Jedan od najpoznatijih teoretičara političkog djelovanja bio je renesansni pisac i diplomat Niccolo Machiavelli, čije ime označuje jednu političku doktrinu – makjavelizam. Ova doktrina nas uvjerava da je u politici privid puno važniji od stvarnosti, tako da je uspješan političar onaj koji zna dobro odglumiti, pa i prevariti svoje podanike ili, u slučaju demokratskih izbora, naivne birače. Prema ovoj teoriji, nije važno jesi li stvarno pravedan i pošten, nego je dovoljno uvjeriti ljude da si takav, da ostaviš dojam da se brineš o njima, pa će uspjeh slijediti. Ovo je važno imati na umu u vrijeme kad se pripremamo za još jedan izborni ciklus u Lijepoj našoj. Bit ćemo zasigurno bombardirani s raznim obećanjima, sloganima, istrošenim klišejima i frazama koje ništa ne znače, a PR stručnjaci će biti angažirani kako bi osmislili pozitivne ili negativne vijesti, spinove i poruke za birače. Već su počele žestoke svađe oko pouzdanosti anketa, a neki su brzo lansirali prve osobne uvrede na račun svojih protivnika. Sve će biti zabavno i narod će dobiti osjećaj da o nečemu odlučuje.
Glavni problem, međutim, je taj što nije tako jednostavno izbjeći ili iskriviti stvarnost. Ljudi po naravi stvari dobro znaju kako svakodnevno žive, kako funkcionira javna uprava, sudstvo, kako pokrivaju mjesečne račune itd. Poduzetnici dobro znaju kako djeluje porezna uprava te do koje mjere se država miješa u ekonomske procese u Hrvatskoj. Mladi dobro znaju kakvo je stanje na tržištu rada i što sve treba za dobivanje prvog radnog mjesta. Kod nas je situacija takva da je upravo beskrajno strpljenje ono što je najpotrebnije, ali dobro dođe i veza s političarima koji su trenutno na vlasti. Dakle, pored svih PR stručnjaka i komunikacijskih stratega, ipak stvarnost nam glasno govori i možemo zdravorazumski nešto zaključiti o uspješnosti ili neuspješnosti aktualne lijeve vlade koja traži još jedan mandat.
Nova-stara lijeva koalicija nam nudi predizborni slogan „Hrvatska raste“ i time želi poručiti da je anemičan rast BDP-a od 1,2 posto njihova zasluga, jer njihov rad konačno pokazuje rezultate. Govori se o novom optimizmu, o dobroj turističkoj sezoni itd. Nude se predizborni pokloni u obliku vaučera za struju, novog izračuna kredita u švicarskim francima (još nije jasno tko će to platiti), a umirovljenicima će se sigurno nešto obećati. Trebamo, međutim, malo bolje analizirati neke osnovne podatke kako bi dobili pravu sliku. Naime, vlada nas je dodatno zadužila za otprilike 25 posto BDP-a u zadnje četiri godine, što u brojkama znači oko 65 milijardi kuna, a predviđeni deficit bit će 5 posto BDP-a ili oko 13 milijardi kuna. To znači da je porast od 1,2 posto nas “koštao” skoro 80 milijardi kuna! Trebamo li biti zadovoljni s tim rezultatima? Građani bi također trebali znati da država izdvaja preko 11 milijardi kuna svake godine samo za kamate koje proizlaze iz ukupnog duga. Dok se u privatnom sektoru režu troškovi gdje se god može, država gotovo nije osjetila recesiju i povećava potrošnju, tako da nije veliko iznenađenje da nam je kreditni rejting i dalje „smeće”.
Važno je ponavljati ove podatke, jer nam govore o stvarnom stanju koje se ne da tako lako iskriviti. Treba ovdje spomenuti i aktualni osvrt Instituta za javne financije koji upozorava na pogoršanje kvalitete i opsežnosti informacija o državnim prihodima i rashodima. Prema institutu Hrvatska je nazadovala u odnosu na 2012. god., a kao glavni razlog navodi se da u prijedlogu proračuna za 2014. god. nisu prikazane informacije o ostvarenim prihodima i rashodima u prethodnim godinama. Upravo nam je to neophodno kako bismo mogli usporediti trendove u potrošnji javnog novca. Je li previše tražiti da ti podaci budu dostupniji građanima? Očito članstvo u Europskoj uniji nije nikakvo jamstvo da će stvari postati transparentnije. Često čujemo frazu o „uvođenju reda” u državi, ali čini se da smo sve dalje od tog cilja.
Što se tiče porasti BDP-a, jedan analitičar me upozorio na činjenicu da je naš BDP počeo rasti u vrijeme kad je cijena nafte naglo pala na svjetskom tržištu, što je pozitivno utjecalo na naše gospodarstvo s obzirom da uvozimo naftu. To bi značilo da nam se ovaj rast „dogodio” te je dijelom uzrokovan čimbenicima izvan naše kontrole. Ono što jest pod nadzorom naših političara, primjerice, jest državna imovina, pa bi bilo zanimljivo znati koliko su uspjeli aktivirati tu silnu imovinu u posljednje četiri godine. Jesu li ostvarene velike investicije? Nova radna mjesta? Zašto projekti na vrhunskim lokacijama kao što su Brijuni i Kupari pored Dubrovnika tako dugo traju? Moglo bi se reći da nam se rast ostvaruje usprkos, ne zahvaljujući vladi.
Iako smo se već mogli naviknuti na pojavu populizma i demagogije kod naših političara, ona će se sad u predizborno vrijeme samo pojačati i pokazati svoje besramno lice. Nažalost, možemo očekivati takve poteze ne samo kod onih koji žele ostati na vlasti, nego čak od onih koji se žestoko bune protiv sustava. Svi se jako trude da stvore privid da će sve biti drugačije i bolje ako oni budu imali poluge moći. Machiavelli bi možda bio ponosan na dobre učenike, ali što je s običnim građanima koji moraju podnositi toliko neodgovornosti i podcjenjivanja.