Migranti i hrvatski dodvorači

Migranti dolaze, a Europa se nalazi pred živčanim slomom i pokazuje znakove bipolarnog poremećaja koji se manifestira tako da u jednom trenutku izražava velikodušnu spremnost da otvori svoja vrata, a s druge strane suspendira vlastita pravila i protokole koje je mukotrpno dogovarala. Nakon što ih je kancelarka Merkel pozvala u svoju zemlju, Njemačka je naglo zatvorila svoju granicu kada je vidjela da stvari izmiču kontroli. Sve se počelo lomiti preko naših malih leđa jer je Hrvatska jednostavno postala mjesto gdje se ta velika masa očajnih ljudi slijeva. Iako nas premijer uvjerava da nećemo biti „hotspot” u ovoj krizi, čini se da smo to već postali. Neki su naši mediji čak sretni zbog toga jer kažu da smo konačno došli u središte pažnje svjetskih medija. Očito im odgovara ova neizvjesna i napeta situacija u kojoj nitko ne zna što se može dogoditi. Vlada je brzo završila na planu B, a tko zna koliko nas još planova čeka.

Govorim o migrantima, a ne izbjeglicama jer je izbjeglica po definiciji netko tko želi napustiti svoju zemlju, a ne netko tko želi useliti u konkretnu zemlju; u ovom slučaju Njemačku, Švedsku ili neku treću. Podsjećam da su veliki problemi nastali u susjednoj Mađarskoj jer su se migranti odbili registrirati, znajući da postoji rizik da ih se tamo kasnije vrati u slučaju da ne mogu ostati u bogatijoj zapadnoj Europi. Mađarska je postala omražena zemlja naših lijevo-liberalnih elita, no ona je jednostavno provodila međunarodno pravo i protokole EU-a, a njihov se premijer Orban ne želi pokoriti dekretima iz Bruxellesa. Dok ga svjetski mediji žestoko kritiziraju, njegova popularnost raste među Mađarima, jer je očito da vodi računa isključivo o nacionalnim interesima svoje zemlje.

Dakle, postavlja se pitanje kako ispravno postupati? Što je razborito u ovoj situaciji? Nesporno je da smo dužni pobrinuti se za ljude koji su već ovdje među nama. To Hrvati i čine u skladu s kršćanskim moralnim načelima. Upravo je taj kršćanski i ljudski odnos potreban u ovoj dramatičnoj situaciji, a potaknulo je premijera da izjavi da je ovaj narod u velikoj većini kršćanski narod i da će se tako i ponašati. Čak čujemo da je papa Franjo, zajedno s kancelarkom Merkel, glavni vladin saveznik u rješavanju ovog problema. Zato jako čudi što ova vlada tako uporno potkopava kršćanski moralni poredak u zemlji, što se najbolje moglo vidjeti u slučaju nametanja famoznog spolnog odgoja u naše škole, ali i u žestokom protivljenju referendumu o braku. Tada su ljevičari digli neviđenu histeriju i moralnu paniku, ali im se to sve treba zaboraviti jer su oni pravednici i uvijek dobronamjerni. Tko god mislio da je dolazak ovih ljudi iz islamskog svijeta velika prijetnja kršćanskoj civilizaciji, treba znati da se puno ozbiljnija prijetnja nalazi već među nama u  obliku radikalnih ideologija koje se provode, a mi to sve plaćamo. Sve to prolazi u zemlji apsurda.

Jedno od glavnih načela konzervativne doktrine jest da se političke ovlasti moraju što strože definirati da bi se smanjio prostor za moguće zloupotrebe. Ovo proizlazi iz uvjerenja da političari, ne samo hrvatski, svojim odlukama često izazivaju više štete, nego koristi. Ova humanitarna kriza je uzrokovana, prije svega, nerazboritom američkom vanjskom politikom koja je htjela transformirati veliki dio islamskog svijeta. Ne može se silom uvesti liberalnu demokraciju u zemlje koje to ne poznaju niti žele. Obamina administracija je jedno vrijeme podržavala pobunjenike protiv Assadova režima, da bi kasnije shvatila da zapravo stvaraju ISIL. Danas Pentagon provodi program obučavanja “dobrih” pobunjenika s proračunom od 500 milijuna dolara, a na pitanje koliko su ljudi uspjeli obući za borbu u Siriji, glasnogovornik Bijele kuće odgovorio je pet, da bi dan kasnije povećali službeni broj na devet ljudi! Ovo može biti mala utjeha da nije samo naša vlada nekompetentna u rješavanju aktualnih izazova.

Kako vrijeme prolazi, postaje sve jasnije da se EU nije u stanju nositi s problemom ovih razmjera. Sama kancelarka Merkel već gubi podršku u svojim redovima, a mnogi govore da će njezino nesnalaženje samo hraniti radikalni protuimigrantski pokret u Njemačkoj. Stoga nije jasno zašto je izjava predsjednice Republike o odgovornosti njemačke kancelarke izazvala toliko burnih reakcija kod nas. Odmah se govorilo o velikoj šteti koja će nastati, ali predsjednica je samo rekla ono što je svima poznato. Slutim da ovakva reakcija proizlazi iz kompleksa male zemlje koja misli da mora uvijek biti pokorna velikima.  Čini se da se premijer i njegova ekipa dodvoravaju velikima te zato ističu da Hrvatska  zbog otvaranja svojih granica ima ugled u svijetu. Ministrica vanjskih poslova navodi da je u razgovorima s kolegama dobila pohvale, itd. Ali što to zapravo znači za sve nas? Zar nije njihova prva zadaća štiti interese vlastite zemlje, a ne stranih sila? Na kraju dana, kome oni služe?

Ne mogu se oteti dojmu da se više vesele sastancima sa svojim kolegama u Bruxellesu, nego kada idu među svoj narod u Vukovar, Knin i Špičkovinu. Mnogi se danas pozivaju na pokojnog predsjednika Tuđmana pa možemo čuti zanimljive ideje o mjestu za trg koji bi bio primjeren njemu. Očito s vremenom sve više cijenimo njegov lik i djelo, ali trebamo razumijeti zašto je to tako. Mislim da je glavni razlog taj što mu je hrvatski nacionalni interes uvijek bio na prvom mjestu, a ne što misle svjetski moćnici. Imao je svoje mane, ali nije se dodvoravao velikima. Stoga ne treba čuditi da je na njegovu sprovodu bio mali broj stranih šefova država, ali je zato hrvatski narod izišao izraziti mu svoje poštovanje. Živimo u vrijeme viška prosječnih političara, a malo državnika.

Stjepo Bartulica

* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Premijer i njegova ekipa dodvoravaju se u Bruxellesu umjesto da štite interese svog naroda”

Machiavellijev duh u hrvatskoj politici

Jedan od najpoznatijih teoretičara političkog djelovanja bio je renesansni pisac i diplomat Niccolo Machiavelli, čije ime označuje jednu političku doktrinu – makjavelizam. Ova doktrina nas uvjerava da je u politici privid puno važniji od stvarnosti, tako da je uspješan političar onaj koji zna dobro odglumiti, pa i prevariti svoje podanike ili, u slučaju demokratskih izbora, naivne birače. Prema ovoj teoriji, nije važno jesi li stvarno pravedan i pošten, nego je dovoljno uvjeriti ljude da si takav, da ostaviš dojam da se brineš o njima, pa će uspjeh slijediti. Ovo je važno imati na umu u vrijeme kad se pripremamo za još jedan izborni ciklus u Lijepoj našoj. Bit ćemo zasigurno bombardirani s raznim obećanjima, sloganima, istrošenim klišejima i frazama koje ništa ne znače, a PR stručnjaci će biti angažirani kako bi osmislili pozitivne ili negativne vijesti, spinove i poruke za birače. Već su počele žestoke svađe oko pouzdanosti anketa, a neki su brzo lansirali prve osobne uvrede na račun svojih protivnika. Sve će biti zabavno i narod će dobiti osjećaj da o nečemu odlučuje.

Glavni problem, međutim, je taj što nije tako jednostavno izbjeći ili iskriviti stvarnost. Ljudi po naravi stvari dobro znaju kako svakodnevno žive, kako funkcionira javna uprava,  sudstvo, kako pokrivaju mjesečne račune itd. Poduzetnici dobro znaju kako djeluje porezna uprava te do koje mjere se država miješa u ekonomske procese u Hrvatskoj. Mladi dobro znaju kakvo je stanje na tržištu rada i što sve treba za dobivanje prvog radnog mjesta. Kod nas je situacija takva da je upravo beskrajno strpljenje ono što je najpotrebnije, ali dobro dođe i veza s političarima koji su trenutno na vlasti. Dakle, pored svih PR stručnjaka i komunikacijskih stratega, ipak stvarnost nam glasno govori i možemo zdravorazumski nešto zaključiti o uspješnosti ili neuspješnosti aktualne lijeve vlade koja traži još jedan mandat.

Nova-stara lijeva koalicija nam nudi predizborni slogan „Hrvatska raste“ i time želi poručiti da je anemičan rast BDP-a od 1,2 posto njihova zasluga, jer njihov rad konačno pokazuje rezultate. Govori se o novom optimizmu, o dobroj turističkoj sezoni itd. Nude se predizborni pokloni u obliku vaučera za struju, novog izračuna kredita u švicarskim francima (još nije jasno tko će to platiti), a umirovljenicima će se sigurno nešto obećati. Trebamo, međutim, malo bolje analizirati neke osnovne podatke kako bi dobili pravu sliku. Naime, vlada nas je dodatno zadužila za otprilike 25 posto BDP-a u zadnje četiri godine, što u brojkama znači oko 65 milijardi kuna, a predviđeni deficit bit će 5 posto BDP-a ili oko 13 milijardi kuna. To znači da je porast od 1,2 posto nas “koštao”  skoro 80 milijardi kuna! Trebamo li biti zadovoljni s tim rezultatima? Građani bi također trebali znati da država izdvaja preko 11 milijardi kuna svake godine samo za kamate koje proizlaze iz ukupnog duga. Dok se u privatnom sektoru režu troškovi gdje se god može, država gotovo nije osjetila recesiju i povećava potrošnju, tako da nije veliko iznenađenje da nam je kreditni rejting i dalje „smeće”.

Važno je ponavljati ove podatke, jer nam govore o stvarnom stanju koje se ne da tako lako iskriviti. Treba ovdje spomenuti i aktualni osvrt Instituta za javne financije koji upozorava na pogoršanje kvalitete i opsežnosti informacija o državnim prihodima i rashodima. Prema institutu Hrvatska je nazadovala u odnosu na 2012. god., a kao glavni razlog navodi se da u prijedlogu proračuna za 2014. god. nisu prikazane informacije o ostvarenim prihodima i rashodima u prethodnim godinama. Upravo nam je to neophodno kako bismo mogli usporediti trendove u potrošnji javnog novca. Je li previše tražiti da ti podaci budu dostupniji građanima? Očito članstvo u Europskoj uniji nije nikakvo jamstvo da će stvari postati transparentnije. Često čujemo frazu o „uvođenju reda” u državi, ali čini se da smo sve dalje od tog cilja.

Što se tiče porasti BDP-a, jedan analitičar me upozorio na činjenicu da je naš BDP počeo rasti u vrijeme kad je cijena nafte naglo pala na svjetskom tržištu, što je pozitivno utjecalo na naše gospodarstvo s obzirom da uvozimo naftu. To bi značilo da nam se ovaj rast „dogodio” te je dijelom uzrokovan čimbenicima izvan naše kontrole. Ono što jest pod nadzorom naših političara, primjerice, jest državna imovina, pa bi bilo zanimljivo znati koliko su uspjeli aktivirati tu silnu imovinu u posljednje četiri godine. Jesu li ostvarene velike investicije? Nova radna mjesta? Zašto projekti na vrhunskim lokacijama kao što su Brijuni i Kupari pored Dubrovnika tako dugo traju? Moglo bi se reći da nam se rast ostvaruje usprkos, ne zahvaljujući vladi.

Iako smo se već mogli naviknuti na pojavu populizma i demagogije kod naših političara, ona će se sad u predizborno vrijeme samo pojačati i pokazati svoje besramno lice. Nažalost, možemo očekivati takve poteze ne samo kod onih koji žele ostati na vlasti, nego čak od onih koji se žestoko bune protiv sustava. Svi se jako trude da stvore privid da će sve biti drugačije i bolje ako oni budu imali poluge moći. Machiavelli bi možda bio ponosan na dobre učenike, ali što je s običnim građanima koji moraju podnositi toliko neodgovornosti i podcjenjivanja.

Politika i ovisnici

Već duže vrijeme tvrdim da je Hrvatska hiperpolitizirana zemlja u kojoj je politika previše prisutna i često izvor nevolja, a ne rješenja. Najnoviji slučaj koji potvrđuje ovu tezu jest velika rasprava o izbornom datumu gdje ispada da je to presudno pitanje za sve nas te da nam čak opet prijeti ustavna kriza. Ako svi ovisimo o brižnoj državi, onda slijedi da je jako važno kad ćemo dobiti priliku da biramo naše nove skrbnike. Umjesto da ministri objasne zbog čega sve više ljudi mora tražiti sreću u inozemstvu te zašto nam je kreditni rejting i dalje “smeće”, oni pričaju o izbornom terminu te kako ispravno tumačiti ustavne odredbe.

Netko će reći da vlada u zadnje vrijeme ipak nešto korisno radi, primjerice, u slučaju kredita u švicarskim francima. Međutim, i u ovom slučaju bojim se da će političari svojim potezima poslati sasvim krive poruke jer ćemo na kraju svi biti prisiljeni platiti za odluke nekih građana. Postavlja se pitanje zašto bi porezni obveznici morali sanirati troškove koje su nastale zbog rizičnih kredita kojima su mnogi kupovali drugu ili treću nekretninu? Što ovakav vladin potez poručuje građanima koji su bili oprezniji pa nisu dizali takve kredite ili su odlučili za manje riskantnu opciju s kreditom vezanim za Euro? Zar neće sad biti diskriminirani? Kad god se politika umiješa u ekonomske procese, ona stvara svoje dobitnike i gubitnike. Što nas čeka ako se uvjeti na tržištu promjene pa ljudi, koji imaju kredite u Eurima, odluče osnovati udrugu da bi vršila pritisak kako bi im država osigurala bolje uvjete plaćanja? Kako će moći njihove zahtjeve odbiti?

Nažalost imamo puno primjera koje jasno pokazuju da živimo u društvu koje doživljava državu kao zadnju i središnju instancu za sve naše životne probleme. Turistička sezona prolazi u znaku velike zabrinutosti da li će država naplatiti porez jer je to očito glavna svrha našeg turizma. Dakle, nije u prvom planu povećati razinu usluga da bi gosti bili zadovoljni, nego je glavni problem taj što država ne naplaćuje dovoljno efikasno poreze, pa se proračun ne puni kako su neki očekivali. Nitko ne postavlja ključno pitanje je li porezno opterećenje neprimjereno visoko za naše gospodarstvo koje se vrlo teško nosi s izazovima tržišta? Uvjeren sam da je jedan od glavnih razloga izbjegavanja plaćanja poreza taj da država jednostavno previše uzima za sebe, a zauzvrat malo daje. Hrvati vole svoju državu, ali ona mora, prije svega, rasteriti građane i hitno dovesti potrošnju u racionalne okvire. Očito je lakše ministru financija angažirati vojsku poreznih inspektora, nego smanjtii javnu potrošnju pa tako i porezno opterećenje. Podsjećam da država postoji radi nas, a ne mi radi nje.

Sljedeći primjer je nedavna odluka da se prebaci 1.8 milijardi kuna iz 2. stupa mirovinskog osiguranja u državni proračun. Ako uzmemo u obzir da je taj novac privatna imovina svakog pojedinog radnika, kako može vlada donijeti takvu odluku bez suglasnosti tih ljudi?  Radi se zapravo o njihovoj štednji, pa bi trebali sami o tome odlučivati. Zaista je zapanjujuće kakvom lakoćom raspolažu s našim novcima, ali je sasvim u skladu s razmišljanjem da država zna najbolje što je za naše dobro.

Političari daju sebi velike ovlasti, ali često svojim potezima izazivaju negativne posljedice. Treba ovdje spomenuti način kako se regulira dodjela smještaja u studentskim domovima u kojima će ove jeseni opet zbog neodgovornosti i nesposobnog upravljanja nedostajati mjesta za one studente kojima je za njihov studij neophodan smještaj. Kriteriji su postavljeni tako da su studenti, koji nešto uspiju zaraditi preko ljeta ili uz studiranje, dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na one koji ne ostvaruju nikakav prihod. Kakva je to poruka? Iz ovakve prakse može se zaključiti da bolje prolazi onaj koji ne radi ništa te tako ne prijavljuje dodatni prihod pa ispada da “zaslužuje” povoljniji tretman. Kako možemo očekivati da će mladi naraštaji biti produktivniji i spremni na nove izazove ako ih država destimulira već dok su još studenti? Zar nebi bilo pravednije i pametnije da država upravo one studente koji uz svoj studij uspijevaju ostvariti dodatan prihod nagradi a ne kazni? Zar želimo da Hrvatska bude zemlja u kojoj se ne isplati raditi? Sudeći prema ponašanju države, odgovor je upravo da to želimo.

Opet smo svjedoci da kako se približavaju izbori, kad god oni bili, raste vjerojatnost da će vladajuća garnitura donositi populističke mjere kako bi pridobila koji glas više. Cinik bi rekao da se to i očekuje jer bilo bi glupo s njihove strane da maksimalno ne iskoriste sve svoje mogućnosti dok su još na vlasti. Međutim, što takvo ponašanje govori o nama samima? Zašto nismo više revoltirani nakon svakog pokušaja da se “kupi” glasove koristeći naš novac? Do kada ćemo dopustiti da naši “skrbnici” upravljaju nama na ovakav način? Demagozi i populisti nikad ne mogu biti pravi lideri. Oni su samo odraz općeg stanja u društvu koje im to omogućuje. To će se mijenjati tek kad ljudi pokažu spremnost da preuzmu odgovornost za vlastite odluke i da su stanju se odviknuti od ovisnosti o velikoj skrbničkoj državi.

Stjepo Bartulica

* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom Zašto više nismo revoltirani nakon svakog pokušaja da se glasove ‘kupi’ našim novcem?”

Alka i politika

Bilo mi je veliko zadovoljstvo što sam mogao biti na 300. Sinjskoj Alki ove godine. Možemo uistinu biti ponosni na baštinu na koju nas taj plemeniti događaj podsjeća. Slavi se vjernost,  hrabrost, odlučnost, domoljublje i druge kreposti koje su tako neophodne za svako društvo. Upravo su te vrline omogućile Hrvatima da opstanu na ovim prostorima kroz najteža razdoblja naše povijesti. Moglo se primijetiti da su i ove godine političari bili glavne zvijezde na Alki. Novinari i kamere su ih pratili i tražili izjave. Naslovi novina slijedećeg dana su nam govorili tko je dobio pljesak, a tko nije. Tako je slično bilo i za Dan domovinske zahvalnosti, pobjede i hrvatskih branitelja u Kninu. To sve govori o visokom stupnju politizacije našeg društva, jer stvara se dojam da sve ovisi o političarima, da su oni svemoćni itd. Međutim, kad malo više razmišljamo o sudbonosnoj bitki koja je dobivena protiv turskih osvajaća prije 300 godina, možemo zaključiti da je konačni ishod malo ovisio o političarima toga vremena. Zagovorom čudotvorne Gospe Sinjske, najzaslužniji su bili vojnici Cetinskoga kraja koji su vjerovali da zaista mogu pobijediti nadmoćnog neprijatelja (omjer snaga je bila otprilike 700 Sinjana naspram nekoliko desetaka tisuća Turaka) i uspjeli su.

Je li se išta promijenilo sve do danas? Iste kreposti, koje su bile presudne u borbi za opstanak protiv Osmanlija, osigurale su nam pobjedu u Domovinskom ratu. Često čujem od naših branitelja kako su kao vrlo mladi ljudi bili neustrašivi pred nadmoćnim neprijateljem, te da su se mnogi borili s krunicom oko vrata. Kako gledamo na taj fenomen? Je li to bilo stanje nacionalističke histerije ili odraz zdravog domoljubnog i vjerskog poriva? Vojni mimohod u Zagrebu pružio je priliku da se zajedno sjetimo tih dana te da mlađi naraštaji izraze zahvalnost za sve ono što su im stariji omogućili. Glavna poruka je bila miroljubiva izražena kroz opravdani ponos. Zašto ne slaviti junaštvo u ratu?

Irski pisac i političar Edmund Burke, otac modernog konzervativizma, tvrdio je da identitet svakog naroda uključuje i “sporazum” između živih i mrtvih, tako da moramo uvijek biti svjesni da stvari nisu nastale s nama, nego da današnje prilike mnogo ovise o odlukama i ponašanju naših predaka. Dakle, htjeli to ili ne, nasljeđujemo sve, od najboljeg do najgoreg što je prethodilo našem vremenu. To vrijedi kad je riječ o ratnim pobjedama, ali i za dugove koje se stvaraju mimo naše volje a moraju se kad-tad vratiti. U hrvatskom slučaju to naravno uključuje i sve što se događalo tijekom vladavine komunističke Jugoslavije. Ovo spominjem jer su mnogi pisci upozoravali na to da je komunizam u praksi sustavno potkopavao moralne kreposti i prisiljavao ljude da čine male, ponekad velike, kompromise kako bi preživjeli. Kako je moguće da je narod, koji je imao snage obraniti i osloboditi zemlju u gotovo nemogućim okolnostima, danas se jedva nosi s izazovima tržišnog gospodarstva? Što se dogodilo?

Moramo se vratiti temeljnim stvarima i vjeri u sebe, a ne u vladajuću elitu. Političari, po naravi stvari, žele biti popularni i žele zadržati što više moći u svojim rukama kako bi mogli nama upravljati. Žele biti traženi kako bi nam teškoće “riješili”, od upisa djeteta u vrtić do prvog zapošljavanja. Brinu se za nas kao medicinska sestra jer misle da nismo sami u stanju odrediti svoje živote. Ali ne smijemo se zavaravati. Kreposti, pa i svaki osobni uspjeh u životu,  zahtjevaju vremena i imaju svoj početak u obitelji, ne u široj političkoj zajednici. Danas se malo govori u javnom prostoru o krepostima, pa mladi ljudi mi često kažu da nikad nisu čuli tu riječ. Radi se o moralnim izvrsnostima koje nastaju kroz ponavljanje dobra djela, tako da s vremenom postanu dio karaktera određene osobe. Dakle, radi se o mukotrpnom procesu koji zahtjeva puno strpljenja ali i ljubavi od strane roditelja jer oni imaju daleko najvažniju ulogu u formiranju karaktera djece.

Ne možeš političkom odlukom “stvoriti” hrabre i dobre vojnike, tako i s građanima u svakodnevnom životu. Postavlja se pitanje da li politika služi kao podrška obitelji u stvaranju novih naraštaja ili potkopava obitelj? Je li itko misli da naši političari, primjerice, zaista mogu riješiti demografsku katastrofu koja nam prijeti? Čini se da su uzroci naših nevolja puno dublji, tako da ćemo morati tražiti rješenja negdje drugdje, negdje iznad politike. To negdje je, naravno, duhovna sfera, priznajući tu stvarnost ili ne. Možda nam Velika Gospa, koju upravo slavimo diljem Hrvatske, a ove godine najsvečanije u Sinju, može biti poticaj da nešto više razmišljamo o ovoj činjenici.

Pirangate, Oluja i hrvatsko zajedništvo

Svjedoci smo kako je ponašanje Slovenije u slučaju arbitražnog sporazuma ujedinilo hrvatsku političku scenu, tako da vlada ima rijetku jednoglasnu podršku. Gotovo je nemoguće čuti glas koji zagovara ostanak Hrvatske u ovom duboko kompromitiranom postupku. Ovo je što bi Amerikanci nazvali “no-brainer”, dakle, nešto tako očito da ne trebaš puno razmišljati prije donošenja odluke. U ovom slučaju hrvatski se političari natječu u tome tko će žešće braniti ugrožene nacionalne interese. Sastanak čelnih ljudi parlamentarnih klubova s premijerom ispao je kao neka senzacija, iako su takve političke konzultacije posve normalne u zrelim demokracijama. Nije, inače, čudno da se stranke žestoko nadmeću u borbi za naklonost birača, pa da ponekad padaju teške riječi i uvrede. Ono što jest čudno, i pomalo zabrinjavajuće, da naši vodeći političari nisu u stanju sjesti za istim stolom i razgovarati, te komuniciraju gotovo isključivo preko medija. Time se stvara privid da postoje velike razlike između njih, a u stvarnosti njihovi pogledi na hrvatske probleme, pogotovo na području gospodarstva i ustroja države su vrlo slični, ako ne gotovo identični. Uglavnom, županije moraju ostati, kao i dominantna uloga države u upravljanju ekonomijom i nacionalnim resursima.

Situacija oko proslave 20. obljetnice oslobodilačke akcije Oluje, međutim, posve je drugačija. Ako nas je Slobodan Milošević uspio ujediniti sa svojim velikosrpskim osvajačkim pohodom za vrijeme Domovinskog rata, danas nema više ni traga tog zajedništva. Vode se i dalje rasprave o naravi te vojno-redarstvene akcije, tako da neki govore kako to nije uopće povod za slavlje nego za žalovanje. Dalmatinski episkop Njegovo preosvešenstvo Fotije na pitanje o sudjelovanju Srpske pravoslavne crkve na svečanosti u Kninu izjavio je kako u tome “ne može sudjelovati, ne želi niti joj je tamo mjesto”. Postavlja se onda pitanje da li živimo u istoj stvarnosti? Kako doći do boljeg međusobnog razumijevanja u ovim okolnostima? Nema sumnje da je Oluja bio glavni i odlučujući događaj u novijoj hrvatskoj povijesti, te da je oslobođenje okupiranog područja bila pretpostavka za svaki daljnji napredak naše zemlje. Ako je Oluja nakon 20 godina i dalje “kontroverzna”, onda imamo ozbiljan problem.

Čini se da nam oslobađajuća presuda dvojici generala Gotovine i Markaća može mnogo toga rasvjetljiti, jer htjeli to ili ne, ta presuda predstavlja na neki način i “službeno” tumačenje ove sudbonosne akcije. Ne radi se više samo o “hrvatskoj istini”, nego o haškoj istini koja je priznata u međunarodnoj zajednici. Kao što znamo, suđenje je dugo trajalo i uključilo je veliki broj svjedoka s obje strane. Iako su mnogi upozoravali na opasnosti političke zloupotrebe cijelog procesa, posebno od strane vrlo ambiciozne bivše tužiteljice Carle del Ponte, još nisam čuo ozbiljnu primjedbu na nepristranost ili objektivnost haškog tribunala, tako da možemo isključiti mogućnost da je Hrvatska mogla “izlobirati” ovakav ishod, kao što je očito Slovenija pokušala u slučaju Savudrijske vale. Možemo samo zamisliti kakve bi bile reakcije naših susjeda, pa i svijeta, da je razotkriven razgovor između jednog haškog suca i službene osobe s hrvatske strane u kojemu se pokušava utjecati na konačnu presudu.

Treba ovdje podsjetiti da je haški tribunal potpuno oslobodio naše vodeće generale od svake optužbe, uključujući one najteže da se radilo o “zajedničkom zločinačkom pothvatu”.   Znači, utvrđeno je da namjera tadašnjeg državnog vodstva nije bila potjerati sve etničke Srbe s do tada okupiranog područja. Hrvatski generali su itekako bili svjesni da će međunarodna zajednica budnim okom pratiti svako naše postupanje prema neprijateljskoj strani. I zaista, nakon cijele istrage, saslušanja svjedoka i suđenja, tribunal je utvrdio da na cijelom području tzv “Krajine” ne postoji niti jedna civilna žrtva koja je stradala zbog granatiranja od strane HV-a. Treba naglasiti da ovo ne umanjuje činjenicu da su nažalost počinjeni teški zločini od strane pojedinaca na oslobođenom teritoriju. Već krajem kolovoza 1995. god. UN zaključuje da je granatiranje bilo usmjereno gotovo isključivo prema vojnim metama, ne civilnim objektima. Od 20 000 osoba koje su prema navodima tribunala napustile 4 grada (Knin, Benkovac, Obrovac i Gračac) zbog straha od granatiranja, niti jedna nikad nije bila identificirana od strane tužiteljstva, za razliku od Sarajeva, Dubrovnika i Zagreba gdje tužiteljstvu nije bio problem navesti imena pojedinih žrtava.

Hrvatska je bila u životnoj opasnosti sve do Oluje, a Bihaću je u to vrijeme prijetila nova Srebrenica. Ako je opravdana reakcija oko arbitražnog sporazuma gdje susjedna zemlja pokušava oteti naš teritorij na nepravedan način, onda je oslobađanje već okupiranog teritorija još više legitimno i posve opravdano. Možemo biti ponosni na tu veliku pobjedu hrvatske slobode i slaviti bez ikakvog oklijevanja. Ako nam to svijet priznaje, zašto neki među nama i dalje uporno osporavaju nešto što je očito. Ponašaju se kao da naši generali nisu oslobođeni od bilo kakve krivnje, nego da su osuđeni za organizirane zločine. Kako je to moguće? Nažalost, umjesto da se pomire sa stvarnošću i usmjere pažnju negdje drugdje, oni i dalje iskrivljuju stvarnost i njeguju svoje mitove. Pitanje je samo kad će taj igrokaz već prestati?

Stjepo Bartulica

* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Sastanak čelnika parlamentarnih klubova s premijerom ne bi smio biti senzacija”

Maastricht, grčka tragedija i mi

Već je mnogo toga napisano o krizi s Grčkom u hrvatskim medijima, pa ću pokušati dati jedan novi osvrt na ovu temu vodeći se, prije svega, interesima hrvatskih poreznih obveznika. Neki tvrde da je najnoviji dogovor postignut između vjerovnika i grčke vlade “poniženje” grčkog naroda, pa čak i oblik državnog udara bez vojske. Drugi, pak, ističu kako odgovornost pripada isključivo Grcima koji su prvo manipulirali podacima da bi pristupili euru, a kasnije su maksimalno iskorištavali mogućnost jeftinog zaduživanja pa su sami krivi što su se doveli u situaciju da je suverenitet države danas ugrožen. Međutim, čini se da ipak trebamo tražiti uzroke u samim počecima uvođenja eura kad su čelnici Europske unije donosili tu veliku i dalekosežnu odluku, jer Iako je više nego jasno da još uvijek aktualni grčki premijer Tsipras i Syriza nisu u stanju se nositi s ovom situacijom, bilo bi pretjerano svaliti svu krivnju na njih.

Europski čelnici poput Helmuta Kohla i Francois Mitterranda su često isticali kako je europski projekt pitanje rata i mira te kako je sazrijelo vrijeme za ekonomsku i monetarnu uniju između država članica. Logika je bila da je sve dublja integracija najbolji “protulijek” protiv povijesnih nacionalnih sukoba i rivalstva koje su obilježile veliki dio europske povijesti. Europska unija je od početka zamišljena kao pokušaj da se uspostavi okvir suradnje između članica tako da bi novo ratovanje postalo gotovo nezamisljivo. Kad god slave neku značajnu obljetnicu, europski lideri nas podsjećaju kako je Europska unija uspješno spriječila ratne sukobe i omogućila veliko blagostanje svojim članicama. Svi dobivaju. Nema gubitnika.

Što se onda dogodilo? Kad je Ugovor iz Maastrichta potpisan 1992. god., govorilo se o nastanku “Sjedinjenih europskih država” koje će preuzeti sve veću ulogu na globalnoj pozornici. Ugovor je, među ostalim, odredio uvođenje zajedničke valute s rokovima kako bi države članice imale dovoljno vremena se pripremiti. Glavne kriterije, koje su tada definirane, dale su državama parametre fiskalne politike poput one da proračunski deficit ne smije prelaziti 3 posto BDP-a, a ukupan javni dug ne smije iznositi više od 60 posto BDPa. Postavlja se pitanje zašto su u samom startu dozvolili deficit? Sad je jasno da je ta odluka samo poticala države članice da troše više nego što realno imaju te da servisiraju svoje proračunske deficite novim zaduživanjima. Sama Njemačka je 2002. god. došla u situaciju da ne poštuje zadane uvjete, pa joj je prijetilo aktiviranje posebnog nadzora od strane Europske komisije. Umjesto da konsolidira javne financije, vlada kancelara Gerharda Schroedera potrošila je dvije godine u natezanju s europskim birokratima kako bi izbjegla ukor. To ponašanje je samo potkopavalo Ugovor iz Maastrichta i dovelo do zaključka da je on “mrtvo slovo na papiru”. Treba reći da je Schroeder zapravo naslijedio ono što je davno prije dogovoreno. Kohl je jednom prilikom priznao da je uveo zajedničku valutu na “diktatorski način” jer je znao da je velika većina Nijemaca bila protiv eura te da nacionalni referendum nije dolazio u obzir. U svojim memoarima kaže da je uvođenje eura učinilo europsko ujedinjenje “nepovratnim”. Upravo nas je ta logika dovela do toga da se kriza s Grčkom odvija u začaranom krugu jer nitko nema hrabrosti reći da je cijela stvar krivo postavljena i otišla predaleko. U ovakvoj situaciji neminovno dolazi do teških riječi, međusobnog optuživanja, pa i ucjena.

Aktualna kriza kojoj se ne vidi kraj otvara teška pitanja ali razotkriva mnogo toga. Primjerice, kako je moguće da Grčka godinama nagomilava takve dugove a da financijska tržišta nisu na vrijeme reagirala? Ulaskom u eurozonu je Grčkoj omogućilo da se zadužuje po vrlo povoljnim uvjetima, po cijeni gotovo jednakoj koja je vrijedila i za Njemačku. Primjerice, početkom 2003. god. je cijena grčkih obvezica bila samo 0.09 posto viša u odnosu na njemačke. Dakle, financijska tržišta su procijenila da je jedna Grčka (valja spomenuti da se u toj zemlji frizerkama priznaje status “teškog zanata” tako da mogu ranije otići u punu mirovinu) jednako pouzdan partner kao što je Njemačka. Glavni razlog, naravno, je bio što su imali istu valutu, a očito je to što tržišta nisu vjerovala u mogućnost da jedna država eurozone može bankrotirati. Ovdje treba naglasiti da su investicijski fondovi i banke, prije svjega njemačke i francuske, bile spremne kupovati grčke obveznice, iako su znale da su proračunski deficiti te zemlje sve veći i da je padala u ekonomsku depresiju. Prva reakcija, koja je ukazivala na neodrživo stanje, dogodila se u proljeću 2010. kad je rejting Agencija Standard and Poor’s snizila grčki kreditni rejting za čak tri boda na BB+, ili kolokvijalno rečeno “smeće”. Ta odluka je izazvala goleme potrese i dovela do toga da Grčka više nije mogla računati na jeftino zaduživanje. Kako bi smirila nervozne investitore, Europska središnja banka je kupila veliku količinu grčkih obveznica, koje su sve manje vrijedile. Ovdje treba dodati da je središnja banka isto učinila s obveznicama Portugala, Italije i Španjolske. Ta odluka je dodatno potkopala povjerenje u politiku “čvrstog eura”, koja je bila obećana od strane Kohla i drugih na samom početku. Nijemci su pogotovo osljetljivi na ovo pitanje i dugo ih se uvjeravalo da će nova valuta biti jednako čvrsta kao što je bila njihova marka. Očito su kartkoroćne računice bile presudne, kako bi se “ugasio” požar zvani “grč- ka dužnička kriza”, ali njemačko javno mijenje nikad nije bilo kritičnije prema zajedničkoj valuti.

Što ovo sve znači za Hrvatsku? Prvo, nema sreće u politici jeftinog zaduživanja, jer neće vječno trajati. Ministar financija Lalovac je jednom prilikom izjavio da je glavni benefit ulaska u Europsku uniju taj što se Hrvatska sad može zaduživati po povoljnijim uvjetima! Grčki slučaj jasno pokazuje da je ta teza potpuno promašena. Drugo, s obzirom da se više ne zna što će biti s eurom u budućnosti, bilo bi razborito da naši političari ne najavljuju naš ulazak u eurozonu. Zapravo, razvoj događaja pokazuje da je sretna okolnost što nismo u toj skupini, jer nitko ne zna koliko će spašavanje Grčke koštati. Međutim, po prvi put Europska komisija traži hitnu pomoć od svih država članica, pa tako i Hrvatska postaje sve izloženija u ovoj krizi. Hrvatski porezni obveznici trebaju znati da Europa slabo poštuje svoja vlastita pravila, tako da na kraju obično presudi gola politička moć, jer ugrađeni mehanizmi ne donose rješenje. Cijela stvar je od početka tako postavljena da potiče neumjerenu javnu potrošnju i dovodi države u napast misliti da mogu unedogled trošiti tuđi novac. Treće, bez obzira što čujemo kako su ekonomski pokazatelji dobri i da Hrvatska ide u “dobrom smjeru”, činjenica je da je naš kreditni rejting isto BB+, ili “smeće”. Je li zaista još vjerujemo da možemo stvoriti blagostanje kroz javnu potrošnju? Da je to istina, Grčka bi danas bila uspješna zemlja, a ne na rubu kolapsa. Je li itko vjeruje da je aktualna vlada u stanju provesti teške reforme kako bi izbjegli grčki scenarij? Prema jednoj novoj rang-listi imamo 6. najneučinkovitiju vladu na svijetu (Angola i Čad su ispred nas). Čak veliki vladin PR stručnjak Braun će teško pronaći pozitivan spin za tu vijest.

 

Stjepo Bartulica

* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Kohl je priznao da je uveo euro na ‘diktatorski način’ jer ga Nijemci nisu htjeli”

Hrvatski ljudi kao najbolji izvozni proizvod

Ovih dana možemo svjedočiti kako se odvijaju dva paralelna svijeta u Hrvatskoj. S jedne strane je svijet visoke politike i javne uprave u kojemu, čini se, nema krize jer se govori kako „izlazimo iz recesije“ te da ćemo svi uskoro to osjetiti. Vladajuća se garnitura hvali što imamo gospodarski rast od 0,5% te da „idemo u pravom smjeru“. Nedavno je ministarstvo gospodarstva objavio natječaj za preko dvadeset novih radnih mjesta, pa se može zaključiti da zaista nema krize, pogotovo u javnoj upravi, jer ima više posla nego ikad prije. Pored već zaposlenih činovnika, traži se pojačanje kako bi se moglo bolje isplanirati gospodarske aktivnosti. Tijekom dugogodišnje recesije u kojoj je realni sektor bio prisiljen otpustiti veliki broj radnika, broj zaposlenih u javnom sektoru se nije smanjio. Prema jednoj studiji vladajući mogu zaposliti do 20.000 ljudi u javnim ustanovama i državnim poduzećima tijekom jednog četverogodišnjeg mandata.

Drugi je svijet onaj običnih ljudi koji je daleko od visoke politike u kojemu se još uvijek ne osjeća ovaj veliki napredak s kojim se hvale premijer i njegovi ministri. Vidimo naslove poput „Više od 100.000 radnika iz Hrvatske otići će u Njemačku, 5.000 u Španjolsku“. Možemo čitati o pričama mnogih mladih Slavonaca koji odlaze u Irsku i druge zemlje kako bi preživjeli, pa neki govore kako je masovni odlazak u inozemstvo cijelih obitelji iz hrvatske žitnice nacionalni problem broj jedan. Za njih je sigurno puno važnija vijest da će Njemačka uskoro olakšati ulaz novih radnika na svoje tržište rada, nego da je Hrvatska zabilježila rast od 0,5%. Nedavno je Predsjednica Republike izrazila zabrinutost jer je, prema nekim podacima, Hrvatsku u posljednje tri godine već napustilo više od 100 tisuća ljudi, posebno mladih i obrazovanih. Mogli bi reći da je danas najveći hrvatski izvozni proizvod upravo njezini vlastiti ljudi. Ulazak u Europsku uniju trebalo je značiti novi prosperitet za hrvatske građane, a čini se da će Hrvati prije doprinijeti prosperitetu drugim zemljama nego svojoj vlastitoj.

Postavlja se pitanje kako smo došli u situaciju da najveću korist od članstva u Europskoj uniji imaju profesionalni političari (neki od njih nikad nisu radili izvan stranke) i oni zaposleni u raznim ustanovama javne uprave, dok ostali ljudi sve više traže sreću u inozemstvu? Kakvu budućnost imaju ljudi koji nemaju prijatelje u političkim strankama? Ako je točan podatak da je Hrvatsku već napustilo više od 100 tisuća ljudi, a to namjerava još toliko, onda ne možemo više govoriti o demografskoj krizi nego o samom opstanku nacije. Tko će ostati i živjeti u našim gradovima i manjim mjestima? Kako ćemo isplaćivati mirovine, ako nema zaposlenih koji će uplaćivati doprinose u već bankrotirani mirovinski sustav (svake godine nedostaje otprilike 15 milijardi kuna)? Čemu prirodnih ljepota ako nema ljudi koji će moći živjeti u njima?

Treba jasno reći da Hrvatska nije jedina europska zemlja koja se suočava s ovim problemima. I druge zemlje prolaze kroz veliku demografsku krizu koja se, donekle, ublažava dolaskom velikog broja imigranata. Međutim, treba postaviti pitanje zašto ljudi u potrazi za srećom odlaze u zemlje poput Velike Britanije, Irske, Njemačke, SAD, Kanade? Kako je moguće da ljudi dobrovoljno odlaze tamo gdje kapitalisti izrabljuju radnike kako bi nagomilavali profite? Zar nisu svjesni kakve nepravde ih čekaju tamo? Zašto ne bih potražili sreću, primjerice, u Venezueli ili Kubi gdje vlada socijalna pravednost i nema ekstra profita, a pored toga i klima je odlična?

Trebamo kao društvo se uzdići iznad svakodnevnih prepucavanja i nadmetanja u tome tko će biti veći populist i trezveno gledati situaciju u kojoj se nalazimo. Naše političke elite su već godinama vođene logikom da država treba i može “stvoriti” blagostanje i osigurati socijalnu pravednost. To vrijedi svakako za ljevicu, ali i za vrijeme HDZ-ovskih vlada je državna potrošnja redovito rasla, a gospodarski rast koji je tada ostvaren, rezultat je uglavnom velikih infrastrukturnih projekata koji se više ne mogu sami financirati. Koja je cijena takvog modela upravljanja? Imamo, s jedne strane, sudske procese koje otkrivaju veliku korupciju u državnim tvrtkama poput HAC-a, a s druge strane, značajan broj poduzeća koja su ovisna o državnim poticajima i subvencijama da bi opstala. To je sve posljedica „big government“ političkog klijentelizma, a ne „neoliberalnog kapitalizma“ koji mnogi okrivljuju za naše teško stanje. Iskustvo pokazuje, ne samo u Hrvatskoj, da kad politika određuje ili upravlja ekonomskim procesima, onda neminovno dolazi do poremećaja u raspoređivanju resursa i kapitala. Ovo nije samo pitanje ekonomske učinkovitosti, nego i moralno pitanje jer u klijentelističkom sustavu uspijevaju oni koji imaju dobre političke kontakte, a ne oni najmarljiviji i najbolji koji bi, po naravi stvari, trebali zasluženo ići naprijed.

Ovdje treba naglasiti da se radi o sukobu dviju posve različitih doktrina. Prva vjeruje u velike mogućnosti politike da „stvori“ pravednije i bolje društvo. Stalno se zamišljaju novi programi, novi projekti, poticaji, ponekad i nova ministarstva, sve sa svrhom da nama građanima bude bolje. Ovo nije ništa novo jer je doktrina povjerenja u svesposobnost države u gospodarskim pitanjima već mnogo ranije počela prevladavati na državnim politehničkim institutima, a osobito na državnim sveučilištima. Jednostavno se vjeruje da je moguće isplanirati aktivnosti i rasporediti ekonomske resurse i to na pravedan način. Dobar primjer ovog pristupa je Venezuela gdje vlada preuzima sve veću ulogu do te mjere da određuje cijene nekih proizvoda, pa je već nastalo crno tržište na ulicama koje nudi mlijeko, kavu, sapun i druge proizvode po nešto višim cijenama od onih vladinih. Istovremeno, nestaju lijekovi i hrana u dućanima jer vlada upravlja proizvodnjom i distribucijom tih proizvoda, a ne privatne kompanije. Nekad bogata Venezuela više nije u stanju građanima osigurati najosnovnije potrebe.

Druga doktrina, međutim, ističe da je svako planiranje i svaki pokušaj države da nametne svoju viziju osuđeno na neuspjeh, a često dovodi do još težih prilika. Ova doktrina, koja je jako potrebna Hrvatskoj, inzistira na poštivanje načela ograničenosti vlasti ili „limited government“, gdje se stavlja naglasak na veliku opasnost da političari zloupotrebe svoju moć te da na kraju ne zaštite javni interes, nego ostvare neki partikularni interes, često puta svojih prijatelja. Jednostavno rečeno, gdje god politika određuje tijek stvari postoji veliki prostor za korupciju i zloupotrebu ovlasti. Protulijek za ovu „bolest“ je da se strogo definira što smije politika određivati, a što ne smije, s ciljem da se građanima omogući što veći prostor slobode da sami organiziraju svoj život. Iskustvo pokazuje da ljudi na lokalnoj razini najbolje znaju kako riješiti svoje probleme, te ne trebaju da im visoka politika pronađe rješenje. Problem je tome što se političari teško dobrovoljno odriču svoje moći, pa je zato potrebno da građani stalno vrše pritisak i inzistiraju na svoja prava. Ako se ne ponašamo kao zreli odrasli ljudi koji smo u stanju sami donositi odluke, bojim se da će političari i dalje biti u napasti nas tretirati kao maloljetnike koje ovise o njima.

Što se tiče izlaska iz gospodarske krize, uvjeren sam da je jedini put taj da se rastereti građane i tvrtke ne samo poreznog opterećenja nego i silne regulacije s kojom je gotovo nemoguće izići na kraj. Kad bi se to dogodilo, svi talenti i sposobnosti naših „običnih“ ljudi bi konačno došli do izražaja i zasigurno bi se smanjio broj onih koji su spremni napustiti Lijepu Našu. U suprotnom, ako i dalje budemo čekali da nas vlada ili Europska komisija u Bruxellesu spasi, bojim se da ćemo ostati razočaranima. Kao i u vrijeme komunističke Jugoslavije koja je “rješavala” nezaposlenost tako da je omogućila našim ljudima da potraže sreću u inozemstvu, tako i danas se može dogoditi novi egzodus Hrvata koji će ostvariti svoj život izvan Domovine. Na kraju, gdje su rezultati razvikanih putovanja naših političara od Katara do Silicijske doline? Tko se toga uopće više sjeća? Nisam primijetio niti jednu značajnu investiciju koja je ostvarena u Hrvatskoj. Kakvu korist je imao ovaj drugi “običan” svijet od svega toga? Prosudite sami.

 

Stjepo Bartulica

Ljudska prava u zemlji apsurda

Često se može čuti primjedba kako je Hrvatska zemlja apsurda. Jednostavno se događaju stvari koje se teško mogu objasniti, a opet su dio naše svakodnevne stvarnosti. Primjerice, mnogi građani u borbi s ekonomskom krizom suočeni su s ovrhama zbog dugovanja, često puta ne velika, ali zakon se mora primijeniti, kaže se. U isto vrijeme veliki dužnici državi dobiju oprost dugovanja jer imaju moćne zaštitnike u visokoj politici. Znači, ako dugujete puno državi,  onda su šanse veće da ćete „dobro“ proći. Hrvati uspješno posluju u svim zemljama gdje se nalaze i to u različitim kulturama, dok nikako ne uspijevaju u vlastitoj zemlji, pa mnogi i dalje napuštaju lijepu našu. Primjerice, mladi liječnici završavaju studij medicine na račun države, a ta ista država ne omogućuje im priliku za napredovanje jer nema dovoljno mjesta za specijalizacije u našim bolnicama, pa ti isti liječnici traže sreću u inozemstvu. Zar nije to apsurdno?

Međutim, čini se da su možda najveće apsurde na području osnovnih ljudskih prava, gdje možemo svjedočiti zaista paradoksalnih situacija, da ne govorimo o velikoj zbunjenosti. U raspravama o liku i djelu Josipa Broza Tita mnogi istaknuti ljevičari ga i dalje hvale i govore kako je odluka Predsjednice Grabar-Kitarović da premjesti bistu s Pantovčaka „sramotna“, a neki su čak upozoravali na opasnost da će ta odluka probuditi fašističke tendencije u društvu. Selektivno se koristi i  bivšeg predsjednika Tuđmana koji je zadržao bistu u svom uredu, pa se pita kako može aktualna predsjednica iz redova HDZ-a misliti drugačije? Iako su njegove zasluge u ostvarivanju hrvatske samostalnosti i pobjede u Domovinskom ratu velike, i najveći poklonik bivšeg predsjednika Tuđmana bi trebao priznati da je imao mane i ponekad donosio krive procjene.

Rasprava o Titovoj bisti je apsurdna jer ljudi lijevog svjetonazora često ističu kako je zaštita ljudskih prava nešto oko čega nema kompromisa, a istovremeno hvale komunističkog diktatora čija je politika sustavno kršila temeljna ljudska prava. Dovoljno je samo pogledati izvješća Amnesty Internationala iz 70-tih i 80-tih godina, organizacija koja zasigurno nije utvrda konzervativaca, pa ćete brzo vidjeti kako su zagovornici ljudskih prava promatrali njegov totalitarni režim. S druge strane, neki apologeti Tita spominju da su Sjedinjene Američke Države podržavale Jugoslaviju za vrijeme Hladnog rata, što ukazuje da je uživao ugled u demokratskom svijetu. Međutim, Amerikanci su bili u stanju surađivati i s jednim Staljinom u cilju da poraze nacističku Njemačku. Je li to znači da je Staljin bio zapravo pozitivac? Zbog novonastale situacije odmah nakon Drugog svjetskog rata anti-fašist Staljin postaje smrtni neprijatelj SAD-a, pa vidimo da su Amerikanci vrlo brzo prilagodili svoju vanjsku politiku u skladu s prioritetima. Hrvati su često bili žrtve geopolitičkih interesa velikih sila, pa bi trebali izbjegavati tendenciju da prosuđuju vlastitu povijest kroz prizmu drugih. Valjda smo u stanju sami donositi zaključke iz tragičnih iskustva s totalitarnim ideologijama 20. stoljeća.

Ovdje je zapravo problem što su hrvatski ljevičari danas u raskoraku sa svojim kolegama u Europi. Nedavno u stranicama ovih novina Josip Juratović, zastupnik SPD-a u Bundestagu, piše slijedeće: „Bivši sustav Hrvatskoj je ostavio velike naslage komunističkog totalitarnog mentaliteta te je lustracija nužna da bi se izdvojili oni koji su odgovorni, a time unijelo novo društveno ozračje i spriječilo generalno iskrivljivanje prošlosti, jer sve dok se ne raščisti prošlost, njome će političke kreature manipulirati i prekrivati svu štetu koju su nanijele i još je nanose.“ To su jasne riječi koje pokazuju da obrana bivšeg komunističkog režima s Titom na čelu nije nikakva „dogma“ ljevice. Dapače, njemački zastupnik osuđuje propalu ideologiju jer je to sasvim u skladu s načelima Socijaldemokracije. Postavlja se pitanje kako mogu hrvatski građani vjerovati ljudima koji proklamiraju ljudska prava, a brane diktatora komu ljudski život nije vrijedio gotovo ništa? Gdje je tu vjerodostojnost?

Najnoviji primjer apsurdnog stanja kod nas je godišnje izvješće pravobraniteljice za ravnopravnost spolova koja je osudila djelovanje jedne udruge koje se zalaže za zaštitu prava na život. Riječ je o udruzi Betlehem koja postoji u dvanaest naših gradova i zasluženo je spašavanje tisuće nerođene djece od nepravednog usmrćenja pobačajem. Udrugu vodi katolički svećenik Pater Marko Glogović i ovisi o požrtvovnosti velikog broja volontera i dobročinitelja. Ideološko obojeno Izvješće tvrdi da udruga, s obzirom da nema status vjerske zajednice, ne smije javno iznositi stav da je pobačaj ubojstvo nevinog djeteta. Po čemu se pobačaj smatra vjerskom temom? Je li netko mora biti vjernik da razumije da nerođeno dijete zaslužuje zakonsku zaštitu od nastanka života? Moderna embriologija nam precizno kaže kad počinje život i kako se dijete razvija kroz prvih devet mjeseci života. Ne treba nam Sveto pismo za ove spoznaje. Poznajem mnoge ateiste koji su pro-life, pa se postavlja pitanje je li oni smiju javno izreći svoj stav o pobačaju? Čini se da je pravobraniteljica na vrlo skliskom terenu.

Ovdje se također otvara pitanje kako je moguće da naš zakon iz 1978. god. koji regulira ovo pitanje može osigurati “pravo” na pobačaj tijekom prva 12 tjedana, a nakon toga tretira isti čin kao teško kazneno djelo? Što se tako bitno mijenja kod djeteta nakon dvanaestog tjedna života? Još nisam čuo koherentan odgovor koji je u skladu s zdravim razumom i modernom medicinom. Možda je to i razlog zašto Ustavni sud već gotovo 25 godina drži u ladici zahtjev o utvrđivanju ustavnosti ovog zakona. Samo slobodno nagađam.

Što se tiče udruge Betlehem, predlažem pravobraniteljici da posjeti jednu njihovu kuću gdje se brinu za majke i njihovu djecu, neka od njih su već krenula u osnovnu školu pa bi bilo zanimljivo čuti i njihovo mišljenje o udruzi. Tkogod ne vidi moralnu vrijednost ovakvog djelovanja, trebao bi barem priznati da je društveno korisno s obzirom na demografsku katastrofu koja prijeti Hrvatskoj. Ali opet imamo apsurdnu situaciju u kojoj dužnosnica zadužena da štiti ranjive osobe kojima treba pomoć žestoko napada udrugu koja upravo to svakodnevno čini!  Nema sumnje da je riječ o vrlo ranjivoj skupini ljudskih osoba iza koje ne stoji moćna lobistička infrastruktura, pa je ovaj slučaj zapravo veliki ispit za hrvatsku demokraciju u kojoj će biti pravednosti samo ukoliko budemo u stanju zaštititi one najugroženije među nama. Ljudska prava zapravo počinju s pravom na život jer je pretpostavka za sva ostala prava i slobode da budemo među živima. Mnogo ne znači sloboda govora ili privatno vlasništvo ako nemamo pravo biti rođeni.

Ne mogu se oteti dojmu da je cijela priča o ljudskim pravima, koja se tako agresivno  promiče po cijelom svijetu, zapravo pitanje gole političke moći, a ne stvarna borba za one obespravljene i ugrožene među nama. Više nismo u stanju razlikovati između obične želje i stvarnog prava, pa tako broj tzv. prava samo raste, kao i svemoćna država koja je “dužna” osigurati sva ta nova prava. Kad-tad ćemo morati postaviti jasne granice, ako želimo opstati. Na kraju svog bogatog života tijekom kojeg je upoznao mnoge premijere, moćnike i despote, poznati Engleski pisac Malcolm Muggeridge ovako izražava ovu istinu – “u životu postoje samo dvije stvari, ljubav i moć, a nijedan čovjek ne može imati oboje.”

 

Stjepo Bartulica

*Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Ne znače mnogo sloboda govora ili privatno vlasništvo ako nemamo pravo biti rođeni”.

 

The Center for the Renewal of Culture promotes conservative values, liberty and the free market.

© 2018, The Center for the Renewal of Culture, All rights reserved.