorenog demokratskog dijaloga. Ponašaju se kao razmažena djeca koja se ne mogu pomiriti s ishodom koji nije u skladu s njihovim očekivanjima. U svakom slučaju, emocije i strasti imaju prednost nad zdravim razumom.

Zbog ratnih okolnosti tijekom 90-tih, Hrvatska se još nije suočila sa stvarnim nasljeđem komunističke diktature. Za razliku od SAD-a i Velike Britanije, naš „anti-fašizam“, nažalost, nije bio demokratske, nego totalitarne naravi. Hasanbegović s pravom drži da se Hrvatska politički oslobodila tek nakon Domovinskog rata, ali se još nije psihološki i mentalno oslobodila od marksističke indoktrinacije. Ovdje se ne radi samo o ostacima starog načina razmišljanja nego o agresivnim metodama šikaniranja i zastrašivanja neistomišljenika u političkoj areni. Zato se ne trebamo previše čuditi da mnogi ne žele pomisliti o političkom angažmanu, jer se nisu spremni  izložiti javnom linču.

Zanimljivo je da dok konzervativna doktrina inzistira da politička moć mora biti ograničena, lijevi „kulturnjaci“ i „borci za ljudska prava“ traže da se njihovo djelovanje financira sredstvima iz proračuna. Ne vide ništa sporno u tome da  porezni obveznici moraju plaćati kojekakve alternativne festivale i opskurne portale koje nitko ne čita. Zašto tako lako pristaju biti ovisni o političkim strukturama? Zar ne bi bilo bolje da su slobodni od političkog utjecaja? Kakva je to alternativa? Nije veliko iznenađenje da ih narod doživljava kao „plaćenike“ koji samo promiču neke tuđe interese.

Poljski pisac i nobelovac Czeslaw Milosz objavio je 1953. god. knjigu pod nazivom „Zarobljeni um“ u kojoj je pokušao objasniti kako je komunistički pokret nakon II. Svjetskog rata uspio pridobiti veliki broj intelektualaca na svoju stranu. Nema sumnje da je komunistička ideologija privlačila mnoge koji su vjerovali da zapravo „nema alternative“ te da je, povijesno gledano, politička pobjeda neizbježna. Kao svaka ideologija, imala je snagu da zavede ljude koji su tražili čvrstu podlogu za svoja uvjerenja. Mnogi su bili spremni i okrenuti glavu od one „ružne“ strane komunističke diktature koja je kroz desetljeća neviđenim nasiljem stvarala bezbroj nevinih žrtava. Ta šutnja od strane intelektualne elite je nešto što bi današnja ljevica najradije zaboravila, ali povremeno se ipak mora suočiti s istinom. Miloszeva osuda servilnog intelektualca i dalje pogađa bit stvari: „njegova je glavna karakteristika strah da misli svojom glavom“.

Stjepo Bartulica

Bizarna predstava ljevice na Trgu sv. Marka

Nakon razmišljanja o jučerašnjoj predstavi na Gornjem gradu, teško je reći što je bilo bizarnije – ono što se događalo ispred ili unutar zgrade Sabora. Ljevičarske udruge koje su se okupile na Markovom trgu prosvjedovale su protiv imenovanja dr.sc. Zlatka Hasanbegovića za novog ministra kulture s porukom “Smrt slobode izražavanja”. Odlučili su sotonizirati čovjeka zbog nečega što je javno izjavio, a čime se ne slažu. Dakle, samodeklarirani “borci” za demokratske slobode i ljudska prava napadaju povjesničara i novog člana vlade zbog stava da se Hrvatska oslobodila tek nakon Domovinskog rata, ne nakon Drugog svjetskog rata kako očito misle prosvjednici. Nije mi namjera ulaziti u prijepore o tumačenju povijesti 20. stoljeća, nego samo ukazati na apsurdnu pojavu da ljudi, koji se žele nametnuti kao referentnu točku za stanje demokracije u Hrvatskoj, ne vide da zapravo svojim zastrašivanjem neistomišljenika i netolerancijom narušavaju našu krhku demokratsku kulturu. Gospodin Hasanbegović je taj ideološki linč dostojanstveno podnio, ali sigurno će dugo pamtiti dobrodošlicu koju su mu pripremili naši borci za ljudska prava. Inače, njegov anti-komunizam sigurno pripada europskom mainstreamu i nije kontroverzan kako ga neki žele prikazati.

Ono što se odvijalo u zgradi Sabora možda je ipak bilo još bizarnije. Naime, lijeva oporba je svim snagama pokušavala priljepiti “proustašku” etiketu novoj vladi na čelu s Tihomirom Oreškovićem, a vrhunac svega je bila aluzija na masoneriju i novi svjetski poredak zbog piramide u prezentaciji premijera. Očito su neki zastupnici previše gledali filmova o velikim zavjerama i političkim intrigama. Možemo misliti što hoćemo o novom premijeru, ali nije baš ostavio dojam da ga zanimaju povijesne kontroverze, a kamoli da gaji simpatije prema ustaškom pokretu. Njegova prezentacija, svidjelo se to nekome ili ne, bila je usmjerena prema budućnosti i prvenstveno pitanju kako poboljšati standard života svim građanima. Možda je nekome njegova prezentacija bila neadekvatna i bez pravog sadržaja, ali jasno je svakome da je jasno postavio svoje ciljeve i svjestan je da ih neće biti lako ostvariti. Već sam rekao da je njegova velika prednost što nije profesionalni političar, a vidi se da ne nastupa populistički s praznim klišejima, nego govori trezveno i realno. Upravo je to Hrvatskoj potrebno.

S druge srane, oni koji su ga jučer napadali nisu govorili trezveno i realno, nego su htjeli od početka stvoriti moralnu paniku i uznemiriti javnost. Je li to odgovorno ponašanje? Uz dužno poštovanje prema svakome, nisam siguran koliko bi neki naši profesionalni političari, koji su jučer bili vrlo glasni, izdržali u današnjem poslovnom okruženju. Zapravo, stječe se dojam da su vrlo udaljeni od stvarnosti života, te jedino mogu funkcionirati u političkoj areni gdje ponavljaju svoje ideološke floskule. Cijena tog stanja nije mala, jer očito nisu sposobni riješiti stvarne probleme koje svakodnevno tište naše građane. Primjerice, pokušalo se nametnuti teme poput pobačaja i prava istospolnih zajednica, a svi znamo da Hrvatskoj prijeti demografska katastrofa. Neki su zastupnici ostavili dojam da su pripadnici neke fanatične sekte koji slijepo slijede neke nove “dogme”, a ne umjerene građanske politiičke stranke. Njihov nastup je imao namjeru uzdrmati Oreškovića na samom početku, ali mogli su mu samo otvoriti oči zbog čega Hrvatska tako dugo ne uspijeva ostvariti napredak. Ljudi koji su zarobljeni vlastitom ideologijom nisu više u dodiru sa stvarnošću i zato je to sve bilo tako bizarno, pa i žalosno.

Glavna prijetnja politici novog premijera neće doći od strane ljevice, koja je očito “na aparatima”, nego unutar svojih vlastitih redova. Nagla promjena u stavu Ivana Lovrinovića koji je uskratio podršku vladi upućuje na činjenicu da je zadobivena većina vrlo tanka. Naše relativno kratko iskustvo s demokracijom pokazuje da lojalnost nije najjaća odlika hrvatskih političara. Hrvatska je prepuna politikanata i profesionalnih političara od kojih nismo imali puno koristi. S toga, premijerovo iskustvo u vođenju velikih kompanija će biti dragocjeno Hrvatskoj, ali morat će pokazati i dobar politički instinkt, da bi mogao provesti nužne promjene.

Europa na raskrižju bezumne političke korektnosti

Već duže vrijeme tvrdim da je lijeva kulturna hegemonija jedan od glavnih problema u Hrvatskoj, ali i Europi. To se može vidjeti svakodnevno u javnom prostoru gdje se gotovo jednostrano tumači aktualna zbivanja i tako se manipulira s javnošću. Međutim, svaka politička Ideologija, kad-tad, upadne u krizu jer se mora suočiti sa stvarnošću. Tako je bilo s komunizmom krajem 80-tih, tako se čini i s progresivnim sekularizmom danas. Naime, nasilje prema ženama koje se odvijalo na Staroj godini u Kölnu i drugim europskim gradovima zorno prikazuje kako je multikulturalizam i politika „otvorenih granica“ velika zabluda, a politička korektnost skupo će nas koštati. Svjedoci smo da se veliki napor uložio od strane njemačke vlade i mainstream medija da se istina sakrije od javnosti. Samo zahvaljujući internetu i društvenim mrežama Nijemci su saznali što se stvarno događalo na njihovim ulicama.

Ljudi koji su zarobljeni lijevom ideologijom počinju govoriti apsurdne stvari, što se vidi,  primjerice, u izjavama gradonačelnice Kölna Henriette Wecker koja je preporučila ženama da kada šetaju ulicom drže primjerenu daljinu od drugih skupina, tako implicitno poručivši da su žrtve zapravo krive za napade. Ovo postaje noćna mora i za Angelu Merkel jer više nema koherentnog odgovora na novu situaciju koja može radikalizirati političku scenu. Njemački ministar za razvoj Gerd Mueller izjavljuje kako prema Europi i Njemačkoj kreće još veći val migranata nego u 2015. godini, te spominje broj od 10 milijuna novih migranata. Kako će sad Europa reagirati? Kako će integrirati ljude koji očito ne prihvaćaju europski način života? Situacija postaje još apsurdnija, ako samo zamislimo kako će muškarci s Bliskog istoka i sjeverne Afrike reagirati kad im europski sekularisti objasne što je liberalni spolni odgoj. Uskoro ćemo vidjeti kako izgleda politička korektnost „na aparatima“.

Dok migrantska kriza eskalira u Njemačkoj, promatramo kako čelni ljudi Europske unije izražavaju veliku zabrinutost zbog politike nove konzervativne vlade u Poljskoj. Govori se kako je vladavina prava „ugrožena“ te da će biti potrebno uvesti poseban nadzor nad Poljskom. O čemu se radi? Jesu li Poljaci zaista grubo prekršili neka pravila i ugrozili europske vrijednosti? Neki govore o „skretanju prema katolicizmu“, kao da je to nešto nekompatibilno s europskim vrijednostima! Je li se Poljaci možda trebaju odreći svog vlastitog identiteta? Čini se da iza svega stoji jasan stav nove vlade da neće slijepo prihvaćati neke „dogme“ koje već duže vrijeme vladaju u Europskoj uniji. Dok su glavni urednici javnih medija slijedili „politički korektne“ stavove, sve je bilo u redu s demokracijom u Poljskoj, ali čim su se pojavili novi i drugačiji glasovi, europski su birokrati žestoko reagirali.

Očito nesnalaženje europskih elita u novim okolnostima može postati vrlo opasno, jer nitko ne zna kako se može situacija razvijati. Umjesto da trezveno gledaju na stvarnost i počnu razmišljati o razboritom pristupu, vodeći  ljudi i dalje robuju političkom korektnošću. Američki pisac i bivši Trotskist James Burnham je 1964. godine objavio knjigu pod naslovom „Samoubojstvo Zapada“, koja vrlo uvjerljivo tumači kako je progresivni sekularizam ideologija koja će uzrokovati propast zapadne civilizacije. Već je krajnje vrijeme da se naše elite probude i preispitaju svoje stavove koje više ne odgovaraju svijetu u kojemu se danas nalazimo.

Stjepo Bartulica

Lažna neutralnost sekularne države

Nakon parlamentarnih izbora puno čujemo o najavljenim reformama koje bi trebale omogućiti gospodarski oporavak. Dok pregovaraju o sastavljanju nove vlade, predstavnici Domoljubne koalicije i Mosta još uvijek nisu najavili konkretne mjere koje bi trebale pokrenuti naše gospodarstvo. Gdje namjeravaju ostvariti uštede? Što misle o zakonu o radu? Hoće li smanjiti porezno opterećenje građana ili je povećati? Kako misle reformirati javnu upravu? Još puno toga ne znamo. Međutim, ono što je više nego jasno jest da ne žele izlaziti sa stavom o tzv. “svjetonazorskim pitanjima”. Što misle, primjerice, o Zdravstvenom odgoju, Obiteljskom zakonu, financiranju ideološki obojenih udruga novcem poreznih obveznika? Gotovo ništa nismo čuli o tome do sada. Naglasak je isključivo na gospodarskim temama jer je očito lakše postići dogovor na tom području. Međutim, uskoro će se pokazati da je nemoguće izbjeći one teme koje izazivaju duboke podjele u društvu.

Promatramo kako politička korektnost munjevito stiže u Lijepu našu kao oružje koje ljevica koristi da zastrašuje sve one koje ne slijede sekularnu religiju progresa. O čemu se zapravo radi? Što je sekularna religija progresa ili, drugim riječima, filozofija sekularizma? Njezina je glavna pretpostavka da uvjerenja koja proizlaze iz tradicionalnih religija ne spadaju u javnu sferu, nego samo privatnu. Engleski povjesničar i kritičar sekularizma Christopher Dawson kaže da sekularni pogled smatra da je religija „možda dobra za moral i zadovoljavanje čovjekovih emocionalnih potreba, ali ne postoji nešto poput religijskog znanja. Jedino pravo znanje vezano je za materijalne stvari i konkretne realnosti društvenog i gospodarskog života.” Ovdje se postavlja pitanje zašto bi ovaj stav bio nužno prihvatljiv za sve građane? Što ako možemo spoznati zakonitosti one stvarnosti koja nadilazi materijalni svijet? Naša zapadna kultura je utemeljena upravo na uvjerenju da postoje vječne istine koje čovjek može dokučiti. Kao što je sveti Ivan Pavao II. često isticao, „vjera i razum su poput dva krila kojima se ljudski duh uzdiže prema promatranju istine”. Dakle, zapadna kultura počiva na prihvaćanju skladnog odnosa između vjere i razuma, a ne na njihovu razdvajanju, što nameće sekularna religija progresa.

U raspravama oko „svjetonazorskih pitanja” često možemo čuti da je Hrvatska sekularna država, što podrazumijeva strogu neutralnost prema svakoj religiji. Neki sekularisti, primjerice, osporavaju vjeronauk u školama jer tvrde da javne ustanove moraju biti lišene svakog vjerskog sadržaja te da vjerski odgoj spada u obitelj ili župe, a nikako u škole. Pristupaju problemu prilično dogmatično pozivajući se na ustavna načela koja se tumače na „sekularistički” način. Govori se da imamo, doduše, zajamčene vjerske slobode, ali vjera pripada privatnoj sferi, ne javnom prostoru. Međutim, nastaju problemi kad roditelji, koji su i porezni obveznici i financiraju škole, traže da im djeca dobiju mogućnost pohađanja vjeronauka kao izborni predmet. Zašto bi se to zabranilo? Kako ćemo razumijeti vlastitu kulturu koju nasljeđujemo bez vjeronauka? Podsjećaju na vrlo loše iskustvo komunizma kad su vjernici bili građani drugog reda i nisu mogli slobodno i javno ispovijedati svoja najdublja uvjerenja. Iz ove perspektive mogli bismo reći da je komunizam jedan oblik radikalnog sekularizma koji je pretpostavku da je religija negativna društvena pojava pretvorio u vrhovno načelo, pa je pokušao nametnuti ateizam kao službenu doktrinu. Komunizam se raspao, ali naslijeđeni mentalitet teško nestaje.

Najava da će Ustavni sud do ljeta odlučiti o pitanju pobačaja također je podigla sekulariste na noge. Govori se o „jačanju konzervativizma” te da su „ljudska prava ugrožena”. Sama pojava skupine prosvjednika ispred Ustavnog suda moglo bi se tumačiti kao oblik pritiska na sudce, ali mainstream mediji to nisu tako prikazali. Ljevičarske udruge uvijek se promatra na blaži način, bez uobičajene oštrine koje novinari koriste kad govore o „moćnoj Katoličkoj crkvi” ili o „vjerskim fundamentalistima”. Postoji jaka tendencija da se kontroverzne teme poput pobačaja ili tzv. „istospolni brak” prikazuju kao “vjerske” teme, iako to nisu. Može se, dakako, argumentirati protiv legalizacije ovih pojava bez pozivanja na Sveto pismo ili objavljenu istinu. Na primjer, načelo da je ubijanje nevinog ljudskog bića uvijek moralno nedopustivo je načelo koje nam praktični razum nameće i tako je dostupno svima. Problem je, međutim, što sekularna religija progresa ima svoje vlastite „dogme” i želi ih nametnuti svima, bez obzira na moralna uvjerenja drugih. Svjesno ili ne, sekularisti imaju vlastiti sustav uvjerenja koji smatraju moralno neupitnim i tako očekuju da se svi pokorimo njihovom shvaćanju stvarnosti. Sve je zapakirano u terminima „ljudskih prava”, iako njihovi zahtjevi neposredno ugrožavaju temeljna prava nekih, prije svega nerođene djece.

Potrebno je nešto više reći o načinu zastrašivanja neistomišljenika u javnom prostoru. Svjedoci smo neprimjerenih izjava premijera na odlasku o Domoljubnoj koaliciji koja je, navodno, i „proustaška”. Radi se o svjesnoj taktici da se prikaže sve što nije u skladu s lijevom doktrinom kao ekstremno ili čak fašističko. Istovremeno, ne vide ništa sporno u njihovom nametanju svoje „kulturne revolucije” i pokušaju da se preodgoji „zatucane vjernike”. Možda su zaista uvjereni da je sve to opravdano, ali ne bi smjeli tvrditi da su „liberali”, jer u toj politici nema ništa liberalnog. Kako tumačiti ishod nedavnog referenduma u Sloveniji, gdje je velika većina odbacila mogućnost tzv. „istospolnog braka” i njihovo posvajanje djece? Jesu li Slovenci fašisti? Stvar brzo postaje apsurdna, kad se takvom lakoćom koriste teške etikete.

Sve jasnije postaje činjenica da je lijeva kulturna hegemonija jedna od glavnih problema u Hrvatskoj. To nije nešto što politika može riješiti jer se radi o pojavi koja prožima cijelo društvo, a ne samo javne institucije. Da smo proveli lustraciju tijekom 90-tih godina kao druge bivše komunističke zemlje, sigurno bi naša situacija bila drugačija, ali nismo. Kod nas je sasvim normalno da pojedini bivši komunisti za sebe kažu da su „dobre komunjare”. Još imaju veliki prostor u javnosti da utječu na javno mnijenje, pa tako opravdaju političko nasljeđe jugoslavenske diktature na čelu s Titom. Problem jest što ova iskrivljena slika nije u skladu s mainstream Europom koja jasno i nedvosmisleno osuđuje sve oblike totalitarizma 20. stoljeća. Nažalost, naša ljevica, čak i pod vodstvom novog naraštaja političara, nije imala snage distancirati se od svega onoga što nasljeduje.

Nova vlada će zasigurno biti pred velikim izazovima, i to ne samo gospodarskim. Svaki pokušaj da se nešto promijeni, naići će na veliki otpor. Sindikati su se već postavili, kao što će s vremenom i druge interesne skupine. Stoga, konzervativna doktrina traži da se ovlasti države ograničavaju da bi osigurali građanima da sami u slobodi odrede svoj život. To nije važno samo za gospodarska pitanja, nego i za opću kulturu. Naše školstvo i znanost su visoko politizirani, tako da je danas vrlo teško postići konsenzus oko nekih pitanja. Svjedoci smo da raspad komunizma nije predstavljalo kraj velikih ideologija, nego su se pojavile nove koje također mogu ugroziti dostojanstvo ljudske osobe. U knjizi Politika razboritosti u izdanju Večernjeg lista, američki kritičar sekularizma Russell Kirk ovako opisuje ovu ideologiju: „Sumnja u tradiciju, autoritet, stvari odavno utemeljene; duboko nagrizajuća sumnja u dugotrajno vjerovanje u stalnu ljudsku prirodu; posebice sumnja u čovjekovu moć moralnog izbora i čovjekovu moralnu odgovornost za vlastite postupke.“

Trebamo vratiti senzibilitet za one „vječne stvari” koje ne prolaze i nadživjet će sve političke poretke, što ljudska povijest i pokazuje.

Stjepo Bartulica

Trenutak istine

Jedno od glavnih načela liberalne demokracije je da nitko nema pravo vladati nad drugima te da smo svi jednaki po naravi stvari. Ljudi koji žele vladati se učlanjuju u različite stranke koje se onda natječu za naklonost birača. Čini se da je stvar prilično jednostavna i logična. Međutim, vidimo da se kroz vrijeme ipak stvara određena politička klasa, koja se navikne na to da uvijek bude na vlasti. To je teško izbjeći jer političari provode vrijeme u susretima s najvažnijim ljudima iz gospodarskog i medijskog svijeta i tako nastaju konkretni odnosi, pa i prijateljstva. Postoji, dakle, opasnost da se pripadnici političke klase udalje od običnih ljudi i sebe uvjere da jedino oni imaju potrebne vještine i znanje da vladaju nad drugima. Ako su ovlasti države vrlo velike kao u Hrvatskoj, onda građani postaju čak taoci političke klase. Hrvatski su birači na nedavnim izborima poručili da ne žele više biti taoci vlastite političke klase i traže značajne promjene.

Čim smo dobili novog mandatara Tihomira Oreškovića počele su razne interesne skupine tumačiti što očekuju od buduće vlade. Neki dovode u pitanje njegovu legitimaciju da vodi vladu jer nije političar i nije sudjelovao na izborima, ali čini mi se da je njegova najveća prednost upravo što nije političar. Nitko ne može tvrditi da je odgovoran za stanje u zemlji, jer ne pripada političkoj klasi.  Neki ističu kako je riječ o “krupnom kapitalistu” koji će sad provoditi uske interese velikih korporacija i neće imati sluha za obične ljude. Međutim, očita nesposobnost vladajuće elite da riješi strukturalne probleme u državi je ono što najviše ugrožava obične ljude. Oni koji su prisiljeni napuštati Hrvatsku su žrtve neuspješne politike, a ne korporacija.

Ovdje je potrebno nešto više reći o tezi da je “neoliberalni kapitalizam” odgovoran za naše nevolje. Prvo, Hrvatska još nije vidjela tržišno gospodarstvo u praksi. Ono što proživljavamo zadnjih 25 godina jest jedan oblik klijentelizma u kojemu političari u velikoj mjeri odlučuju o tome tko će uspjeti na tržištu. Rijetki su primjeri poduzetnika koji uspiju bez političke podrške jer država se jednostavno previše miješa u ekonomske procese. Drugo, privatizacija koja je provedena tijekom 90-tih zaista nije bila transparentna i pravedna. Banke su, tada u državnom vlasništvu, dijelile kredite po političkoj liniji, tako da su opet političari, uglavnom bivši komunisti, odlučivali tko može nešto vrijedno kupiti. Vidjeli smo da su često krivo odlučivali jer su mnogi kupci bili obični špekulanti koji nisu imali namjeru razvijati ta poduzeća. Treće, naš zakon o radu sigurno nije odraz slobodne ekonomije, nego više jamstvo da strani investitor neće doći u Hrvatsku. Iluzorno je očekivati da ćemo stvoriti nova radna mjesta, ako ne poštujemo provjerena načela.

Hrvatska ne može više biti talac potrošenih klišeja o “borbi za radnička prava”, nego se mora okrenuti prema realnosti suvremenog svijeta. Imamo li snage za stvarne promjene ili ne? Kao i u Domovinskom ratu, treba nam pobjednički mentalitet, pa i spremnost na žrtvu. Vrijeme je za hrabre lidere koji će biti u stanju objasniti što se postiže s konkretnim reformama. Vjerujem da je narod spreman čuti istinu bez uljepšavanja. Čini se da nam se približava trenutak istine – želimo li ostaviti stari način razmišljanja iza sebe ili ne?

 

Stjepo Bartulica

Angela Merkel i dežurni čuvari hrvatske demokracije

Njemačka kancelarka Merkel izjavila je na nedavnom skupu CDU-a da multikulturalizam  „prijevara“.  Ovo je izjavila u kontekstu migrantske krize te dodala da će Njemačka značajno smanjiti broj migranata koji žele ući u tu zemlju te da će oni, koji su već u Njemačkoj, morati „poštivati njemačke zakone i tradiciju“. Predstavljaju li ove izjave oblik suptilnog rasizma? Još čekamo na reakciju naših dežurnih čuvara demokracije na ovaj nastup njemačke kancelarke. Zašto šute? Po nekima možda Angela Merkel nije više dostojna biti gost na Hrvatskoj televiziji jer ovakvim izjavama širi netrpeljivost među ljudima.

Svjedoci smo da politička korektnost munjevito stiže u Lijepu Našu te da, kao u drugim liberalnim demokracijama služi ljevici da šikanira i zastrašuje sve one koji ne slijede sekularnu religiju progresa. Premijer na odlasku poručuje da lijeva koalicija neće surađivati s onima koji šire nesnošljivost prema građanima bilo koje vjere, nacionalnosti itd. Problem je što ne vidi u vlastitim redovima osobe koje imaju samo prijezir prema vjernicima, posebno tradicionalnim katolicima. Sam je premijer prošle godine u ovo vrijeme izjavio kako su hrvatski biskupi „pohlepni“. To je valjda izjavio u duhu tolerancije i poštovanja prema svim građanima. Očito misli da može svima dijeliti moralne lekcije o onome što je prihvatljivo u demokratskoj zemlji. Njegovo ponašanje u ovo post-izborno vrijeme otkriva ne samo bahatost, nego i duboku tjeskobu zbog mogućnosti da izgubi vlast. To je zaista noćna mora svakom političaru.

Američki profesor Philip Jenkins sa sveučilišta Pennsylvanija tvrdi da je posljednja predrasuda i netrpeljivost koja je dozvoljena u liberalnim demokracijama upravo ona usmjerena protiv katolika. Jenkins, koji nije katolik, ističe da se u SAD-u ali i drugim zemljama može vrijeđati katolike bez da se snosi bilo koje konsekvence. Jednostavno neće ti uništiti reputaciju i karijeru, što bi bio slučaj da se javno vrijeđa bilo koju drugu skupinu u društvu. Postavlja se pitanje kako to izgleda u zemlji poput Hrvatske gdje se velika većina građana izjašnjava kao katolici? Upravo možemo ovih dana to promatrati. Katolički vjernici su izloženi ismijavanjem i šikaniranjem, tako da nije veliko iznenađenje da neki pojedinci iz MOST-a, koji sada stupaju na scenu, ulažu velike napore da svoj vjerski identitet skrivaju ili stave u drugi plan. Dakle, prevlada razmišljanje da je isticanje katoličkog identiteta politički štetno i može značiti gubitak pristupa medijima, ili drugim riječima, političko marginaliziranje.

Svjedoci smo da u ovo Božićno vrijeme poslovni svijet sve češće koristi izraz „sretni blagdani“, tako izbjegavajući riječ Božić. Jedno hrvatsko veleposlanstvo na Božićnoj čestitki ima sliku bicikla! Ako ne želimo prikazati jaslice s Isusom, ima mnogo drugih simbola koje ipak označavaju Božić, ali bicikl još nisam vidio. Zaista originalno. Politička korektnost izaziva apsurdne pojave, ali ono što je s vremenom sve jasnije jest da sužava slobodu izražavanja do te mjere da je sve teže javno iznositi neke istine.

Na kraju želim ohrabriti sve one u Hrvatskoj, kojima je iz bilo kojeg razloga teško, da postoji svjetlo na kraju tunela. Malo dijete iz Betlehema je došlo zbog svih nas. Svim čitateljima, vjernicima i onima koji još uvijek tragaju za istinom, sretan Božić!

Stjepo Bartulica

Politička korektnost u SAD-u i kod nas

Pišem ovu kolumnu za vrijeme boravka u SAD-u gdje sam bio gost, između ostaloga, na glasovitom sveučilištu Princeton. Istog je dana kad sam tamošnjim studentima održao predavanje skupina studenata prosvjedovala zbog rasističkog nasljeđa tražeći da vodstvo sveučilišta skine ime bivšeg američkog predsjednika Woodrowa Wilsona s naslova poznate škole za međunarodne odnose u okviru sveučilišta. Valja podsjetiti da je Wilson bio i predsjednik Princetona prije nego što je postao predsjednikom SAD-a, tako da je njegovo ime sastavni dio povijesti ove ustanove. Wilson, politički progresist, bio je poznat po svojem prijedlogu 14 točaka za svjetski mir koje je iznio američkom Kongresu na kraju I. svjetskog rata. Točka 10. se odnosila na narode Austro-Ugarske monarhije te jamčila pravo na “autonomni razvoj”. Međutim, Wilson je isto tako bio čovjek američkog Juga te smatrao rasnu segregaciju prihvatljivom, primjerice, na radnim mjestima u tijelima savezne vlade. Zbog takvih stavova američki studenti danas traže da se sveučilište službeno distancira od Wilsona.

Američki promatrači ističu da su ustanove izložene neviđenom valu političke korektnosti koji nameće novi način tumačenja prošlosti te ne dopušta raspravu. Glavni problem, kažu, jest da se radi o politički motiviranom pokretu koji unaprijed donosi svoje zaključke te zatim traži vrlo konkretne ustupke. Ulozi su vrlo veliki kad se uzme u obzir da Princeton raspolaže s preko 23 milijardi dolara, što omogućuje da privlači najbolje studente i profesore diljem svijeta. Što će reći veliki dobročinitelji ako vodstvo popusti zahtjevima? Kakve će biti posljedice ako ne popusti? Sadašnji predsjednik sveučilišta sigurno o tome intenzivno razmišlja ovih dana. Ironija u ovom slučaju jest da zagovornici političke korektnosti traže “glavu” osobe koja zapravo pripada lijevoj američkoj tradiciji, ne desnoj. Naime, Wilson je bio političar koji je značajno povećavao opseg djelovanja savezne vlade, tako da nije poštivao načela ograničene vlasti (limited government), na čemu inzistira konzervativna politička doktrina.

Svaka zemlja se mora suočiti s vlastitom prošlošću, pa tako i SAD. Iako je ta zemlja vrlo brzo postala svjetska velesila, zasigurno ima i svoje “grijehe” s kojima se mora nositi. Pritisak da se provede revizionizam povijesti je sve veći, tako da ova epizoda na Princetonu ne će biti zadnja. Kakve su pouke za nas u Hrvatskoj? Najžešće se rasprave još uvijek vode oko lika jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita kojega naša politička elita još uvijek brani. Za razliku od slučajeva u SAD-u, u Hrvatskoj je “politički korektna” pozicija trentutno takva da se opravdava njegovo nasljeđe. Pokušava se relativizirati njegovu odgovornost u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava, da ne govorimo o zločinima počinjenim nakon II. svjetskog rata i u vrijeme komunističke diktature.  Kad bi primijenili kriterije koje vrijede u zemljama poput SAD-a, Titovo ime sigurno ne bi krasio trgove diljem Hrvatske. Bilo bi zapravo nemoguće obraniti njegovu političku ostavštinu. Grad Šibenik nam može biti dobar primjer jer je odlučio skinuti Titovo ime s trga u tom gradu.

Ovdje se otvara i pitanje kako novi naraštaji gledaju na ovu problematiku. Zanimaju  li ih uopće ove teme? Američki studenti, slagali se s njima ili ne, vrlo su glasni na svojim kampusima. Ne boje se vršiti pritisak na velike autoritete. Kod nas u zadnje vrijeme su studenti najviše angažirani oko svojih prava, na besplatno studiranje itd. Čini se da ih previše ne zanimaju rasprave oko tumačenja naše povijesti. Jesu li materijalna prava važnija od borbe za ispravljanje velikih povijesnih nepravdi? Studenti imaju jedinstvenu priliku utjecati na kulturu svoje zemlje. Njihov glas se ne može tako lako ignorirati, tako u SAD-u, tako i kod nas.

Hrvatska još uvijek gradi svoju demokratsku kulturu i moramo biti svjesni kako nije tako jednostavno nadvladati nasljeđe iz totalitarne prošlosti, ali danas već imamo naraštaje koji nisu poznavali komunizam. Mnogi mladi birači glasali su za Most, što ukazuje na činjenicu da žele promjene i nisu zadovoljni etabliranim strankama. To je dobar pomak na našoj sceni jer se veliki igrači, prvi put, moraju prilagoditi novom odnosu snaga. Odmah su tonovi bili drugačiji, čak ponizniji u javnoj komunikaciji.  To se dogodilo jer su građani digli svoj glas i nisu ostali pasivni promatrači. Naši će se političari od sada, uvjeren sam, morati još više truditi jer su hrvatski birači s vremenom postali zahtjevniji. Problem za Most jest da se zahtjevni birači mogu lako i razočarati, tako da vodstvo mora dobro iskoristiti ovu priliku da nametne nove standarde u našoj političkoj praksi.

Sinoda o obitelji

Čim je završila redovita sinoda o obitelji počelo je s raznim tumačenjima i spinovima u medijima i blogosferi. Sigurno su se mnogi nadali da će vidjeti naslove poput „Katolička crkva se konačno pomirila s razvodom” ili „Katolička crkva kaže da je gej ok!”, ali to se nije dogodilo niti se moglo dogoditi. Što zapravo možemo zaključiti nakon ove trotjedne rasprave u Vatikanu? Prvo, ogroman interes svjetovnih medija upućuje na činjenicu da svijetu nije svejedno što misli Katolička crkva te da se njezin glas mora uvažavati u raspravama oko gorućih pitanja. Pored sve sociološke teorije o sekularizaciji modernog društva, vidimo da djelovanje crkve i dalje budi veliki interes, a njezin nauk o braku i obitelji privlači mnoge koji ne žele prihvatiti relativističke poglede koje se nameću, pogotovo u zapadnim zemljama. Drugo, konačno izvješće (Relatio finalis) ne iznosi nikakve revolucionarne promjene u crkvenoj praksi dijelenja sakramenata razvedenim osobama koje su u drugom braku, nego potvrđuje učenje Sv. Ivana Pavla II. iz apostolske pobudnice Familiaris Consortio (Obiteljska zajednica). Treće, iako su se neki bojali da će sinoda na kraju razvodniti nauk o obitelji (spominjalo se čak i mogući raskol), sinodski oci uspjeli su se dogovoriti oko konačnog teksta koji je veliko poboljšanje u odnosu na radnu verziju (Instrumentum laboris). Da podsjetim, radna verzija je izazvala pravu buru kod mnogih sudionika nakon izvanredne sinode prošle godine, jer su tvrdili da nije odražavala ono što je stvarno izrečeno u njihovim raspravama.

Za vrijeme sinode dobri poznavatelji cijelog procesa isticali su da zaista postoje razlike u pristupu između biskupa nekih zapadnih zemalja, prije svega Njemačke, i ostatka svijeta. Naime, jedna skupina okupljena oko njemačkog kardinala Waltera Kaspera tražila je da se pastoralna praksa promijeni tako da bi razvedene osobe, koje su ponovno civilno vjenčane, mogle pristupiti pričesti bez proglašavanja prvog braka ništavnim. Taj prijedlog izazvao je žestoki otpor koji je izražen u poznatom pismu 13 kardinala iz svih dijelova svijeta upućenom Papi Franji na samom početku sinode. Potpisnici pisma tražili su transparentniju proceduru te upozorili na opasnost da će sinoda, čija je glavna svrha potvrditi dostojanstvo braka i obitelji, biti usredotočena samo na pitanje pastoralne skrbi za razvedene osobe. Njihova primjedba na kraju pisma o iskustvu liberalnih protestantskih zajednica zaslužuje nešto više pažnje.

Poznato je da su mnoge protestantske zajednice u želji da se ljudima prilagode napustile ključne odrednice kršćanskog nauka u pogledu braka i obitelji. Pomirile su se s logikom razvoda i nisu ostale vjerne Kristovim riječima: „Što Bog svezao, čovjek ne smije rastavljati.” (Matej 19,6). Postojao je veliki pritisak da se crkve prilagode svijetu i “omekšaju” neka moralna pravila, ali čim su popustile, njihova je vjerodostojnost i duhovna snaga naglo pala. Protestantske crkve nisu se nikad oporavile tako da, primjerice, Velika Britanija danas ima više praktičnih katolika, nego anglikanaca. Katolička crkva je svojedobno “izgubila” cijelu Englesku zbog pitanja braka jer je papa Klement VII. odbio udovoljiti zahtjevu engleskog kralja Henrika VIII da mu se poništi brak s Katarinom Aragonskom. Upravo taj slučaj jasno pokazuje do koje mjere Katolička crkva brani Kristov nauk i dostojanstvo braka.

Katolici mogu biti sasvim sigurni u tome da će njihova crkva u pitanjima vjere i morala uvijek zastupati istinu. To je velika utjeha u vrijeme relativizma kada mnogi promatraju svako pitanje kroz prizmu moći. Ova logika nam kaže da se dobrom pripremom i lobiranjem te dovoljnim pritiskom može ostvariti svaki cilj, ali Katolička crkva ne funkcionira na taj način. Ona nije politička organizacija, nego je nadnaravna i ne može nikad skrenuti s pravog puta. Crkva stalno traži nove načine da navijesti evanđelje ljudima, pa tako i onima koji se osjećaju marginaliziranima. Ona nudi svoje milosrđe, ali milosrđe u istini bez udovoljavanja svijetu. To je zaista ponekad teško shvatiti, ali činjenica jest da Katolička crkva ostaje uvijek vjerna istini i svome utemeljitelju Isusu Kristu. Kao što je sv. Pavao rekao: „Ne budimo više mala djeca koju ljulja i zanosi svaki vjetar nauka po zloći ljudi, po lukavstvu koje vodi u zabludu. Držimo se istine u ljubavi i u svemu rastimo u onome koji je glava, Krist.” (Efežanima, 4,14)

Stjepo Bartulica

* Članak je u Večernjem listu objavljen pod naslovom „Katolička crkva nudi milosrđe u istini bez udovoljavanja svijetu”

Nova ravnoteža u EU i mi

Migracijska kriza prijeti da će zasjeniti sve ostale teme u izbornoj kampanji, a  situacija se mijenja takvom brzinom da je gotovo nemoguće pratiti koji je plan na snazi. Teško je reći do kada će Njemačka kancelarka Merkel moći nastaviti s politikom otvorenih vrata jer je pritisak sve veći da odustane i da podvuče crtu. Veliki broj gradonačelnika otvoreno se buni protiv politike Berlina i upozoravaju da im prijeti financijski kolaps, ako se nešto hitno ne promijeni. Na kraju će se svaka članica EU-a pobrinuti da zaštiti svoje nacionalne interese pa će i zloglasnog Viktora Orbana njegovi europski kolege možda bolje shvaćati. U svakom slučaju ova kriza opet jasno pokazuje da ne postoji europsko javno mnijenje, nego samo javno mnijenje pojedinih nacionalnih država. Tu činjenicu treba imati na umu jer se Europska unija može značajno promijeniti kroz skorije vrijeme, pogotovo ako se Velika Britanija odluči za izlazak na najavljeni referendum. Iako ne možemo izravno utjecati na ove događaje, rasplet će se snažno odraziti na hrvatsku politiku kao u slučaju migracijske krize pa ćemo se morati prilagoditi novim okolnostima.

U ovom kontekstu treba promatrati i predstojeće parlamentarne izbore koji se u nedjelju održavaju u Poljskoj, gdje ankete upućuju na vjerojatnu pobjedu konzervativne i euroskeptične Stranke zakona i reda. Lideri ove stranke puno su bliži razmišljanju premijera Orbana, nego kancelarke Merkel, kad je riječ o migracijskoj krizi, ali i drugim pitanjima. Možemo očekivati da će poljska vanjska politika postati „tvrđa” prema Bruxellesu, nego što je bila do sada. Poljaci bi se u Višegradskoj skupini mogli više okrenuti partnerima Česima, Mađarima i Slovacima, kako bi bolje promicali svoje interese na europskoj razini. Očito je da EU neće moći više funkcionirati po principu da svi slijede odluke osovine Pariz-Berlin, jer se s vremenom stvara nova ravnoteža. Zanimljivo je da euroskepticizam u Poljskoj raste, iako je jedna od najuspješnijih članica u povlačenju sredstava iz EU fondova.

Što to znači za Hrvatsku? Odnos hrvatske politike prema Bruxellesu nije uopće tema u našoj predizbornoj kampanji. Jedino čujemo da će se veliki projekti, koji se obećavaju, financirati iz europskih fondova. Je li to realno? Kakvo je iskustvo bilo do danas? Dok je Poljska već 1999. god. smanjila broj regionalnih upravnih jedinica sa 49 na 16, naše glavne političke stranke inzistiraju da županije moraju ostati kao do sada. Postavlja se pitanje zašto Hrvatska mora imati više regionalnih jedinica samouprave od Poljske koja ima gotovo 40 milijuna stanovnika? Ovih dana je guverner HNB-a Vujčić upozorio da anemičan rast od 1,5 posto neće biti dovoljan na duži rok te da će Poljska do 2040. god. biti dvostruko bogatija od Lijepe naše, ako se aktualni trendovi nastavljaju.

Sudeći prema ponašanju naših političara, nisu previše zabrinuti, a ono što govore upućuje na to da će radije bježati od stvarnosti, nego se suočiti s njom. Naime, aktualna lijeva vlada sve više koristi retoriku Syrize u Grčkoj, pa tako pokušava svaliti svu odgovornost za loše gospodarsko stanje na banke koje su uvijek laka meta. Drugi žele, primjerice, mijenjati zakon o HNB-u kako bi tu instituciju stavili pod izravnu kontrolu političke vlasti. Međutim, poznato je da je neovisnost centralne banke jedan od glavnih stupova za funkcioniranje slobodne ekonomije. U Njemačkoj je ta pozicija tako neupitna da se gotovo nitko ne usudi to dovesti u pitanje, ali naši će populisti radije nuditi lagana i „bezbolna“ rješenja. Naime, jednostavnije je ukinuti neovisnost centralne banke, nego smanjiti javnu potrošnju i dovesti je u racionalne okvire. Često se volimo ugledati u Njemačku kao primjer uspješne i uređene zemlje, ali kad je riječ o osnovnim načelima tržišnog gospodarstva, onda mislimo da možemo prkositi provjerenim pravilima koji se dugo primjenjuju u zemljama mnogo bogatijim od naše.

Dosadašnja kampanja, nažalost, ne pokazuje da su naši političari u stanju odoljeti napastima populizma i obične demagogije. Njihova se retorika može svesti na klišeje i već potrošene fraze, a PR stručnjaci osigurat će da u kampanji bude što manje pravog sadržaja.  Povodom predstavljanja izborne liste u Rijeci bivši ministar Jovanović nam rekao je koji su horoskopski znakovi njihovih kandidata, što je očito za njega bitna informacija. Dakle, političar koji je bio na čelu ministarstva znanosti i obrazovanja, vodi računa o horoskopu. Možda je to i bio glavni kriterij pri sastavljanju njihove liste. Svijet ide naprijed, a mi ostajemo u zemlji apsurda.

 

Stjepo Bartulica

* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Hrvatska će se politika morati prilagoditi novoj ravnoteži u EU”

Racionalni Hrvati i iracionalni političari

Predizborna kampanja se zahuktava i javnost je sve više izložena sloganima, obećanjima i potrošenim klišejima koji ništa ne znače. Stječe se dojam da se glavni kandidati žestoko obračunavaju, ali birači i dalje teško mogu dobiti jasne i nedvosmislene informacije o konkretnim politikama koje se namjeravaju provesti. S obzirom na nesretnu sudbinu famoznog Plana 21, možda je i bolje da nas previše ne zamaraju sa svojim programima jer iskustvo pokazuje da ga neće provesti u stvarnosti. Glavni politički blokovi obećavaju gospodarski rast i novo zapošljavanje, ali ne daju previše konkretnih detalja pa sve ostaje na običnim klišejima i već poznatim frazama. Moglo bi se reći da PR stručnjaci upravo žele da bude što manje bitnog sadržaja jer čim otkriješ da nešto namjeravaš napraviti, naglo padaju šanse za uspjeh. Dakle, prema ovoj logici, ključ uspjeha je što manje govoriti o  svojim planovima da se ne bi biračko tijelo previše uznemirilo.

Problem je što već duže vrijeme znamo da Hrvatska jednostavno ne može nastaviti ovim klijentelističkim modelom gospodarstva te će netko kad-tad morati imati hrabrosti da prestane s populističkom retorikom i reći ono što narod podsvjesno zna, ali ne želi čuti. Popularno je grmiti protiv „neoliberalnog kapitalizma”, ali ostaje činjenica da se Hrvatska nalazi na dnu ljestvice zemalja ekonomskih sloboda, tako da retorika nema puno veze sa stvarnošću. Još nismo čuli, primjerice, što misle glavni kandidati o državnim udjelima u preko tisuću poduzeća koje loše posluju, čije gubitke porezni obveznici moraju pokrivati. Sudeći prema dosadašnjoj kampanji, privatizacija je “prljava” riječ koju se ne smije izreći u javnom prostoru. Može se samo zaključiti da se politička klasa još nije jasno opredjelila za slobodnu ekonomiju, nego misli da može prkositi zadanim pravilima koja se primjenjuju u zemljama koje su mnogo konkurentnije i uspješnije od Lijepe naše.

Premijer Milanović je u svom govoru povodom svečanog pristupanja Hrvatske u EU  izjavio da je Hrvatska „zemlja racionalnih ljudi”.  Duboko se nadam da je bio u pravu, ali problem je što je Hrvatska postala zemlja iracionalnih političara. Postavlja se načelno pitanje: zašto je Vladi dopušteno trošiti više, nego što uprihodi i da se zadužuje u naše ime, dok se svaka obitelj i pojedini građanin mora odgovorno ponašati unutar svojih granica, jer znaju u suprotnome kakve će biti posljedice. Zašto dvostruki kriteriji? Vlada je donijela zakon o osobnom bankrotu, ali nije radila gotovo ništa da spriječi naše kolektivno bankrotiranje. Kao što je bivši američki predsjednik Reagan rekao u govoru nakon što je prisegnuo: „Vlada nije rješenje našeg problema; Vlada je naš problem”.

Ako gledamo na državu kao dioničko društvo, a porezni obveznici su njezini dioničari, mogli bismo onda reći da je predizborno vrijeme kada Vlada polaže račune nama dioničarima za svoj rad proteklih četiri godina. Kako je zapravo upravljala? Jesu li dobro i razborito trošili naš novac? U jednoj prošloj kolumni istaknuo sam da je anemičan rast od 1,2 posto postignut nakon što nas je Vlada zadužila za dodatnih 80 milijardi kuna, a silna državna imovina s kojom raspolaže nije aktivirana i još uvijek pasivno čeka bolje dane. Kad bi, dakle, pomno analizirali ovu bilancu, morali bismo tražiti smjenu vodstva koje očito nije bilo u stanju racionalno upravljati nacionalnim resursima. Možemo samo zamisliti kako bi završila uprava jedne kompanije koja četiri godine nije uspjela aktivirati imovinu koju ima na raspolaganju, a gubila utakmicu s konkurencijom.

Tijekom mandata premijer je više puta izjavio kako „radi težak posao” i tražio naše strpljenje. Očito mu ovaj posao nije tako teško pao, jer se grčevito bori da ga i dalje radi. Što bi tek mogli reći pirotehničari, medicinske sestre, poljoprivrednici i drugi? Odgovornost je velika i sigurno nije uvijek ugodno provoditi one mjere koje su potrebne, ali biti hrvatski premijer ne smije biti „težak posao”. Može biti sretan što našim medijskim okruženjem dominiraju lijevo usmjereni komentatori i novinari jer da je drugačije ne bi imao nikakve izglede.

Tko će, na primjer, podsjetiti birače na slavne trenutke kao kad je Ustavni sud ukinuo zdravstveni/spolni odgoj zbog velikih propusta u njegovu uvođenju ili, bolje rečeno, nametanju? Premijer se izjasnio kao liberal, ali što je liberalno bilo u nametanju novog kontroverznog predmeta protiv volje roditelja? Bivši ministar Jovanović nije bio u stanju razgovarati sa zabrinutim roditeljima, što dovoljno govori o njegovoj demokratskoj kulturi. Valja primijetiti sva ona pitanja koja neće biti postavljena tijekom kampanje jer se novinari velikim dijelom slažu s lijevom ideološkom agendom. Bitno je samo gospodarstvo, ne svjetonazorska pitanja koja nas dijele, govori se. Međutim, nećemo kao društvo napredovati, ako se pomirimo s tim da samo jedna strana ima pravo provoditi svoju viziju, dok se one sve koji se ne slažu proglašava  „zatucanim desničarima”, „klerofašistima”, itd. Kad nemaju koherentne odgovore, onda krenu s etiketama. Više o lažnoj toleranciji i licemjerju na ljevici u sljedećim kolumnama.

Stjepo Bartulica

The Center for the Renewal of Culture promotes conservative values, liberty and the free market.

© 2018, The Center for the Renewal of Culture, All rights reserved.