Nalazimo se u mjesecu u kojem se navršava točno stotinu godina od rođenja velike britanske državnice i prijateljice hrvatskog naroda, gospođe Margaret Thatcher. Ovu je stogodišnjicu Centar za obnovu kulture obilježio u ponedjeljak, 25. listopada prigodnom konferencijom u zagrebačkom hotelu Dubrovnik. Održana je pod nazivom “Margaret Thatcher 1925-2025”, okupivši niz njenih suradnika i svjedoka njezine uključenosti u zbivanja u ovom dijelu Europe tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Konferencija “Margaret Thatcher 1925-2025”: podrška osamostaljenju
Uvodni pozdrav okupljenim sudionicima uputio je predsjednik Centra za obnovu kulture i bliski suradnik gospođe Thatcher, Dr. Robin Harris. U tom uvodu, prikazano je nekoliko fotografija i kratkih video isječaka gđe Thatcher u kojima je pružala podršku osamostaljenju Hrvatske te Bosne i Hercegovine. U to je vrijeme bila pod velikim pritiskom od strane tadašnje vlade da ne govori o tome – no, to je nije moglo spriječiti da podigne svoj glas.
Među okupljenima su bili i tri bivša hrvatska ministra vanjskih poslova – Mate Granić, Miro Kovač i Davor Ivo Stier, izaslanica sadašnjeg ministra vanjskih poslova Lara Romano, zastupnici u Europskom parlamentu Tomislav Sokol i Karlo Ressler, veleposlanik Kosova te izaslanici slovenskog veleposlanstva. Kardinal Josip Bozanić, zbog odsutnosti iz Hrvatske nije mogao doći, no u potpisanom pismu pozdravio sve sudionike konferencije i zaželio joj uspjeh.
Uslijedila su četiri izlaganja njenih suradnika, koji su opisali njen tadašnji, ali i današnji značaj. Nakon kratke pauze, održana su četiri govora vezana uz njen angažman oko pomoći državama nastalim nakon raspada bivše Jugoslavije: Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Ti su govori zaključeni završnim panelom.
Poseban odnos s Ronaldom Reaganom
Prvo izlaganje održao je suradnik gospođe Thatcher, jedan od autora njezinih govora i predsjednik Danube Institutea, John O’Sullivan. On je analizirao poseban odnos koji je postojao između Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, s naglaskom na njezin odnos s Ronaldom Reaganom.
Istaknuo je kako o tom odnosu postoje određene pogrešne percepcije te da se često uspoređuje s odnosom koji je prema SAD-u imao Tony Blair. No, gđa Thatcher je ostavila taj poseban odnos u boljem stanju nego što ga je zatekla, dok ga je Blair ostavio u mnogo gorem.
Drugo izlaganje pripalo je predsjedniku Centra za obnovu kulture i bliskom suradniku gđe Thatcher, Robinu Harrisu. U početku se govora dotaknuo ankete koju je u vrijeme oko njene smrti organizirao The Sun, prema kojem je relativna većina (28 posto) ispitanika upravo nju odabrao kao najbolju poslijeratnu britansku premijerku, ispred Churchilla (24 posto) i Blaira (10 posto), premda u to vrijeme već desetak godina nije bila prisutna u javnosti. Iznio je tri glavne kritike koje su imali njeni protivnici: da je uzrokovala nejednakost, siromaštvo i podjele.
Pobio ih je na sljedeći način: njen cilj nije bilo smanjenje nejednakosti, već povećanje slobode. Kritike da su siromašni postali siromašniji temeljene su na relativnoj definiciji siromaštva od 60 posto medijalnog dohotka, što je apsurdno jer znači da su siromašni zapravo mogli postati bogatiji u apsolutnim mjerilima. Po pitanju podjela, naznačio je da su veliki lideri “oni koji dijele” jer se bore za jasne, velike ciljeve u demokraciji. Da svi vjeruju u isto, ne bi bilo demokracije!
Njen uspjeh bio je rezultat sposobnosti, a ne ženskih kvota
Keith Miles, predstavnik Republike Slovenije u Ujedinjenom Kraljevstvu do njenog službenog priznanja 1992. godine, održao je treće izlaganje o postignućima u eri gospođe Thatcher. Najprije se osvrnuo na to kako se upoznao s gđom Thatcher preko Instituta za ekonomske poslove, čiji je osnivač bio Hayek. Ona je tamo pronašla prirodnog saveznika za ono u što je vjerovala, zaustavljanje ekonomskog skretanja ulijevo. Spomenuo je kako je sama bila posvećena promicanju ideja kao što je osobna odgovornost, osobna inicijativa i privatni kapital. Zbog toga je sudjelovala u osnivanju stranačkog think-tanka, Centra za analizu politika.
Istaknuo je njen sjajan intelekt i izuzetnu radnu etiku. Bila je odlučna i nepopustljiva prema besmislicama te imala snažan politički instinkt. Na globalnoj razini, pokazala je hrabrost podržavajući pravo na samoodređenje državama poput Slovenije, nasuprot prosrpskom stavu britanskog establišmenta. Njezin uspjeh, dodaje, bio je rezultat njenih sjajnih sposobnosti, a ne ženskih kvota.
Posljednje izlaganje u ovom dijelu pripalo je Mareku Matraszeku, političkom konzultantu i bivšem predstavniku Fondacije Margaret Thatcher za središnju Europu. On je pokušao opisati globalni i povijesni značaj Margaret Thatcher, s naglaskom na njezinu ulogu u padu komunizma i percepciji njezinih principa u zemljama srednje Europe, posebno u Poljskoj. Naznačio je njenu pragmatičnost jer je surađivala sa sindikatom Solidarnosti, koji se borio za demokraciju i slobodu. Sa žaljenjem je zaključio kako utjecaj nasljeđa gđe Thatcher u današnjoj središnjoj Europi slabi, gdje u ekonomiji dominira socijaldemokratski meki centar.
Jasna potpora neovisnosti i teritorijalnom integritetu Hrvatske
Uslijedila je kratka pauza za osvježenje, nakon čega su se sudionici mogli upoznati s analizom utjecaja gđe Thatcher u procesu osamostaljenja Hrvatske, Slovenije te Bosne i Hercegovine. Prvi se okupljenima obratio bivši ministar vanjskih poslova i savjetnik predsjednika Vlade, Mate Granić, opisujući pomoć gđe Thatcher Hrvatskoj. Ona počinje od njene jasne potpore neovisnosti i teritorijalnom integritetu Hrvatske tijekom Domovinskog rata. U svojim javnim nastupima, uključujući govor pred veleposlanicima UN-a 1991., i u svojim knjigama, uporno je isticala da su JNA i Srbija odgovorne za agresiju protiv Hrvatske. Oštro je naglašavala da to nije sukob “dviju nacionalnih skupina”, već borba između komunizma i demokracije. Gospodin Granić je zaključio kako je gđa Thatcher nedvojbeno pripada krugu velikih europskih državnika čiji je rad bio vođen prije svega moralnim vrijednostima.
Svoja je razmišljanja podijelio i slovenski premijer od 1990. do 1992., Alojz Peterle. On je podijelio živo osobno sjećanje na trenutačnu i odlučnu podršku gđe Thatcher. Naime, samo nekoliko sati nakon proglašenja slovenske neovisnosti 26. lipnja 1991. i početka napada JNA, Margaret Thatcher je bila prva zapadna političarka koja ga je nazvala. Rekla mu je: “Gospodine premijeru, recite mi što se događa u vašoj zemlji. Moramo braniti mladu slovensku demokraciju. Odmah ću nazvati Georgea Busha i Johna Majora.” Iako tada više nije bila na dužnosti premijerke, Peterle smatra da je dugo vremena bila utjecajnija od svog nasljednika Johna Majora.
“Nismo li ga naučili lekciju?”
Bivši diplomatski predstavnik Hrvatske za Ujedinjeno Kraljevstvo, Drago Štambuk, bio je spriječen, no pročitan je njegov govor. On je osamdesetih shvatio da je Memorandum SANU nacrt za stvaranje Velike Srbije i počeo tražiti hrvatske saveznike u Londonu. Nekoliko godina kasnije, pronašao ju je u gđi Thatcher, premda tada više nije bila na dužnosti. Njenu najsnažniju podršku doživio je 20. rujna 1991., dok je Beograd ispraćao tenkove za Vukovar. Proveo je dan u njezinu uredu, vidjevši kako gđa Thatcher strastveno lobira za hrvatske interese, telefonirajući svjetskim liderima i objašnjavajući “strašnu velikosrpsku i komunističku agresiju”.
Na njihovom kasnijem sastanku s bivšim britanskim vojnim atašeom Cowanom, ataše je izjednačio hrvatsku i srbijansku poziciju, tvrdeći da su “nacionalisti na obje strane”. Primijetivši Štambukovo neslaganje, gđa Thatcher je udarila šakom o prsa i upitala: “Što je loše u tome biti nacionalist? Ja sam britanski nacionalist.” Ataše je ustuknuo, a gđa Thatcher Štambuku dobacila: “Nismo li ga naučili lekciju?” Nedugo nakon toga, pripremala je priopćenje za medije kojim se traži zaustavljanje agresije silom. Njezin politički tajnik ju je upozorio: “Britanska vlada će vas razapeti zbog ovoga.” Okrenula se na izlasku i rekla: “Ako je pitanje razapeti mene ili Hrvatsku, onda je bolje razapeti mene.”
Ishod rata bio bi drukčiji da je ostala na vlasti
Posljednje izlaganje u nizu pripalo je Dr. Ejupu Ganiću, bivšem članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Na početku se osvrnuo na njenu proročku izjavu: “Kad susretnete diktatora, imate priliku zaustaviti ga na početku. Ako ga se ne zaustavi, on će ostvariti sve svoje ciljeve, a na kraju će biti glavni pregovarač za mirno rješenje sukoba kojeg je sam uzrokovao.” Smatra kako se to proroštvo ostvarilo kod Slobodana Miloševića, što je pokazalo njenu razboritost i dalekovidnost. Istaknuo je važnost njenog članka za New York Times, koji je postavio Bosnu i Hercegovinu na političku kartu svijeta. Na koncu, opisao je i njenu pomoć kod osnivanja prvog privatnog sveučilišta u BiH.
Završni je panel moderirao tajnik Centra za obnovu kulture, Mate Ćurić. Govornici su se osvrnuli na lekcije modernim političarima koje bi mogla dati gđa Thatcher, Daytonski sporazum te ondašnje neshvaćanje EU i drugih sila o stvarnom stanju u Jugoslaviji, koje je ona brzo razumjela. Svi su se složili da bi ishod rata bio drukčiji da je bila na vlasti, kao i da njezine ideje o slobodi, privatnoj inicijativi i suverenitetu ostaju relevantne i danas.
