Lažna neutralnost sekularne države

Nakon parlamentarnih izbora puno čujemo o najavljenim reformama koje bi trebale omogućiti gospodarski oporavak. Dok pregovaraju o sastavljanju nove vlade, predstavnici Domoljubne koalicije i Mosta još uvijek nisu najavili konkretne mjere koje bi trebale pokrenuti naše gospodarstvo. Gdje namjeravaju ostvariti uštede? Što misle o zakonu o radu? Hoće li smanjiti porezno opterećenje građana ili je povećati? Kako misle reformirati javnu upravu? Još puno toga ne znamo. Međutim, ono što je više nego jasno jest da ne žele izlaziti sa stavom o tzv. “svjetonazorskim pitanjima”. Što misle, primjerice, o Zdravstvenom odgoju, Obiteljskom zakonu, financiranju ideološki obojenih udruga novcem poreznih obveznika? Gotovo ništa nismo čuli o tome do sada. Naglasak je isključivo na gospodarskim temama jer je očito lakše postići dogovor na tom području. Međutim, uskoro će se pokazati da je nemoguće izbjeći one teme koje izazivaju duboke podjele u društvu.

Promatramo kako politička korektnost munjevito stiže u Lijepu našu kao oružje koje ljevica koristi da zastrašuje sve one koje ne slijede sekularnu religiju progresa. O čemu se zapravo radi? Što je sekularna religija progresa ili, drugim riječima, filozofija sekularizma? Njezina je glavna pretpostavka da uvjerenja koja proizlaze iz tradicionalnih religija ne spadaju u javnu sferu, nego samo privatnu. Engleski povjesničar i kritičar sekularizma Christopher Dawson kaže da sekularni pogled smatra da je religija „možda dobra za moral i zadovoljavanje čovjekovih emocionalnih potreba, ali ne postoji nešto poput religijskog znanja. Jedino pravo znanje vezano je za materijalne stvari i konkretne realnosti društvenog i gospodarskog života.” Ovdje se postavlja pitanje zašto bi ovaj stav bio nužno prihvatljiv za sve građane? Što ako možemo spoznati zakonitosti one stvarnosti koja nadilazi materijalni svijet? Naša zapadna kultura je utemeljena upravo na uvjerenju da postoje vječne istine koje čovjek može dokučiti. Kao što je sveti Ivan Pavao II. često isticao, „vjera i razum su poput dva krila kojima se ljudski duh uzdiže prema promatranju istine”. Dakle, zapadna kultura počiva na prihvaćanju skladnog odnosa između vjere i razuma, a ne na njihovu razdvajanju, što nameće sekularna religija progresa.

U raspravama oko „svjetonazorskih pitanja” često možemo čuti da je Hrvatska sekularna država, što podrazumijeva strogu neutralnost prema svakoj religiji. Neki sekularisti, primjerice, osporavaju vjeronauk u školama jer tvrde da javne ustanove moraju biti lišene svakog vjerskog sadržaja te da vjerski odgoj spada u obitelj ili župe, a nikako u škole. Pristupaju problemu prilično dogmatično pozivajući se na ustavna načela koja se tumače na „sekularistički” način. Govori se da imamo, doduše, zajamčene vjerske slobode, ali vjera pripada privatnoj sferi, ne javnom prostoru. Međutim, nastaju problemi kad roditelji, koji su i porezni obveznici i financiraju škole, traže da im djeca dobiju mogućnost pohađanja vjeronauka kao izborni predmet. Zašto bi se to zabranilo? Kako ćemo razumijeti vlastitu kulturu koju nasljeđujemo bez vjeronauka? Podsjećaju na vrlo loše iskustvo komunizma kad su vjernici bili građani drugog reda i nisu mogli slobodno i javno ispovijedati svoja najdublja uvjerenja. Iz ove perspektive mogli bismo reći da je komunizam jedan oblik radikalnog sekularizma koji je pretpostavku da je religija negativna društvena pojava pretvorio u vrhovno načelo, pa je pokušao nametnuti ateizam kao službenu doktrinu. Komunizam se raspao, ali naslijeđeni mentalitet teško nestaje.

Najava da će Ustavni sud do ljeta odlučiti o pitanju pobačaja također je podigla sekulariste na noge. Govori se o „jačanju konzervativizma” te da su „ljudska prava ugrožena”. Sama pojava skupine prosvjednika ispred Ustavnog suda moglo bi se tumačiti kao oblik pritiska na sudce, ali mainstream mediji to nisu tako prikazali. Ljevičarske udruge uvijek se promatra na blaži način, bez uobičajene oštrine koje novinari koriste kad govore o „moćnoj Katoličkoj crkvi” ili o „vjerskim fundamentalistima”. Postoji jaka tendencija da se kontroverzne teme poput pobačaja ili tzv. „istospolni brak” prikazuju kao “vjerske” teme, iako to nisu. Može se, dakako, argumentirati protiv legalizacije ovih pojava bez pozivanja na Sveto pismo ili objavljenu istinu. Na primjer, načelo da je ubijanje nevinog ljudskog bića uvijek moralno nedopustivo je načelo koje nam praktični razum nameće i tako je dostupno svima. Problem je, međutim, što sekularna religija progresa ima svoje vlastite „dogme” i želi ih nametnuti svima, bez obzira na moralna uvjerenja drugih. Svjesno ili ne, sekularisti imaju vlastiti sustav uvjerenja koji smatraju moralno neupitnim i tako očekuju da se svi pokorimo njihovom shvaćanju stvarnosti. Sve je zapakirano u terminima „ljudskih prava”, iako njihovi zahtjevi neposredno ugrožavaju temeljna prava nekih, prije svega nerođene djece.

Potrebno je nešto više reći o načinu zastrašivanja neistomišljenika u javnom prostoru. Svjedoci smo neprimjerenih izjava premijera na odlasku o Domoljubnoj koaliciji koja je, navodno, i „proustaška”. Radi se o svjesnoj taktici da se prikaže sve što nije u skladu s lijevom doktrinom kao ekstremno ili čak fašističko. Istovremeno, ne vide ništa sporno u njihovom nametanju svoje „kulturne revolucije” i pokušaju da se preodgoji „zatucane vjernike”. Možda su zaista uvjereni da je sve to opravdano, ali ne bi smjeli tvrditi da su „liberali”, jer u toj politici nema ništa liberalnog. Kako tumačiti ishod nedavnog referenduma u Sloveniji, gdje je velika većina odbacila mogućnost tzv. „istospolnog braka” i njihovo posvajanje djece? Jesu li Slovenci fašisti? Stvar brzo postaje apsurdna, kad se takvom lakoćom koriste teške etikete.

Sve jasnije postaje činjenica da je lijeva kulturna hegemonija jedna od glavnih problema u Hrvatskoj. To nije nešto što politika može riješiti jer se radi o pojavi koja prožima cijelo društvo, a ne samo javne institucije. Da smo proveli lustraciju tijekom 90-tih godina kao druge bivše komunističke zemlje, sigurno bi naša situacija bila drugačija, ali nismo. Kod nas je sasvim normalno da pojedini bivši komunisti za sebe kažu da su „dobre komunjare”. Još imaju veliki prostor u javnosti da utječu na javno mnijenje, pa tako opravdaju političko nasljeđe jugoslavenske diktature na čelu s Titom. Problem jest što ova iskrivljena slika nije u skladu s mainstream Europom koja jasno i nedvosmisleno osuđuje sve oblike totalitarizma 20. stoljeća. Nažalost, naša ljevica, čak i pod vodstvom novog naraštaja političara, nije imala snage distancirati se od svega onoga što nasljeduje.

Nova vlada će zasigurno biti pred velikim izazovima, i to ne samo gospodarskim. Svaki pokušaj da se nešto promijeni, naići će na veliki otpor. Sindikati su se već postavili, kao što će s vremenom i druge interesne skupine. Stoga, konzervativna doktrina traži da se ovlasti države ograničavaju da bi osigurali građanima da sami u slobodi odrede svoj život. To nije važno samo za gospodarska pitanja, nego i za opću kulturu. Naše školstvo i znanost su visoko politizirani, tako da je danas vrlo teško postići konsenzus oko nekih pitanja. Svjedoci smo da raspad komunizma nije predstavljalo kraj velikih ideologija, nego su se pojavile nove koje također mogu ugroziti dostojanstvo ljudske osobe. U knjizi Politika razboritosti u izdanju Večernjeg lista, američki kritičar sekularizma Russell Kirk ovako opisuje ovu ideologiju: „Sumnja u tradiciju, autoritet, stvari odavno utemeljene; duboko nagrizajuća sumnja u dugotrajno vjerovanje u stalnu ljudsku prirodu; posebice sumnja u čovjekovu moć moralnog izbora i čovjekovu moralnu odgovornost za vlastite postupke.“

Trebamo vratiti senzibilitet za one „vječne stvari” koje ne prolaze i nadživjet će sve političke poretke, što ljudska povijest i pokazuje.

Stjepo Bartulica

The Center for the Renewal of Culture promotes conservative values, liberty and the free market.

© 2018, The Center for the Renewal of Culture, All rights reserved.