Angela Merkel i dežurni čuvari hrvatske demokracije

Njemačka kancelarka Merkel izjavila je na nedavnom skupu CDU-a da multikulturalizam  „prijevara“.  Ovo je izjavila u kontekstu migrantske krize te dodala da će Njemačka značajno smanjiti broj migranata koji žele ući u tu zemlju te da će oni, koji su već u Njemačkoj, morati „poštivati njemačke zakone i tradiciju“. Predstavljaju li ove izjave oblik suptilnog rasizma? Još čekamo na reakciju naših dežurnih čuvara demokracije na ovaj nastup njemačke kancelarke. Zašto šute? Po nekima možda Angela Merkel nije više dostojna biti gost na Hrvatskoj televiziji jer ovakvim izjavama širi netrpeljivost među ljudima.

Svjedoci smo da politička korektnost munjevito stiže u Lijepu Našu te da, kao u drugim liberalnim demokracijama služi ljevici da šikanira i zastrašuje sve one koji ne slijede sekularnu religiju progresa. Premijer na odlasku poručuje da lijeva koalicija neće surađivati s onima koji šire nesnošljivost prema građanima bilo koje vjere, nacionalnosti itd. Problem je što ne vidi u vlastitim redovima osobe koje imaju samo prijezir prema vjernicima, posebno tradicionalnim katolicima. Sam je premijer prošle godine u ovo vrijeme izjavio kako su hrvatski biskupi „pohlepni“. To je valjda izjavio u duhu tolerancije i poštovanja prema svim građanima. Očito misli da može svima dijeliti moralne lekcije o onome što je prihvatljivo u demokratskoj zemlji. Njegovo ponašanje u ovo post-izborno vrijeme otkriva ne samo bahatost, nego i duboku tjeskobu zbog mogućnosti da izgubi vlast. To je zaista noćna mora svakom političaru.

Američki profesor Philip Jenkins sa sveučilišta Pennsylvanija tvrdi da je posljednja predrasuda i netrpeljivost koja je dozvoljena u liberalnim demokracijama upravo ona usmjerena protiv katolika. Jenkins, koji nije katolik, ističe da se u SAD-u ali i drugim zemljama može vrijeđati katolike bez da se snosi bilo koje konsekvence. Jednostavno neće ti uništiti reputaciju i karijeru, što bi bio slučaj da se javno vrijeđa bilo koju drugu skupinu u društvu. Postavlja se pitanje kako to izgleda u zemlji poput Hrvatske gdje se velika većina građana izjašnjava kao katolici? Upravo možemo ovih dana to promatrati. Katolički vjernici su izloženi ismijavanjem i šikaniranjem, tako da nije veliko iznenađenje da neki pojedinci iz MOST-a, koji sada stupaju na scenu, ulažu velike napore da svoj vjerski identitet skrivaju ili stave u drugi plan. Dakle, prevlada razmišljanje da je isticanje katoličkog identiteta politički štetno i može značiti gubitak pristupa medijima, ili drugim riječima, političko marginaliziranje.

Svjedoci smo da u ovo Božićno vrijeme poslovni svijet sve češće koristi izraz „sretni blagdani“, tako izbjegavajući riječ Božić. Jedno hrvatsko veleposlanstvo na Božićnoj čestitki ima sliku bicikla! Ako ne želimo prikazati jaslice s Isusom, ima mnogo drugih simbola koje ipak označavaju Božić, ali bicikl još nisam vidio. Zaista originalno. Politička korektnost izaziva apsurdne pojave, ali ono što je s vremenom sve jasnije jest da sužava slobodu izražavanja do te mjere da je sve teže javno iznositi neke istine.

Na kraju želim ohrabriti sve one u Hrvatskoj, kojima je iz bilo kojeg razloga teško, da postoji svjetlo na kraju tunela. Malo dijete iz Betlehema je došlo zbog svih nas. Svim čitateljima, vjernicima i onima koji još uvijek tragaju za istinom, sretan Božić!

Stjepo Bartulica

robin

Izlaganje dr. sc. Robina Harrisa na znanstvenom skupu o kardinalu Stepincu

1448526650_5_38_photo

Međunarodni znanstveni skup “Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskoga rata i poraća” održan je prošli tjedan u Zagrebu (dvorana Nadbiskupijskog sjemeništa “Vijenac”, Kaptol) . Na skupu svojim je izlaganjem nastupio i dr. sc. Robin Harris, član Uprave COK-a. Spomenimo prigodno da dr. sc. Harris trenutno dovršava svoju knjigu o kardinalu Stepincu u kojoj će biti predstavljene nove spoznaje njegova istraživanja koje je provodio na još neobrađenim i neobjavljenim arhivskim izvorima.

Njegovo izlaganje pod naslovom “Stepinac i Srbi: Istina, laži i manipulacije” donosimo u cijelosti:

“Za istraživanje moje buduće knjige o Blaženom Alojziju Stepincu, pročitao sam mnogo objavljene i neobjavljene građe. Takav pothvat omogućava stvaranje slike – ne samo o jednom čovjeku i njegovu djelovanju – već i o njegovim neprijateljima i njihovim motivima.

Moj opći zaključak samo potvrđuje ono što kaže Stepinac kada opisuje komunizam kao Mendacium incarnatum – utjelovljenu laž. Komunisti su konstruirali i održavali na životu laži, koje su – a ne istina o stvarnim događajima – temelj nerazumijevanja i nepovjerenja zbog čega je ovaj simpozij potreban.

Očigledno je postojala određena povijesna građa – ali arhitekt je ove tvrđave laži Komunistička Partija Jugoslavije.

U prvoj su Jugoslaviji katolički biskupi bili sve više nezadovoljni nejednakim položajem Katoličke Crkve u zemlji. Takvo nezadovoljstvo se povećalo kao posljedica neuspjeha ratifikacije Konkordata sa Svetom Stolicom 1937. godine. Stepinac osobno nije bio oduševljen Konkordatom, iako ga je podupirao jer je predstavljao vatikansku politiku. Međutim, iz okolnosti povlačenja prijedloga – a poslije snažne kampanje Srpske Pravoslavne Crkve – Stepinac je izvukao zaključak da se u tadašnjem okviru Jugoslavije prema katolicima nikada neće postupati pravedno. Njegovo su mišljenje o ovom predmetu dijelili mnogi.

Za vrijeme prve Jugoslavije je vladalo, posebno u nekoliko područja, osobito rivalstvo između Katoličke i Pravoslavne Crkve. Ovo se vjersko rivalstvo na Balkanu preklapala s pitanjima nacionalnog ili narodnog identiteta. Nacionalisti su, kao Ustaše, vidjeli konfesionalnu pripadnost kao važan, iako drugotni čimbenik u svjetovnoj ideološkoj borbi.

Stepinčev je stav oduvijek bio različit. On je znao – i što su potvrdili i katoličko kanonsko pravo i vodstvo iz Rima – da je duše moguće dobiti samo uvjeravanjem, ne silom, i da se svako vjersko obraćenje oslanja na čin slobodne volje.

Poslije sloma Jugoslavije u proljeću 1941. god., Stepinac je bio zadovoljan time što je Katolička Crkva konačno imala jasni pravni okvir za svoj rad. Ali, za razliku od onog što je govorila kasnija propaganda, NDH nikada formalno nije bila katolička država, čak nije imala ni službene diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Ustaški predvodnici, sigurno i Pavelić, koji je želio da ga snime s fesom, promatrali su muslimanske Hrvate, a ne katoličke, kao uzore građanstva nove države. Za poglavnika nije bio problem stvoriti Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu kad su to interesi ustaša zahtijevali.

NDH i Katolička Crkva bili su zasebni entiteti, čiji su se odnosi brzo pogoršali kada se pokazao smjer ustaške politike. To nije bila tajna. Radio Slobodna Jugoslavija, glasilo KP-a, u 1943. god. je navodio izvatke iz Stepinčevih propovijedi. Znakovito je da su partizani poslije ulaska u Zagreb brzo smaknuli vođe Hrvatske Pravoslavne Crkve, Njemačke Evangelističke Crkve i zagrebačkog muftiju, zajedno s nekim katoličkim svećenicima koji su bili bliski pobijeđenom režimu. No u ovom je trenutku Bakarić želio biti snimljen nasmijana lica u Stepinčevu društvu, gledajući partizanski mimohod na Trgu Bana Jelačića.

Od optužbi protiv Stepinca, a kroz njega i protiv Katoličke Crkve, tri su ozbiljno naštetile njegovu ugledu.

Na kraju Drugog svjetskog rata, najgora je optužba bila da je surađivao s nacističkim okupatorima. Optužba za kolaboracionizam bila je veoma ozbiljna za zapadne saveznike, međutim, lako se mogla pretvoriti u predmet manipulacije. Takva optužba je mogla biti usmjerena protiv svake važne ličnosti koja se nije borila ‘u šumi’, ili barem nije odlazila iz zemlje. No, dobro obavješteni ljudi razumjeli su da nije sve tako jednostavno.

Jedan od njih bio je i slovenski oficir Stanislav Rapotec koji je u misiji jugoslavenske Vlade u izgnanstvu posjetio Zagreb u lipnju 1942. god., uz britansku pomoć. Vodio je pet razgovora s nadbiskupom o cijeloj situaciji. Kada je Rapotec ponovio prigovor Zapada da Crkva nije činila dovoljno da spriječi pokolje, Stepinac nije samo prikazao što je činio da spasi žrtve, već i objasnio granice svojih mogućnosti u nadbiskupskoj službi. Tada je izjavio: „Mogao bih se povući, i poslije rata bih uživao ugled mučenika. No, kad bih tako učinio, ne bih poboljšao stanje stvari i čak bih pogoršao situaciju onima koji su potrebni pomoći.“

Zanimlivo je zaključak Peter Constana, američkog pomoćnog konzula u Zagrebu, koji je bio prisutan svaki dan u montiranom procesu protiv Stepinca. On je napisao u izvještaju za Washington:

„Nadbiskup Stepinac nije suradnik ni zločinac. On je žrtva komunizma.“

Druga velika optužba protiv Stepinca i Crkve je za sukrivnju u uništenju Židova. Ovu su optužbu ozbiljnije tretirali međunarodni krugovi nego ljudi u samoj Jugoslaviji. Nitko od onih koji su bili barem prosječni poznavatelji prilika toga vremena ne bi mogao optužiti Stepinca da je bio šutljiv ili rezerviran po ovom pitanju. Njegove su objave protiv rasističkog proganjanja bile hrabre i javne. Njegove su bezbrojne intervencije za Židove, individualno i kolektivno, bile dobro poznate. Imao je dugu povijest dobrotvornog rada za židovske izbjeglice iz Čehoslovačke i Austrije, koje su tada bile pod nacističkom kontrolom. Bio je predmet mržnje nacista kao ljubitelj Židova: Gestapo je ga još u ožujku 1939. god. opisao kao Deutschfeindlich: protunjemačkog. Novije se, i suptilnije optužbe koncentriraju na stil njegovih prosvjeda, ili na prioritet koji je davao Židovima kršćanske vjere ili, uopće, na čin pozdravljanja NDH.

Ove optužbe nisu solidne ni relevantne, ali one su uvod u treću optužbu, koja je naš najvažnji predmet diskusije danas – naime, da je Stepinac bio sukrivac u progonu srpskog stanovištva u Hrvatskoj od ruke ustaša.

Briga Stepinca je uvijek bila spašavanje života. Za njega svaka druga stvar je bila manje važna.

Imao je nekih uspjeha, kao smo čuli.

Stepinac je postigao takve uspjehe zato što je razumio što je jedini temelj svog autoriteta: njegov položaj nadbiskupa – vjerskog vođe, a ne političkog igrača. Naravno, to znači da je službeno intervenirao uglavnom – iako ne samo – za ljude koji su bili katolici, i to barem nominalno. Ali ako pogledamo ono što je činio neslužbeno, možemo vidjeti da za njega je svaki ljudski život važan.

Potpuno različit je bio mentalitet KP, koja je organizirala Stepinčevo suđenje i koja je za mnogo godine nastavljala klevetati njegov ugled. Primjer ovog mentaliteta se nalazi u jednom ‘elaboratu’ agenta OZN-e, poslije prvog uhićenja nadbiskupa 1945. godine

Evo ga:

„Još za vrijeme stare Jugoslavije ‘Karitas’ je vodio akciju za pomaganje izbjeglih židova i intelektualaca iz Austrije i Njemačke. Na inicijativu Stepinca zagrebački židovi sakupili su preko miljon dinara za te izbjeglice koji su bili kasnije razaslani u Englesku, Ameriku, Švicarsku i Španiju…“

„U početku okupacije i prvih većih progona Srba od strane ustaša, Karitas je pomogao i neke Srbe, kao i Židove. Kasnije je preuzeo brigu za srpsku djecu čiji su roditelji stradali 1944. i 1945. godine. Mačekovci su takodje aktivno sudjelovali u radu Karitasa oko izbjeglica koje su sa svih strana dolazile u Zagreb. Po tome izgleda da je Karitas trebao odigrati ulogu unutarnjeg fronta koji bi se predstavio kao paralelna organizacija NOP-u. I ovdje je Stepinac centralna ličnost.“

Takav je mentalitet, koji smatra i koristi sve kao sredstvo za cilj partijske kontrole, očigledan i u Stepinčevom montiranom procesu.

Ali zašto je sudbina Srba u NDH – a ne Židova – imala takav proritet u montiranom procesu? Nemam dokaza o tome, ali ako izvodimo strategiju iz taktike, možemo dosta toga objasniti.

Jasno je da jedan cilj Stepinčevog suđenja u rujnu i listopadu 1946. godine bio smiriti srpske osjećaje vezane uz montirani proces i smaknuće Draže Mihailovića u ljeto te godine. A isticanje je upletenosti katoličkog klera u zločine protiv Srba imalo još jednu korist. Komunisti u Beogradu znali su da je većina stanovništva Jugoslavije bila čvrsto kršćanska, i zato antipatična prema ateističkoj ideologiji. Kao što je rekao Stepinac za vrijeme procesa, pravoslavci bi bili jednako povrijeđeni kao i on huljenjem protiv Blažene Djevice Marije koje se našlo u novim službenim školskim knjigama. Ali, naravno, kada bi Partija mogla podgrijati mržnje između vjerskih denominacija, tada bi bilo moguće izbjeći solidarnost vjernika protiv njihove ideologije.

U tiskanoj je verziji procesa, Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, veliki broj značajnih izostavljanja: dva govora Stepinca tokom svoje obrane, govori dvaju njegovih odvjetnika, i svjedočanstva svjedoka obrane. Ima, također, nekih iskrivljenosti. Zapisnik suđenja – nažalost, još uvijek netiskan – pokazuje, primjerice, suprotno javno izdanim materijalima, da je Stepinac doslovno nijekao autentičnost izvještaja kojeg je navodno poslao Piju XII., datiranog 18. svibnja 1943. godine. Javno tužiteljstvo je iskoristilo ovaj izvještaj kako bi sugeriralo da je Stepinac zaista znao veličinu – i da je odobrio – nasilne vjerske prijelaze (takozvana ‘prekrštavanja’) srpskih pravoslavaca. Ali u zapisniku čitamo:

„Optuženom Stepincu se zatim predočuje dokument. Stepinac dugo gleda u njega i na koncu kaže: ‘To nije moje’.“

Javnom je tužitelju, Jakovu Blaževiću, bilo dopušteno imati veto na dokumente dokaza odvjetnika obrane. Poslije mu je dopušteno i sprječavati dolazak ključnih svjedoka. Sada je mogao pisati ‘ne’ na stranici gdje su bila njihova imena. Od 37 predloženih svjedoka za obranu, sud je službeno prihvatio 22.

Od ovih 22, samo 8 je zaista pojavilo, od kojih je jedan odveden iz sudnice. Među odsutnima svi su bili etnički Srbi.

Jedan od njih, dr. Julije Budisavljević, mogao je dati izuzetno važno svjedočanstvo o radu Stepinca u pomaganju srpskoj djeci. Jasno je da ga je odvjetnik očekivao do konačnog trenutka. Ali on nije došao.

Odlučnost javnog tužitelja da spriječi svjedoka obrane nije bila bez razloga, jer su neka svjedočanstva ovih svjedoka koji su naposljetku saslušani, bili veoma nepovoljni za argumente tužiteljstva. Kanonik Dragutin Hren je opisao da su, kada je radio u kancelariji nadbiskupije, došle skupine Srba tužeći se na zapreke prijelazu na katoličku vjeru. Kada se javnost u sudnici smijala, Hren ih je ukorio:

„Ovaj smijeh je besmislen, jer tako je bilo. Da mi smo potpuno zatvorili Crkvu ovim ljudima, tada bi bio broj mrtvih i progonjenih ljudi mnogo veći.“

Kanonik Pavao Lončar je svjedočio da je bio poslan u srpnju 1941. od Stepinca, ustaškom ministru Mirku Puku. Imao je 300 molbenica za prijelaz za Srbe u Glini, koje je bacio na stol ministra, prosvjedujući kako su ti ljudi bili još deportirani. Lončar je tada rekao: „Odakle vi kao Ministar dolazite da vi primite u Katoličku Crkvu i silite ljude?“

Tada je Lončar pitao za fra Radoslava Glavaša – ustaškog službenika i franjevca. Lončar mu je sada prijetio da će, ako nastavi pisati spise za prijelaz, biti ekskomuniciran. Na to je bio Puk pobjesnio, i za dva tjedan dana dao uhapsiti Lončara. Ovaj je bio osuđen na smrt, ali je intervenirao Stepinac i apostolski izaslanik Marcone pa je kazna preinačena u 20 godina zatvora. Konačno je pušten iz Lepoglave nakon 18 mjeseci.

Ovo jasno pokazuje kakvi su bili stavovi Crkve i ustaške vlade po pitanju sudbine Srba.

Velečasni Josip Crnković, Hrvat rođen u Glini, dao je snažno svjedočanstvo o naporima katoličkog župnika, Franca Žužeka, da mobilizira Stepinca za Srbe. On je potvrdio da je intervencija nadbiskupa spasila mnoge od deportacije i smrti. Posebno je istaknuo kako bi tri srpske žene, koje su tada bile u Zagrebu, željele doći da svjedoče u obranu Stepinca. One, očigledno, nikada nisu došle.

Zanimljivi dodatni dokaz o istini i o lažima o ulozi Stepinca za vrijeme rata dolazi iz zapisnika Komisije za vjerska pitanja Narodne Republike Hrvatske, gdje postoji bilješka sastanka između biskupa, uskoro zatim i nadbiskupa, Šepera, i Predsjednika Komisije, Stjepana Ivekovića. Datum je dva dana poslije smrti Stepinca.

Zapisnik kaže:

„Dr. Šeper je vrlo kratko govorio o Stepincu i to je napomenuo samo slijedeće: Da mu je u toku dana, t.j. u petak 12 veljače 1960.g. došao jedan dr. liječnik kojega ne poznaje, i koji je dugo morao čekati pred vratima da ga Šeper primi jer je bio zauzet, koji mu je došao izraziti saučešće u vezi smrti Stepinca, i sa suzima u očima govorio mu o Stepincu, naglašujući da je on Srbin ali da može samo najljepše i najbolje reći za pokojnika s kime je suradjivao za vrijeme rata i on je živi svjedok kako se je pokojni Stepinac zauzimao za Srbe… Dalje je naveo da je on [t.j. Šeper] bio prisutan kada je Stepinac 1941.g., saznavši da se u vili Vajs nalazi oko 400 Srba i Židova koji treba da budu pobijeni telefonski intervenirao kod nekog glavešine NDH – on ne zna tko je bio na drugoj strani telefona, ali je Stepinac bio vrlo energičan i tražio da se smjesta nevini ljudi puste.“

Iz zapisnika primjećujemo da se Predsjednik Komisije nije protivio tezi Šepera, nije kritizirao stav Stepinca prema Srbima, i nije izrazio iznenađenje. Komunisti su znali istinu, i oni su bestidno lagali.

Kampanja protiv Stepinca nije prestala ni poslije osude. On je postao jak čimbenik međunarodne strategije partijskog klevetanja protiv papinstva.

Knjiga Carla Falconija, „Šutnja Pija XII.“ [Il Silenzio di Pio XII], izdana je 1965. godine. Falconijeva rasprava o Hrvatskoj sačinjava trećinu knjige. Ponovno koristi građu rabljenu od tužiteljstva za Stepinčevo suđenje, koju su komunističke vlasti u Jugoslaviji tada dopunile. Falconi, pun povjerenja, citira dokumente. I ove su citate koristili brojni naredni autori u svojim klevetama protiv Pape i Katoličke Crkve.

Ali što su zaista mislili Falconijevi manipulatori? To sada znamo zahvaljujući istraživanjima dr. Stjepana Razuma – izvorni se dokumenti nalaze u Hrvatskom Državnom Arhivu, u UDB-inom Dosjeu Stepinac, kutija 4, omot 63. Falconi je pitao za nekoliko stvari da podupre svoje argumente – uključujući službeni dnevnik Stepinca kao nadbiskupa. Ali ima problem presedana – hoće li i drugi povjesničari pitati za to da vide iste ove dokumente? Što s iskrivljenim dokumentima ili čak falsifikatima?

Ali (i ja citiram):

„…Falconi ne pozna naš jezik i dnevnik sam ne bi mogao čitati (…) Falconi je vezan ugovornim rokom sa izdavačem i on nema mnogo vremena za studiranje ovih dokumenata.“

Zbog toga:

(još jednom citiram)

„Mišljenje je drugova u Republičkoj i Saveznoj Komisiji za vjerska pitanja da je Falconijevo djelo korisno za našu zemlju. Misle da je bolje da on, kao stranac i nezavisni publicist, objavljuje takve stvari, nego da ih objavljujemo mi sami.“

Tako je bilo.

Otrov je nastavljao teći, čak i nakon sloma komunizma.

Govoreći o ovom pitanju Srba u Hrvatskoj, Stepinac je rekao:

„Ponovno naglašavam da nam je savjest čista i kada jedanput bude povijest mirno i objektivno progovorila, izvan sumnje je da se Katoličkoj Crkvi neće ništa ozbiljno moći predbaciti.“

Povijest sada treba na to i pristati.”

U Zagrebu, 24. studenog 2015.

dr. sc. Robin Harris

Politička korektnost u SAD-u i kod nas

Pišem ovu kolumnu za vrijeme boravka u SAD-u gdje sam bio gost, između ostaloga, na glasovitom sveučilištu Princeton. Istog je dana kad sam tamošnjim studentima održao predavanje skupina studenata prosvjedovala zbog rasističkog nasljeđa tražeći da vodstvo sveučilišta skine ime bivšeg američkog predsjednika Woodrowa Wilsona s naslova poznate škole za međunarodne odnose u okviru sveučilišta. Valja podsjetiti da je Wilson bio i predsjednik Princetona prije nego što je postao predsjednikom SAD-a, tako da je njegovo ime sastavni dio povijesti ove ustanove. Wilson, politički progresist, bio je poznat po svojem prijedlogu 14 točaka za svjetski mir koje je iznio američkom Kongresu na kraju I. svjetskog rata. Točka 10. se odnosila na narode Austro-Ugarske monarhije te jamčila pravo na “autonomni razvoj”. Međutim, Wilson je isto tako bio čovjek američkog Juga te smatrao rasnu segregaciju prihvatljivom, primjerice, na radnim mjestima u tijelima savezne vlade. Zbog takvih stavova američki studenti danas traže da se sveučilište službeno distancira od Wilsona.

Američki promatrači ističu da su ustanove izložene neviđenom valu političke korektnosti koji nameće novi način tumačenja prošlosti te ne dopušta raspravu. Glavni problem, kažu, jest da se radi o politički motiviranom pokretu koji unaprijed donosi svoje zaključke te zatim traži vrlo konkretne ustupke. Ulozi su vrlo veliki kad se uzme u obzir da Princeton raspolaže s preko 23 milijardi dolara, što omogućuje da privlači najbolje studente i profesore diljem svijeta. Što će reći veliki dobročinitelji ako vodstvo popusti zahtjevima? Kakve će biti posljedice ako ne popusti? Sadašnji predsjednik sveučilišta sigurno o tome intenzivno razmišlja ovih dana. Ironija u ovom slučaju jest da zagovornici političke korektnosti traže “glavu” osobe koja zapravo pripada lijevoj američkoj tradiciji, ne desnoj. Naime, Wilson je bio političar koji je značajno povećavao opseg djelovanja savezne vlade, tako da nije poštivao načela ograničene vlasti (limited government), na čemu inzistira konzervativna politička doktrina.

Svaka zemlja se mora suočiti s vlastitom prošlošću, pa tako i SAD. Iako je ta zemlja vrlo brzo postala svjetska velesila, zasigurno ima i svoje “grijehe” s kojima se mora nositi. Pritisak da se provede revizionizam povijesti je sve veći, tako da ova epizoda na Princetonu ne će biti zadnja. Kakve su pouke za nas u Hrvatskoj? Najžešće se rasprave još uvijek vode oko lika jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita kojega naša politička elita još uvijek brani. Za razliku od slučajeva u SAD-u, u Hrvatskoj je “politički korektna” pozicija trentutno takva da se opravdava njegovo nasljeđe. Pokušava se relativizirati njegovu odgovornost u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava, da ne govorimo o zločinima počinjenim nakon II. svjetskog rata i u vrijeme komunističke diktature.  Kad bi primijenili kriterije koje vrijede u zemljama poput SAD-a, Titovo ime sigurno ne bi krasio trgove diljem Hrvatske. Bilo bi zapravo nemoguće obraniti njegovu političku ostavštinu. Grad Šibenik nam može biti dobar primjer jer je odlučio skinuti Titovo ime s trga u tom gradu.

Ovdje se otvara i pitanje kako novi naraštaji gledaju na ovu problematiku. Zanimaju  li ih uopće ove teme? Američki studenti, slagali se s njima ili ne, vrlo su glasni na svojim kampusima. Ne boje se vršiti pritisak na velike autoritete. Kod nas u zadnje vrijeme su studenti najviše angažirani oko svojih prava, na besplatno studiranje itd. Čini se da ih previše ne zanimaju rasprave oko tumačenja naše povijesti. Jesu li materijalna prava važnija od borbe za ispravljanje velikih povijesnih nepravdi? Studenti imaju jedinstvenu priliku utjecati na kulturu svoje zemlje. Njihov glas se ne može tako lako ignorirati, tako u SAD-u, tako i kod nas.

Hrvatska još uvijek gradi svoju demokratsku kulturu i moramo biti svjesni kako nije tako jednostavno nadvladati nasljeđe iz totalitarne prošlosti, ali danas već imamo naraštaje koji nisu poznavali komunizam. Mnogi mladi birači glasali su za Most, što ukazuje na činjenicu da žele promjene i nisu zadovoljni etabliranim strankama. To je dobar pomak na našoj sceni jer se veliki igrači, prvi put, moraju prilagoditi novom odnosu snaga. Odmah su tonovi bili drugačiji, čak ponizniji u javnoj komunikaciji.  To se dogodilo jer su građani digli svoj glas i nisu ostali pasivni promatrači. Naši će se političari od sada, uvjeren sam, morati još više truditi jer su hrvatski birači s vremenom postali zahtjevniji. Problem za Most jest da se zahtjevni birači mogu lako i razočarati, tako da vodstvo mora dobro iskoristiti ovu priliku da nametne nove standarde u našoj političkoj praksi.

princ

Stjepo Bartulica gostuje na Sveučilištu Princeton

Na poziv Liechtenstein Institute on Self-Determination pri Sveučilištu Princeton (New Yersey, SAD) dr. sc.  Stjepo Bartulica gostovat će kao predavač 18. studenog 2015.u sklopu akademskog Programa o religiji, diplomaciji i međunarodnim odnosima (PORDIR).

PORDIR na godišnjoj razini održava seriju predavanja na temu isprepletanja religije i međunarodne politike te istražujući utjecaj religije na snagu politike, konflikte i krizno upravljanje, vođenje diplomacije u 21. stoljeću. U tu svrhu, na Program se pozivaju ugledni znanstvenici, diplomati, vjerski lideri…

Ovogodišnji PORDIR usredotočit će se na pitanja o uzajamnoj povezanosti između religije i strategije u raznim područjima – politici, vojsci, ekonomiji, kulturi i pojedinačno – sa značajnim odnosom na utjecaj religije i religijskih vrijednosti na vođenje međunarodne politike.

Sinoda o obitelji

Čim je završila redovita sinoda o obitelji počelo je s raznim tumačenjima i spinovima u medijima i blogosferi. Sigurno su se mnogi nadali da će vidjeti naslove poput „Katolička crkva se konačno pomirila s razvodom” ili „Katolička crkva kaže da je gej ok!”, ali to se nije dogodilo niti se moglo dogoditi. Što zapravo možemo zaključiti nakon ove trotjedne rasprave u Vatikanu? Prvo, ogroman interes svjetovnih medija upućuje na činjenicu da svijetu nije svejedno što misli Katolička crkva te da se njezin glas mora uvažavati u raspravama oko gorućih pitanja. Pored sve sociološke teorije o sekularizaciji modernog društva, vidimo da djelovanje crkve i dalje budi veliki interes, a njezin nauk o braku i obitelji privlači mnoge koji ne žele prihvatiti relativističke poglede koje se nameću, pogotovo u zapadnim zemljama. Drugo, konačno izvješće (Relatio finalis) ne iznosi nikakve revolucionarne promjene u crkvenoj praksi dijelenja sakramenata razvedenim osobama koje su u drugom braku, nego potvrđuje učenje Sv. Ivana Pavla II. iz apostolske pobudnice Familiaris Consortio (Obiteljska zajednica). Treće, iako su se neki bojali da će sinoda na kraju razvodniti nauk o obitelji (spominjalo se čak i mogući raskol), sinodski oci uspjeli su se dogovoriti oko konačnog teksta koji je veliko poboljšanje u odnosu na radnu verziju (Instrumentum laboris). Da podsjetim, radna verzija je izazvala pravu buru kod mnogih sudionika nakon izvanredne sinode prošle godine, jer su tvrdili da nije odražavala ono što je stvarno izrečeno u njihovim raspravama.

Za vrijeme sinode dobri poznavatelji cijelog procesa isticali su da zaista postoje razlike u pristupu između biskupa nekih zapadnih zemalja, prije svega Njemačke, i ostatka svijeta. Naime, jedna skupina okupljena oko njemačkog kardinala Waltera Kaspera tražila je da se pastoralna praksa promijeni tako da bi razvedene osobe, koje su ponovno civilno vjenčane, mogle pristupiti pričesti bez proglašavanja prvog braka ništavnim. Taj prijedlog izazvao je žestoki otpor koji je izražen u poznatom pismu 13 kardinala iz svih dijelova svijeta upućenom Papi Franji na samom početku sinode. Potpisnici pisma tražili su transparentniju proceduru te upozorili na opasnost da će sinoda, čija je glavna svrha potvrditi dostojanstvo braka i obitelji, biti usredotočena samo na pitanje pastoralne skrbi za razvedene osobe. Njihova primjedba na kraju pisma o iskustvu liberalnih protestantskih zajednica zaslužuje nešto više pažnje.

Poznato je da su mnoge protestantske zajednice u želji da se ljudima prilagode napustile ključne odrednice kršćanskog nauka u pogledu braka i obitelji. Pomirile su se s logikom razvoda i nisu ostale vjerne Kristovim riječima: „Što Bog svezao, čovjek ne smije rastavljati.” (Matej 19,6). Postojao je veliki pritisak da se crkve prilagode svijetu i “omekšaju” neka moralna pravila, ali čim su popustile, njihova je vjerodostojnost i duhovna snaga naglo pala. Protestantske crkve nisu se nikad oporavile tako da, primjerice, Velika Britanija danas ima više praktičnih katolika, nego anglikanaca. Katolička crkva je svojedobno “izgubila” cijelu Englesku zbog pitanja braka jer je papa Klement VII. odbio udovoljiti zahtjevu engleskog kralja Henrika VIII da mu se poništi brak s Katarinom Aragonskom. Upravo taj slučaj jasno pokazuje do koje mjere Katolička crkva brani Kristov nauk i dostojanstvo braka.

Katolici mogu biti sasvim sigurni u tome da će njihova crkva u pitanjima vjere i morala uvijek zastupati istinu. To je velika utjeha u vrijeme relativizma kada mnogi promatraju svako pitanje kroz prizmu moći. Ova logika nam kaže da se dobrom pripremom i lobiranjem te dovoljnim pritiskom može ostvariti svaki cilj, ali Katolička crkva ne funkcionira na taj način. Ona nije politička organizacija, nego je nadnaravna i ne može nikad skrenuti s pravog puta. Crkva stalno traži nove načine da navijesti evanđelje ljudima, pa tako i onima koji se osjećaju marginaliziranima. Ona nudi svoje milosrđe, ali milosrđe u istini bez udovoljavanja svijetu. To je zaista ponekad teško shvatiti, ali činjenica jest da Katolička crkva ostaje uvijek vjerna istini i svome utemeljitelju Isusu Kristu. Kao što je sv. Pavao rekao: „Ne budimo više mala djeca koju ljulja i zanosi svaki vjetar nauka po zloći ljudi, po lukavstvu koje vodi u zabludu. Držimo se istine u ljubavi i u svemu rastimo u onome koji je glava, Krist.” (Efežanima, 4,14)

Stjepo Bartulica

* Članak je u Večernjem listu objavljen pod naslovom „Katolička crkva nudi milosrđe u istini bez udovoljavanja svijetu”

Nova ravnoteža u EU i mi

Migracijska kriza prijeti da će zasjeniti sve ostale teme u izbornoj kampanji, a  situacija se mijenja takvom brzinom da je gotovo nemoguće pratiti koji je plan na snazi. Teško je reći do kada će Njemačka kancelarka Merkel moći nastaviti s politikom otvorenih vrata jer je pritisak sve veći da odustane i da podvuče crtu. Veliki broj gradonačelnika otvoreno se buni protiv politike Berlina i upozoravaju da im prijeti financijski kolaps, ako se nešto hitno ne promijeni. Na kraju će se svaka članica EU-a pobrinuti da zaštiti svoje nacionalne interese pa će i zloglasnog Viktora Orbana njegovi europski kolege možda bolje shvaćati. U svakom slučaju ova kriza opet jasno pokazuje da ne postoji europsko javno mnijenje, nego samo javno mnijenje pojedinih nacionalnih država. Tu činjenicu treba imati na umu jer se Europska unija može značajno promijeniti kroz skorije vrijeme, pogotovo ako se Velika Britanija odluči za izlazak na najavljeni referendum. Iako ne možemo izravno utjecati na ove događaje, rasplet će se snažno odraziti na hrvatsku politiku kao u slučaju migracijske krize pa ćemo se morati prilagoditi novim okolnostima.

U ovom kontekstu treba promatrati i predstojeće parlamentarne izbore koji se u nedjelju održavaju u Poljskoj, gdje ankete upućuju na vjerojatnu pobjedu konzervativne i euroskeptične Stranke zakona i reda. Lideri ove stranke puno su bliži razmišljanju premijera Orbana, nego kancelarke Merkel, kad je riječ o migracijskoj krizi, ali i drugim pitanjima. Možemo očekivati da će poljska vanjska politika postati „tvrđa” prema Bruxellesu, nego što je bila do sada. Poljaci bi se u Višegradskoj skupini mogli više okrenuti partnerima Česima, Mađarima i Slovacima, kako bi bolje promicali svoje interese na europskoj razini. Očito je da EU neće moći više funkcionirati po principu da svi slijede odluke osovine Pariz-Berlin, jer se s vremenom stvara nova ravnoteža. Zanimljivo je da euroskepticizam u Poljskoj raste, iako je jedna od najuspješnijih članica u povlačenju sredstava iz EU fondova.

Što to znači za Hrvatsku? Odnos hrvatske politike prema Bruxellesu nije uopće tema u našoj predizbornoj kampanji. Jedino čujemo da će se veliki projekti, koji se obećavaju, financirati iz europskih fondova. Je li to realno? Kakvo je iskustvo bilo do danas? Dok je Poljska već 1999. god. smanjila broj regionalnih upravnih jedinica sa 49 na 16, naše glavne političke stranke inzistiraju da županije moraju ostati kao do sada. Postavlja se pitanje zašto Hrvatska mora imati više regionalnih jedinica samouprave od Poljske koja ima gotovo 40 milijuna stanovnika? Ovih dana je guverner HNB-a Vujčić upozorio da anemičan rast od 1,5 posto neće biti dovoljan na duži rok te da će Poljska do 2040. god. biti dvostruko bogatija od Lijepe naše, ako se aktualni trendovi nastavljaju.

Sudeći prema ponašanju naših političara, nisu previše zabrinuti, a ono što govore upućuje na to da će radije bježati od stvarnosti, nego se suočiti s njom. Naime, aktualna lijeva vlada sve više koristi retoriku Syrize u Grčkoj, pa tako pokušava svaliti svu odgovornost za loše gospodarsko stanje na banke koje su uvijek laka meta. Drugi žele, primjerice, mijenjati zakon o HNB-u kako bi tu instituciju stavili pod izravnu kontrolu političke vlasti. Međutim, poznato je da je neovisnost centralne banke jedan od glavnih stupova za funkcioniranje slobodne ekonomije. U Njemačkoj je ta pozicija tako neupitna da se gotovo nitko ne usudi to dovesti u pitanje, ali naši će populisti radije nuditi lagana i „bezbolna“ rješenja. Naime, jednostavnije je ukinuti neovisnost centralne banke, nego smanjiti javnu potrošnju i dovesti je u racionalne okvire. Često se volimo ugledati u Njemačku kao primjer uspješne i uređene zemlje, ali kad je riječ o osnovnim načelima tržišnog gospodarstva, onda mislimo da možemo prkositi provjerenim pravilima koji se dugo primjenjuju u zemljama mnogo bogatijim od naše.

Dosadašnja kampanja, nažalost, ne pokazuje da su naši političari u stanju odoljeti napastima populizma i obične demagogije. Njihova se retorika može svesti na klišeje i već potrošene fraze, a PR stručnjaci osigurat će da u kampanji bude što manje pravog sadržaja.  Povodom predstavljanja izborne liste u Rijeci bivši ministar Jovanović nam rekao je koji su horoskopski znakovi njihovih kandidata, što je očito za njega bitna informacija. Dakle, političar koji je bio na čelu ministarstva znanosti i obrazovanja, vodi računa o horoskopu. Možda je to i bio glavni kriterij pri sastavljanju njihove liste. Svijet ide naprijed, a mi ostajemo u zemlji apsurda.

 

Stjepo Bartulica

* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Hrvatska će se politika morati prilagoditi novoj ravnoteži u EU”

Racionalni Hrvati i iracionalni političari

Predizborna kampanja se zahuktava i javnost je sve više izložena sloganima, obećanjima i potrošenim klišejima koji ništa ne znače. Stječe se dojam da se glavni kandidati žestoko obračunavaju, ali birači i dalje teško mogu dobiti jasne i nedvosmislene informacije o konkretnim politikama koje se namjeravaju provesti. S obzirom na nesretnu sudbinu famoznog Plana 21, možda je i bolje da nas previše ne zamaraju sa svojim programima jer iskustvo pokazuje da ga neće provesti u stvarnosti. Glavni politički blokovi obećavaju gospodarski rast i novo zapošljavanje, ali ne daju previše konkretnih detalja pa sve ostaje na običnim klišejima i već poznatim frazama. Moglo bi se reći da PR stručnjaci upravo žele da bude što manje bitnog sadržaja jer čim otkriješ da nešto namjeravaš napraviti, naglo padaju šanse za uspjeh. Dakle, prema ovoj logici, ključ uspjeha je što manje govoriti o  svojim planovima da se ne bi biračko tijelo previše uznemirilo.

Problem je što već duže vrijeme znamo da Hrvatska jednostavno ne može nastaviti ovim klijentelističkim modelom gospodarstva te će netko kad-tad morati imati hrabrosti da prestane s populističkom retorikom i reći ono što narod podsvjesno zna, ali ne želi čuti. Popularno je grmiti protiv „neoliberalnog kapitalizma”, ali ostaje činjenica da se Hrvatska nalazi na dnu ljestvice zemalja ekonomskih sloboda, tako da retorika nema puno veze sa stvarnošću. Još nismo čuli, primjerice, što misle glavni kandidati o državnim udjelima u preko tisuću poduzeća koje loše posluju, čije gubitke porezni obveznici moraju pokrivati. Sudeći prema dosadašnjoj kampanji, privatizacija je “prljava” riječ koju se ne smije izreći u javnom prostoru. Može se samo zaključiti da se politička klasa još nije jasno opredjelila za slobodnu ekonomiju, nego misli da može prkositi zadanim pravilima koja se primjenjuju u zemljama koje su mnogo konkurentnije i uspješnije od Lijepe naše.

Premijer Milanović je u svom govoru povodom svečanog pristupanja Hrvatske u EU  izjavio da je Hrvatska „zemlja racionalnih ljudi”.  Duboko se nadam da je bio u pravu, ali problem je što je Hrvatska postala zemlja iracionalnih političara. Postavlja se načelno pitanje: zašto je Vladi dopušteno trošiti više, nego što uprihodi i da se zadužuje u naše ime, dok se svaka obitelj i pojedini građanin mora odgovorno ponašati unutar svojih granica, jer znaju u suprotnome kakve će biti posljedice. Zašto dvostruki kriteriji? Vlada je donijela zakon o osobnom bankrotu, ali nije radila gotovo ništa da spriječi naše kolektivno bankrotiranje. Kao što je bivši američki predsjednik Reagan rekao u govoru nakon što je prisegnuo: „Vlada nije rješenje našeg problema; Vlada je naš problem”.

Ako gledamo na državu kao dioničko društvo, a porezni obveznici su njezini dioničari, mogli bismo onda reći da je predizborno vrijeme kada Vlada polaže račune nama dioničarima za svoj rad proteklih četiri godina. Kako je zapravo upravljala? Jesu li dobro i razborito trošili naš novac? U jednoj prošloj kolumni istaknuo sam da je anemičan rast od 1,2 posto postignut nakon što nas je Vlada zadužila za dodatnih 80 milijardi kuna, a silna državna imovina s kojom raspolaže nije aktivirana i još uvijek pasivno čeka bolje dane. Kad bi, dakle, pomno analizirali ovu bilancu, morali bismo tražiti smjenu vodstva koje očito nije bilo u stanju racionalno upravljati nacionalnim resursima. Možemo samo zamisliti kako bi završila uprava jedne kompanije koja četiri godine nije uspjela aktivirati imovinu koju ima na raspolaganju, a gubila utakmicu s konkurencijom.

Tijekom mandata premijer je više puta izjavio kako „radi težak posao” i tražio naše strpljenje. Očito mu ovaj posao nije tako teško pao, jer se grčevito bori da ga i dalje radi. Što bi tek mogli reći pirotehničari, medicinske sestre, poljoprivrednici i drugi? Odgovornost je velika i sigurno nije uvijek ugodno provoditi one mjere koje su potrebne, ali biti hrvatski premijer ne smije biti „težak posao”. Može biti sretan što našim medijskim okruženjem dominiraju lijevo usmjereni komentatori i novinari jer da je drugačije ne bi imao nikakve izglede.

Tko će, na primjer, podsjetiti birače na slavne trenutke kao kad je Ustavni sud ukinuo zdravstveni/spolni odgoj zbog velikih propusta u njegovu uvođenju ili, bolje rečeno, nametanju? Premijer se izjasnio kao liberal, ali što je liberalno bilo u nametanju novog kontroverznog predmeta protiv volje roditelja? Bivši ministar Jovanović nije bio u stanju razgovarati sa zabrinutim roditeljima, što dovoljno govori o njegovoj demokratskoj kulturi. Valja primijetiti sva ona pitanja koja neće biti postavljena tijekom kampanje jer se novinari velikim dijelom slažu s lijevom ideološkom agendom. Bitno je samo gospodarstvo, ne svjetonazorska pitanja koja nas dijele, govori se. Međutim, nećemo kao društvo napredovati, ako se pomirimo s tim da samo jedna strana ima pravo provoditi svoju viziju, dok se one sve koji se ne slažu proglašava  „zatucanim desničarima”, „klerofašistima”, itd. Kad nemaju koherentne odgovore, onda krenu s etiketama. Više o lažnoj toleranciji i licemjerju na ljevici u sljedećim kolumnama.

Stjepo Bartulica

Migranti i hrvatski dodvorači

Migranti dolaze, a Europa se nalazi pred živčanim slomom i pokazuje znakove bipolarnog poremećaja koji se manifestira tako da u jednom trenutku izražava velikodušnu spremnost da otvori svoja vrata, a s druge strane suspendira vlastita pravila i protokole koje je mukotrpno dogovarala. Nakon što ih je kancelarka Merkel pozvala u svoju zemlju, Njemačka je naglo zatvorila svoju granicu kada je vidjela da stvari izmiču kontroli. Sve se počelo lomiti preko naših malih leđa jer je Hrvatska jednostavno postala mjesto gdje se ta velika masa očajnih ljudi slijeva. Iako nas premijer uvjerava da nećemo biti „hotspot” u ovoj krizi, čini se da smo to već postali. Neki su naši mediji čak sretni zbog toga jer kažu da smo konačno došli u središte pažnje svjetskih medija. Očito im odgovara ova neizvjesna i napeta situacija u kojoj nitko ne zna što se može dogoditi. Vlada je brzo završila na planu B, a tko zna koliko nas još planova čeka.

Govorim o migrantima, a ne izbjeglicama jer je izbjeglica po definiciji netko tko želi napustiti svoju zemlju, a ne netko tko želi useliti u konkretnu zemlju; u ovom slučaju Njemačku, Švedsku ili neku treću. Podsjećam da su veliki problemi nastali u susjednoj Mađarskoj jer su se migranti odbili registrirati, znajući da postoji rizik da ih se tamo kasnije vrati u slučaju da ne mogu ostati u bogatijoj zapadnoj Europi. Mađarska je postala omražena zemlja naših lijevo-liberalnih elita, no ona je jednostavno provodila međunarodno pravo i protokole EU-a, a njihov se premijer Orban ne želi pokoriti dekretima iz Bruxellesa. Dok ga svjetski mediji žestoko kritiziraju, njegova popularnost raste među Mađarima, jer je očito da vodi računa isključivo o nacionalnim interesima svoje zemlje.

Dakle, postavlja se pitanje kako ispravno postupati? Što je razborito u ovoj situaciji? Nesporno je da smo dužni pobrinuti se za ljude koji su već ovdje među nama. To Hrvati i čine u skladu s kršćanskim moralnim načelima. Upravo je taj kršćanski i ljudski odnos potreban u ovoj dramatičnoj situaciji, a potaknulo je premijera da izjavi da je ovaj narod u velikoj većini kršćanski narod i da će se tako i ponašati. Čak čujemo da je papa Franjo, zajedno s kancelarkom Merkel, glavni vladin saveznik u rješavanju ovog problema. Zato jako čudi što ova vlada tako uporno potkopava kršćanski moralni poredak u zemlji, što se najbolje moglo vidjeti u slučaju nametanja famoznog spolnog odgoja u naše škole, ali i u žestokom protivljenju referendumu o braku. Tada su ljevičari digli neviđenu histeriju i moralnu paniku, ali im se to sve treba zaboraviti jer su oni pravednici i uvijek dobronamjerni. Tko god mislio da je dolazak ovih ljudi iz islamskog svijeta velika prijetnja kršćanskoj civilizaciji, treba znati da se puno ozbiljnija prijetnja nalazi već među nama u  obliku radikalnih ideologija koje se provode, a mi to sve plaćamo. Sve to prolazi u zemlji apsurda.

Jedno od glavnih načela konzervativne doktrine jest da se političke ovlasti moraju što strože definirati da bi se smanjio prostor za moguće zloupotrebe. Ovo proizlazi iz uvjerenja da političari, ne samo hrvatski, svojim odlukama često izazivaju više štete, nego koristi. Ova humanitarna kriza je uzrokovana, prije svega, nerazboritom američkom vanjskom politikom koja je htjela transformirati veliki dio islamskog svijeta. Ne može se silom uvesti liberalnu demokraciju u zemlje koje to ne poznaju niti žele. Obamina administracija je jedno vrijeme podržavala pobunjenike protiv Assadova režima, da bi kasnije shvatila da zapravo stvaraju ISIL. Danas Pentagon provodi program obučavanja “dobrih” pobunjenika s proračunom od 500 milijuna dolara, a na pitanje koliko su ljudi uspjeli obući za borbu u Siriji, glasnogovornik Bijele kuće odgovorio je pet, da bi dan kasnije povećali službeni broj na devet ljudi! Ovo može biti mala utjeha da nije samo naša vlada nekompetentna u rješavanju aktualnih izazova.

Kako vrijeme prolazi, postaje sve jasnije da se EU nije u stanju nositi s problemom ovih razmjera. Sama kancelarka Merkel već gubi podršku u svojim redovima, a mnogi govore da će njezino nesnalaženje samo hraniti radikalni protuimigrantski pokret u Njemačkoj. Stoga nije jasno zašto je izjava predsjednice Republike o odgovornosti njemačke kancelarke izazvala toliko burnih reakcija kod nas. Odmah se govorilo o velikoj šteti koja će nastati, ali predsjednica je samo rekla ono što je svima poznato. Slutim da ovakva reakcija proizlazi iz kompleksa male zemlje koja misli da mora uvijek biti pokorna velikima.  Čini se da se premijer i njegova ekipa dodvoravaju velikima te zato ističu da Hrvatska  zbog otvaranja svojih granica ima ugled u svijetu. Ministrica vanjskih poslova navodi da je u razgovorima s kolegama dobila pohvale, itd. Ali što to zapravo znači za sve nas? Zar nije njihova prva zadaća štiti interese vlastite zemlje, a ne stranih sila? Na kraju dana, kome oni služe?

Ne mogu se oteti dojmu da se više vesele sastancima sa svojim kolegama u Bruxellesu, nego kada idu među svoj narod u Vukovar, Knin i Špičkovinu. Mnogi se danas pozivaju na pokojnog predsjednika Tuđmana pa možemo čuti zanimljive ideje o mjestu za trg koji bi bio primjeren njemu. Očito s vremenom sve više cijenimo njegov lik i djelo, ali trebamo razumijeti zašto je to tako. Mislim da je glavni razlog taj što mu je hrvatski nacionalni interes uvijek bio na prvom mjestu, a ne što misle svjetski moćnici. Imao je svoje mane, ali nije se dodvoravao velikima. Stoga ne treba čuditi da je na njegovu sprovodu bio mali broj stranih šefova država, ali je zato hrvatski narod izišao izraziti mu svoje poštovanje. Živimo u vrijeme viška prosječnih političara, a malo državnika.

Stjepo Bartulica

* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Premijer i njegova ekipa dodvoravaju se u Bruxellesu umjesto da štite interese svog naroda”

Machiavellijev duh u hrvatskoj politici

Jedan od najpoznatijih teoretičara političkog djelovanja bio je renesansni pisac i diplomat Niccolo Machiavelli, čije ime označuje jednu političku doktrinu – makjavelizam. Ova doktrina nas uvjerava da je u politici privid puno važniji od stvarnosti, tako da je uspješan političar onaj koji zna dobro odglumiti, pa i prevariti svoje podanike ili, u slučaju demokratskih izbora, naivne birače. Prema ovoj teoriji, nije važno jesi li stvarno pravedan i pošten, nego je dovoljno uvjeriti ljude da si takav, da ostaviš dojam da se brineš o njima, pa će uspjeh slijediti. Ovo je važno imati na umu u vrijeme kad se pripremamo za još jedan izborni ciklus u Lijepoj našoj. Bit ćemo zasigurno bombardirani s raznim obećanjima, sloganima, istrošenim klišejima i frazama koje ništa ne znače, a PR stručnjaci će biti angažirani kako bi osmislili pozitivne ili negativne vijesti, spinove i poruke za birače. Već su počele žestoke svađe oko pouzdanosti anketa, a neki su brzo lansirali prve osobne uvrede na račun svojih protivnika. Sve će biti zabavno i narod će dobiti osjećaj da o nečemu odlučuje.

Glavni problem, međutim, je taj što nije tako jednostavno izbjeći ili iskriviti stvarnost. Ljudi po naravi stvari dobro znaju kako svakodnevno žive, kako funkcionira javna uprava,  sudstvo, kako pokrivaju mjesečne račune itd. Poduzetnici dobro znaju kako djeluje porezna uprava te do koje mjere se država miješa u ekonomske procese u Hrvatskoj. Mladi dobro znaju kakvo je stanje na tržištu rada i što sve treba za dobivanje prvog radnog mjesta. Kod nas je situacija takva da je upravo beskrajno strpljenje ono što je najpotrebnije, ali dobro dođe i veza s političarima koji su trenutno na vlasti. Dakle, pored svih PR stručnjaka i komunikacijskih stratega, ipak stvarnost nam glasno govori i možemo zdravorazumski nešto zaključiti o uspješnosti ili neuspješnosti aktualne lijeve vlade koja traži još jedan mandat.

Nova-stara lijeva koalicija nam nudi predizborni slogan „Hrvatska raste“ i time želi poručiti da je anemičan rast BDP-a od 1,2 posto njihova zasluga, jer njihov rad konačno pokazuje rezultate. Govori se o novom optimizmu, o dobroj turističkoj sezoni itd. Nude se predizborni pokloni u obliku vaučera za struju, novog izračuna kredita u švicarskim francima (još nije jasno tko će to platiti), a umirovljenicima će se sigurno nešto obećati. Trebamo, međutim, malo bolje analizirati neke osnovne podatke kako bi dobili pravu sliku. Naime, vlada nas je dodatno zadužila za otprilike 25 posto BDP-a u zadnje četiri godine, što u brojkama znači oko 65 milijardi kuna, a predviđeni deficit bit će 5 posto BDP-a ili oko 13 milijardi kuna. To znači da je porast od 1,2 posto nas “koštao”  skoro 80 milijardi kuna! Trebamo li biti zadovoljni s tim rezultatima? Građani bi također trebali znati da država izdvaja preko 11 milijardi kuna svake godine samo za kamate koje proizlaze iz ukupnog duga. Dok se u privatnom sektoru režu troškovi gdje se god može, država gotovo nije osjetila recesiju i povećava potrošnju, tako da nije veliko iznenađenje da nam je kreditni rejting i dalje „smeće”.

Važno je ponavljati ove podatke, jer nam govore o stvarnom stanju koje se ne da tako lako iskriviti. Treba ovdje spomenuti i aktualni osvrt Instituta za javne financije koji upozorava na pogoršanje kvalitete i opsežnosti informacija o državnim prihodima i rashodima. Prema institutu Hrvatska je nazadovala u odnosu na 2012. god., a kao glavni razlog navodi se da u prijedlogu proračuna za 2014. god. nisu prikazane informacije o ostvarenim prihodima i rashodima u prethodnim godinama. Upravo nam je to neophodno kako bismo mogli usporediti trendove u potrošnji javnog novca. Je li previše tražiti da ti podaci budu dostupniji građanima? Očito članstvo u Europskoj uniji nije nikakvo jamstvo da će stvari postati transparentnije. Često čujemo frazu o „uvođenju reda” u državi, ali čini se da smo sve dalje od tog cilja.

Što se tiče porasti BDP-a, jedan analitičar me upozorio na činjenicu da je naš BDP počeo rasti u vrijeme kad je cijena nafte naglo pala na svjetskom tržištu, što je pozitivno utjecalo na naše gospodarstvo s obzirom da uvozimo naftu. To bi značilo da nam se ovaj rast „dogodio” te je dijelom uzrokovan čimbenicima izvan naše kontrole. Ono što jest pod nadzorom naših političara, primjerice, jest državna imovina, pa bi bilo zanimljivo znati koliko su uspjeli aktivirati tu silnu imovinu u posljednje četiri godine. Jesu li ostvarene velike investicije? Nova radna mjesta? Zašto projekti na vrhunskim lokacijama kao što su Brijuni i Kupari pored Dubrovnika tako dugo traju? Moglo bi se reći da nam se rast ostvaruje usprkos, ne zahvaljujući vladi.

Iako smo se već mogli naviknuti na pojavu populizma i demagogije kod naših političara, ona će se sad u predizborno vrijeme samo pojačati i pokazati svoje besramno lice. Nažalost, možemo očekivati takve poteze ne samo kod onih koji žele ostati na vlasti, nego čak od onih koji se žestoko bune protiv sustava. Svi se jako trude da stvore privid da će sve biti drugačije i bolje ako oni budu imali poluge moći. Machiavelli bi možda bio ponosan na dobre učenike, ali što je s običnim građanima koji moraju podnositi toliko neodgovornosti i podcjenjivanja.

Politika i ovisnici

Već duže vrijeme tvrdim da je Hrvatska hiperpolitizirana zemlja u kojoj je politika previše prisutna i često izvor nevolja, a ne rješenja. Najnoviji slučaj koji potvrđuje ovu tezu jest velika rasprava o izbornom datumu gdje ispada da je to presudno pitanje za sve nas te da nam čak opet prijeti ustavna kriza. Ako svi ovisimo o brižnoj državi, onda slijedi da je jako važno kad ćemo dobiti priliku da biramo naše nove skrbnike. Umjesto da ministri objasne zbog čega sve više ljudi mora tražiti sreću u inozemstvu te zašto nam je kreditni rejting i dalje “smeće”, oni pričaju o izbornom terminu te kako ispravno tumačiti ustavne odredbe.

Netko će reći da vlada u zadnje vrijeme ipak nešto korisno radi, primjerice, u slučaju kredita u švicarskim francima. Međutim, i u ovom slučaju bojim se da će političari svojim potezima poslati sasvim krive poruke jer ćemo na kraju svi biti prisiljeni platiti za odluke nekih građana. Postavlja se pitanje zašto bi porezni obveznici morali sanirati troškove koje su nastale zbog rizičnih kredita kojima su mnogi kupovali drugu ili treću nekretninu? Što ovakav vladin potez poručuje građanima koji su bili oprezniji pa nisu dizali takve kredite ili su odlučili za manje riskantnu opciju s kreditom vezanim za Euro? Zar neće sad biti diskriminirani? Kad god se politika umiješa u ekonomske procese, ona stvara svoje dobitnike i gubitnike. Što nas čeka ako se uvjeti na tržištu promjene pa ljudi, koji imaju kredite u Eurima, odluče osnovati udrugu da bi vršila pritisak kako bi im država osigurala bolje uvjete plaćanja? Kako će moći njihove zahtjeve odbiti?

Nažalost imamo puno primjera koje jasno pokazuju da živimo u društvu koje doživljava državu kao zadnju i središnju instancu za sve naše životne probleme. Turistička sezona prolazi u znaku velike zabrinutosti da li će država naplatiti porez jer je to očito glavna svrha našeg turizma. Dakle, nije u prvom planu povećati razinu usluga da bi gosti bili zadovoljni, nego je glavni problem taj što država ne naplaćuje dovoljno efikasno poreze, pa se proračun ne puni kako su neki očekivali. Nitko ne postavlja ključno pitanje je li porezno opterećenje neprimjereno visoko za naše gospodarstvo koje se vrlo teško nosi s izazovima tržišta? Uvjeren sam da je jedan od glavnih razloga izbjegavanja plaćanja poreza taj da država jednostavno previše uzima za sebe, a zauzvrat malo daje. Hrvati vole svoju državu, ali ona mora, prije svega, rasteriti građane i hitno dovesti potrošnju u racionalne okvire. Očito je lakše ministru financija angažirati vojsku poreznih inspektora, nego smanjtii javnu potrošnju pa tako i porezno opterećenje. Podsjećam da država postoji radi nas, a ne mi radi nje.

Sljedeći primjer je nedavna odluka da se prebaci 1.8 milijardi kuna iz 2. stupa mirovinskog osiguranja u državni proračun. Ako uzmemo u obzir da je taj novac privatna imovina svakog pojedinog radnika, kako može vlada donijeti takvu odluku bez suglasnosti tih ljudi?  Radi se zapravo o njihovoj štednji, pa bi trebali sami o tome odlučivati. Zaista je zapanjujuće kakvom lakoćom raspolažu s našim novcima, ali je sasvim u skladu s razmišljanjem da država zna najbolje što je za naše dobro.

Političari daju sebi velike ovlasti, ali često svojim potezima izazivaju negativne posljedice. Treba ovdje spomenuti način kako se regulira dodjela smještaja u studentskim domovima u kojima će ove jeseni opet zbog neodgovornosti i nesposobnog upravljanja nedostajati mjesta za one studente kojima je za njihov studij neophodan smještaj. Kriteriji su postavljeni tako da su studenti, koji nešto uspiju zaraditi preko ljeta ili uz studiranje, dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na one koji ne ostvaruju nikakav prihod. Kakva je to poruka? Iz ovakve prakse može se zaključiti da bolje prolazi onaj koji ne radi ništa te tako ne prijavljuje dodatni prihod pa ispada da “zaslužuje” povoljniji tretman. Kako možemo očekivati da će mladi naraštaji biti produktivniji i spremni na nove izazove ako ih država destimulira već dok su još studenti? Zar nebi bilo pravednije i pametnije da država upravo one studente koji uz svoj studij uspijevaju ostvariti dodatan prihod nagradi a ne kazni? Zar želimo da Hrvatska bude zemlja u kojoj se ne isplati raditi? Sudeći prema ponašanju države, odgovor je upravo da to želimo.

Opet smo svjedoci da kako se približavaju izbori, kad god oni bili, raste vjerojatnost da će vladajuća garnitura donositi populističke mjere kako bi pridobila koji glas više. Cinik bi rekao da se to i očekuje jer bilo bi glupo s njihove strane da maksimalno ne iskoriste sve svoje mogućnosti dok su još na vlasti. Međutim, što takvo ponašanje govori o nama samima? Zašto nismo više revoltirani nakon svakog pokušaja da se “kupi” glasove koristeći naš novac? Do kada ćemo dopustiti da naši “skrbnici” upravljaju nama na ovakav način? Demagozi i populisti nikad ne mogu biti pravi lideri. Oni su samo odraz općeg stanja u društvu koje im to omogućuje. To će se mijenjati tek kad ljudi pokažu spremnost da preuzmu odgovornost za vlastite odluke i da su stanju se odviknuti od ovisnosti o velikoj skrbničkoj državi.

Stjepo Bartulica

* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom Zašto više nismo revoltirani nakon svakog pokušaja da se glasove ‘kupi’ našim novcem?”

The Center for the Renewal of Culture promotes conservative values, liberty and the free market.

© 2018, The Center for the Renewal of Culture, All rights reserved.