Alka i politika

Bilo mi je veliko zadovoljstvo što sam mogao biti na 300. Sinjskoj Alki ove godine. Možemo uistinu biti ponosni na baštinu na koju nas taj plemeniti događaj podsjeća. Slavi se vjernost,  hrabrost, odlučnost, domoljublje i druge kreposti koje su tako neophodne za svako društvo. Upravo su te vrline omogućile Hrvatima da opstanu na ovim prostorima kroz najteža razdoblja naše povijesti. Moglo se primijetiti da su i ove godine političari bili glavne zvijezde na Alki. Novinari i kamere su ih pratili i tražili izjave. Naslovi novina slijedećeg dana su nam govorili tko je dobio pljesak, a tko nije. Tako je slično bilo i za Dan domovinske zahvalnosti, pobjede i hrvatskih branitelja u Kninu. To sve govori o visokom stupnju politizacije našeg društva, jer stvara se dojam da sve ovisi o političarima, da su oni svemoćni itd. Međutim, kad malo više razmišljamo o sudbonosnoj bitki koja je dobivena protiv turskih osvajaća prije 300 godina, možemo zaključiti da je konačni ishod malo ovisio o političarima toga vremena. Zagovorom čudotvorne Gospe Sinjske, najzaslužniji su bili vojnici Cetinskoga kraja koji su vjerovali da zaista mogu pobijediti nadmoćnog neprijatelja (omjer snaga je bila otprilike 700 Sinjana naspram nekoliko desetaka tisuća Turaka) i uspjeli su.

Je li se išta promijenilo sve do danas? Iste kreposti, koje su bile presudne u borbi za opstanak protiv Osmanlija, osigurale su nam pobjedu u Domovinskom ratu. Često čujem od naših branitelja kako su kao vrlo mladi ljudi bili neustrašivi pred nadmoćnim neprijateljem, te da su se mnogi borili s krunicom oko vrata. Kako gledamo na taj fenomen? Je li to bilo stanje nacionalističke histerije ili odraz zdravog domoljubnog i vjerskog poriva? Vojni mimohod u Zagrebu pružio je priliku da se zajedno sjetimo tih dana te da mlađi naraštaji izraze zahvalnost za sve ono što su im stariji omogućili. Glavna poruka je bila miroljubiva izražena kroz opravdani ponos. Zašto ne slaviti junaštvo u ratu?

Irski pisac i političar Edmund Burke, otac modernog konzervativizma, tvrdio je da identitet svakog naroda uključuje i “sporazum” između živih i mrtvih, tako da moramo uvijek biti svjesni da stvari nisu nastale s nama, nego da današnje prilike mnogo ovise o odlukama i ponašanju naših predaka. Dakle, htjeli to ili ne, nasljeđujemo sve, od najboljeg do najgoreg što je prethodilo našem vremenu. To vrijedi kad je riječ o ratnim pobjedama, ali i za dugove koje se stvaraju mimo naše volje a moraju se kad-tad vratiti. U hrvatskom slučaju to naravno uključuje i sve što se događalo tijekom vladavine komunističke Jugoslavije. Ovo spominjem jer su mnogi pisci upozoravali na to da je komunizam u praksi sustavno potkopavao moralne kreposti i prisiljavao ljude da čine male, ponekad velike, kompromise kako bi preživjeli. Kako je moguće da je narod, koji je imao snage obraniti i osloboditi zemlju u gotovo nemogućim okolnostima, danas se jedva nosi s izazovima tržišnog gospodarstva? Što se dogodilo?

Moramo se vratiti temeljnim stvarima i vjeri u sebe, a ne u vladajuću elitu. Političari, po naravi stvari, žele biti popularni i žele zadržati što više moći u svojim rukama kako bi mogli nama upravljati. Žele biti traženi kako bi nam teškoće “riješili”, od upisa djeteta u vrtić do prvog zapošljavanja. Brinu se za nas kao medicinska sestra jer misle da nismo sami u stanju odrediti svoje živote. Ali ne smijemo se zavaravati. Kreposti, pa i svaki osobni uspjeh u životu,  zahtjevaju vremena i imaju svoj početak u obitelji, ne u široj političkoj zajednici. Danas se malo govori u javnom prostoru o krepostima, pa mladi ljudi mi često kažu da nikad nisu čuli tu riječ. Radi se o moralnim izvrsnostima koje nastaju kroz ponavljanje dobra djela, tako da s vremenom postanu dio karaktera određene osobe. Dakle, radi se o mukotrpnom procesu koji zahtjeva puno strpljenja ali i ljubavi od strane roditelja jer oni imaju daleko najvažniju ulogu u formiranju karaktera djece.

Ne možeš političkom odlukom “stvoriti” hrabre i dobre vojnike, tako i s građanima u svakodnevnom životu. Postavlja se pitanje da li politika služi kao podrška obitelji u stvaranju novih naraštaja ili potkopava obitelj? Je li itko misli da naši političari, primjerice, zaista mogu riješiti demografsku katastrofu koja nam prijeti? Čini se da su uzroci naših nevolja puno dublji, tako da ćemo morati tražiti rješenja negdje drugdje, negdje iznad politike. To negdje je, naravno, duhovna sfera, priznajući tu stvarnost ili ne. Možda nam Velika Gospa, koju upravo slavimo diljem Hrvatske, a ove godine najsvečanije u Sinju, može biti poticaj da nešto više razmišljamo o ovoj činjenici.

Pirangate, Oluja i hrvatsko zajedništvo

Svjedoci smo kako je ponašanje Slovenije u slučaju arbitražnog sporazuma ujedinilo hrvatsku političku scenu, tako da vlada ima rijetku jednoglasnu podršku. Gotovo je nemoguće čuti glas koji zagovara ostanak Hrvatske u ovom duboko kompromitiranom postupku. Ovo je što bi Amerikanci nazvali “no-brainer”, dakle, nešto tako očito da ne trebaš puno razmišljati prije donošenja odluke. U ovom slučaju hrvatski se političari natječu u tome tko će žešće braniti ugrožene nacionalne interese. Sastanak čelnih ljudi parlamentarnih klubova s premijerom ispao je kao neka senzacija, iako su takve političke konzultacije posve normalne u zrelim demokracijama. Nije, inače, čudno da se stranke žestoko nadmeću u borbi za naklonost birača, pa da ponekad padaju teške riječi i uvrede. Ono što jest čudno, i pomalo zabrinjavajuće, da naši vodeći političari nisu u stanju sjesti za istim stolom i razgovarati, te komuniciraju gotovo isključivo preko medija. Time se stvara privid da postoje velike razlike između njih, a u stvarnosti njihovi pogledi na hrvatske probleme, pogotovo na području gospodarstva i ustroja države su vrlo slični, ako ne gotovo identični. Uglavnom, županije moraju ostati, kao i dominantna uloga države u upravljanju ekonomijom i nacionalnim resursima.

Situacija oko proslave 20. obljetnice oslobodilačke akcije Oluje, međutim, posve je drugačija. Ako nas je Slobodan Milošević uspio ujediniti sa svojim velikosrpskim osvajačkim pohodom za vrijeme Domovinskog rata, danas nema više ni traga tog zajedništva. Vode se i dalje rasprave o naravi te vojno-redarstvene akcije, tako da neki govore kako to nije uopće povod za slavlje nego za žalovanje. Dalmatinski episkop Njegovo preosvešenstvo Fotije na pitanje o sudjelovanju Srpske pravoslavne crkve na svečanosti u Kninu izjavio je kako u tome “ne može sudjelovati, ne želi niti joj je tamo mjesto”. Postavlja se onda pitanje da li živimo u istoj stvarnosti? Kako doći do boljeg međusobnog razumijevanja u ovim okolnostima? Nema sumnje da je Oluja bio glavni i odlučujući događaj u novijoj hrvatskoj povijesti, te da je oslobođenje okupiranog područja bila pretpostavka za svaki daljnji napredak naše zemlje. Ako je Oluja nakon 20 godina i dalje “kontroverzna”, onda imamo ozbiljan problem.

Čini se da nam oslobađajuća presuda dvojici generala Gotovine i Markaća može mnogo toga rasvjetljiti, jer htjeli to ili ne, ta presuda predstavlja na neki način i “službeno” tumačenje ove sudbonosne akcije. Ne radi se više samo o “hrvatskoj istini”, nego o haškoj istini koja je priznata u međunarodnoj zajednici. Kao što znamo, suđenje je dugo trajalo i uključilo je veliki broj svjedoka s obje strane. Iako su mnogi upozoravali na opasnosti političke zloupotrebe cijelog procesa, posebno od strane vrlo ambiciozne bivše tužiteljice Carle del Ponte, još nisam čuo ozbiljnu primjedbu na nepristranost ili objektivnost haškog tribunala, tako da možemo isključiti mogućnost da je Hrvatska mogla “izlobirati” ovakav ishod, kao što je očito Slovenija pokušala u slučaju Savudrijske vale. Možemo samo zamisliti kakve bi bile reakcije naših susjeda, pa i svijeta, da je razotkriven razgovor između jednog haškog suca i službene osobe s hrvatske strane u kojemu se pokušava utjecati na konačnu presudu.

Treba ovdje podsjetiti da je haški tribunal potpuno oslobodio naše vodeće generale od svake optužbe, uključujući one najteže da se radilo o “zajedničkom zločinačkom pothvatu”.   Znači, utvrđeno je da namjera tadašnjeg državnog vodstva nije bila potjerati sve etničke Srbe s do tada okupiranog područja. Hrvatski generali su itekako bili svjesni da će međunarodna zajednica budnim okom pratiti svako naše postupanje prema neprijateljskoj strani. I zaista, nakon cijele istrage, saslušanja svjedoka i suđenja, tribunal je utvrdio da na cijelom području tzv “Krajine” ne postoji niti jedna civilna žrtva koja je stradala zbog granatiranja od strane HV-a. Treba naglasiti da ovo ne umanjuje činjenicu da su nažalost počinjeni teški zločini od strane pojedinaca na oslobođenom teritoriju. Već krajem kolovoza 1995. god. UN zaključuje da je granatiranje bilo usmjereno gotovo isključivo prema vojnim metama, ne civilnim objektima. Od 20 000 osoba koje su prema navodima tribunala napustile 4 grada (Knin, Benkovac, Obrovac i Gračac) zbog straha od granatiranja, niti jedna nikad nije bila identificirana od strane tužiteljstva, za razliku od Sarajeva, Dubrovnika i Zagreba gdje tužiteljstvu nije bio problem navesti imena pojedinih žrtava.

Hrvatska je bila u životnoj opasnosti sve do Oluje, a Bihaću je u to vrijeme prijetila nova Srebrenica. Ako je opravdana reakcija oko arbitražnog sporazuma gdje susjedna zemlja pokušava oteti naš teritorij na nepravedan način, onda je oslobađanje već okupiranog teritorija još više legitimno i posve opravdano. Možemo biti ponosni na tu veliku pobjedu hrvatske slobode i slaviti bez ikakvog oklijevanja. Ako nam to svijet priznaje, zašto neki među nama i dalje uporno osporavaju nešto što je očito. Ponašaju se kao da naši generali nisu oslobođeni od bilo kakve krivnje, nego da su osuđeni za organizirane zločine. Kako je to moguće? Nažalost, umjesto da se pomire sa stvarnošću i usmjere pažnju negdje drugdje, oni i dalje iskrivljuju stvarnost i njeguju svoje mitove. Pitanje je samo kad će taj igrokaz već prestati?

Stjepo Bartulica

* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Sastanak čelnika parlamentarnih klubova s premijerom ne bi smio biti senzacija”

Maastricht, grčka tragedija i mi

Već je mnogo toga napisano o krizi s Grčkom u hrvatskim medijima, pa ću pokušati dati jedan novi osvrt na ovu temu vodeći se, prije svega, interesima hrvatskih poreznih obveznika. Neki tvrde da je najnoviji dogovor postignut između vjerovnika i grčke vlade “poniženje” grčkog naroda, pa čak i oblik državnog udara bez vojske. Drugi, pak, ističu kako odgovornost pripada isključivo Grcima koji su prvo manipulirali podacima da bi pristupili euru, a kasnije su maksimalno iskorištavali mogućnost jeftinog zaduživanja pa su sami krivi što su se doveli u situaciju da je suverenitet države danas ugrožen. Međutim, čini se da ipak trebamo tražiti uzroke u samim počecima uvođenja eura kad su čelnici Europske unije donosili tu veliku i dalekosežnu odluku, jer Iako je više nego jasno da još uvijek aktualni grčki premijer Tsipras i Syriza nisu u stanju se nositi s ovom situacijom, bilo bi pretjerano svaliti svu krivnju na njih.

Europski čelnici poput Helmuta Kohla i Francois Mitterranda su često isticali kako je europski projekt pitanje rata i mira te kako je sazrijelo vrijeme za ekonomsku i monetarnu uniju između država članica. Logika je bila da je sve dublja integracija najbolji “protulijek” protiv povijesnih nacionalnih sukoba i rivalstva koje su obilježile veliki dio europske povijesti. Europska unija je od početka zamišljena kao pokušaj da se uspostavi okvir suradnje između članica tako da bi novo ratovanje postalo gotovo nezamisljivo. Kad god slave neku značajnu obljetnicu, europski lideri nas podsjećaju kako je Europska unija uspješno spriječila ratne sukobe i omogućila veliko blagostanje svojim članicama. Svi dobivaju. Nema gubitnika.

Što se onda dogodilo? Kad je Ugovor iz Maastrichta potpisan 1992. god., govorilo se o nastanku “Sjedinjenih europskih država” koje će preuzeti sve veću ulogu na globalnoj pozornici. Ugovor je, među ostalim, odredio uvođenje zajedničke valute s rokovima kako bi države članice imale dovoljno vremena se pripremiti. Glavne kriterije, koje su tada definirane, dale su državama parametre fiskalne politike poput one da proračunski deficit ne smije prelaziti 3 posto BDP-a, a ukupan javni dug ne smije iznositi više od 60 posto BDPa. Postavlja se pitanje zašto su u samom startu dozvolili deficit? Sad je jasno da je ta odluka samo poticala države članice da troše više nego što realno imaju te da servisiraju svoje proračunske deficite novim zaduživanjima. Sama Njemačka je 2002. god. došla u situaciju da ne poštuje zadane uvjete, pa joj je prijetilo aktiviranje posebnog nadzora od strane Europske komisije. Umjesto da konsolidira javne financije, vlada kancelara Gerharda Schroedera potrošila je dvije godine u natezanju s europskim birokratima kako bi izbjegla ukor. To ponašanje je samo potkopavalo Ugovor iz Maastrichta i dovelo do zaključka da je on “mrtvo slovo na papiru”. Treba reći da je Schroeder zapravo naslijedio ono što je davno prije dogovoreno. Kohl je jednom prilikom priznao da je uveo zajedničku valutu na “diktatorski način” jer je znao da je velika većina Nijemaca bila protiv eura te da nacionalni referendum nije dolazio u obzir. U svojim memoarima kaže da je uvođenje eura učinilo europsko ujedinjenje “nepovratnim”. Upravo nas je ta logika dovela do toga da se kriza s Grčkom odvija u začaranom krugu jer nitko nema hrabrosti reći da je cijela stvar krivo postavljena i otišla predaleko. U ovakvoj situaciji neminovno dolazi do teških riječi, međusobnog optuživanja, pa i ucjena.

Aktualna kriza kojoj se ne vidi kraj otvara teška pitanja ali razotkriva mnogo toga. Primjerice, kako je moguće da Grčka godinama nagomilava takve dugove a da financijska tržišta nisu na vrijeme reagirala? Ulaskom u eurozonu je Grčkoj omogućilo da se zadužuje po vrlo povoljnim uvjetima, po cijeni gotovo jednakoj koja je vrijedila i za Njemačku. Primjerice, početkom 2003. god. je cijena grčkih obvezica bila samo 0.09 posto viša u odnosu na njemačke. Dakle, financijska tržišta su procijenila da je jedna Grčka (valja spomenuti da se u toj zemlji frizerkama priznaje status “teškog zanata” tako da mogu ranije otići u punu mirovinu) jednako pouzdan partner kao što je Njemačka. Glavni razlog, naravno, je bio što su imali istu valutu, a očito je to što tržišta nisu vjerovala u mogućnost da jedna država eurozone može bankrotirati. Ovdje treba naglasiti da su investicijski fondovi i banke, prije svjega njemačke i francuske, bile spremne kupovati grčke obveznice, iako su znale da su proračunski deficiti te zemlje sve veći i da je padala u ekonomsku depresiju. Prva reakcija, koja je ukazivala na neodrživo stanje, dogodila se u proljeću 2010. kad je rejting Agencija Standard and Poor’s snizila grčki kreditni rejting za čak tri boda na BB+, ili kolokvijalno rečeno “smeće”. Ta odluka je izazvala goleme potrese i dovela do toga da Grčka više nije mogla računati na jeftino zaduživanje. Kako bi smirila nervozne investitore, Europska središnja banka je kupila veliku količinu grčkih obveznica, koje su sve manje vrijedile. Ovdje treba dodati da je središnja banka isto učinila s obveznicama Portugala, Italije i Španjolske. Ta odluka je dodatno potkopala povjerenje u politiku “čvrstog eura”, koja je bila obećana od strane Kohla i drugih na samom početku. Nijemci su pogotovo osljetljivi na ovo pitanje i dugo ih se uvjeravalo da će nova valuta biti jednako čvrsta kao što je bila njihova marka. Očito su kartkoroćne računice bile presudne, kako bi se “ugasio” požar zvani “grč- ka dužnička kriza”, ali njemačko javno mijenje nikad nije bilo kritičnije prema zajedničkoj valuti.

Što ovo sve znači za Hrvatsku? Prvo, nema sreće u politici jeftinog zaduživanja, jer neće vječno trajati. Ministar financija Lalovac je jednom prilikom izjavio da je glavni benefit ulaska u Europsku uniju taj što se Hrvatska sad može zaduživati po povoljnijim uvjetima! Grčki slučaj jasno pokazuje da je ta teza potpuno promašena. Drugo, s obzirom da se više ne zna što će biti s eurom u budućnosti, bilo bi razborito da naši političari ne najavljuju naš ulazak u eurozonu. Zapravo, razvoj događaja pokazuje da je sretna okolnost što nismo u toj skupini, jer nitko ne zna koliko će spašavanje Grčke koštati. Međutim, po prvi put Europska komisija traži hitnu pomoć od svih država članica, pa tako i Hrvatska postaje sve izloženija u ovoj krizi. Hrvatski porezni obveznici trebaju znati da Europa slabo poštuje svoja vlastita pravila, tako da na kraju obično presudi gola politička moć, jer ugrađeni mehanizmi ne donose rješenje. Cijela stvar je od početka tako postavljena da potiče neumjerenu javnu potrošnju i dovodi države u napast misliti da mogu unedogled trošiti tuđi novac. Treće, bez obzira što čujemo kako su ekonomski pokazatelji dobri i da Hrvatska ide u “dobrom smjeru”, činjenica je da je naš kreditni rejting isto BB+, ili “smeće”. Je li zaista još vjerujemo da možemo stvoriti blagostanje kroz javnu potrošnju? Da je to istina, Grčka bi danas bila uspješna zemlja, a ne na rubu kolapsa. Je li itko vjeruje da je aktualna vlada u stanju provesti teške reforme kako bi izbjegli grčki scenarij? Prema jednoj novoj rang-listi imamo 6. najneučinkovitiju vladu na svijetu (Angola i Čad su ispred nas). Čak veliki vladin PR stručnjak Braun će teško pronaći pozitivan spin za tu vijest.

 

Stjepo Bartulica

* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Kohl je priznao da je uveo euro na ‘diktatorski način’ jer ga Nijemci nisu htjeli”

dubrovnik1

10. godišnja Vanenburg konferencija u Dubrovniku

Ovogodišnja Vanenburg konferencija u organizaciju Center for European Renewal, održat će se u Dubrovniku od 3. do 5. srpnja.

Tema ovogodišnjeg okupljanja je Civilizacija i barbarizam, a kao ključni govornik nastupit će Rémi Brague,  Profesor emeritus na pariškoj Sorbonni.

Kao jedan od govornika na konferenciji nastupit će i dr. Stjepo Bartulica, predsjednik Centra za obnovu kulture i profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Pritom će sudjelovati na panel raspravi Religija, civilizacija, sekularnost sa Agnieszkom Kołakowskom.

Više informacija o konferenciji i samoj udruzi na stranici CER-a 

[button title=”Download” url=”http://cok.hr/wp-content/uploads/2015/07/CER-Schedule-10th-Annual-Vanenburg-Meeting.pdf” color=”gray” target=”_blank”]Raspored[/button]

 

 

Hrvatski ljudi kao najbolji izvozni proizvod

Ovih dana možemo svjedočiti kako se odvijaju dva paralelna svijeta u Hrvatskoj. S jedne strane je svijet visoke politike i javne uprave u kojemu, čini se, nema krize jer se govori kako „izlazimo iz recesije“ te da ćemo svi uskoro to osjetiti. Vladajuća se garnitura hvali što imamo gospodarski rast od 0,5% te da „idemo u pravom smjeru“. Nedavno je ministarstvo gospodarstva objavio natječaj za preko dvadeset novih radnih mjesta, pa se može zaključiti da zaista nema krize, pogotovo u javnoj upravi, jer ima više posla nego ikad prije. Pored već zaposlenih činovnika, traži se pojačanje kako bi se moglo bolje isplanirati gospodarske aktivnosti. Tijekom dugogodišnje recesije u kojoj je realni sektor bio prisiljen otpustiti veliki broj radnika, broj zaposlenih u javnom sektoru se nije smanjio. Prema jednoj studiji vladajući mogu zaposliti do 20.000 ljudi u javnim ustanovama i državnim poduzećima tijekom jednog četverogodišnjeg mandata.

Drugi je svijet onaj običnih ljudi koji je daleko od visoke politike u kojemu se još uvijek ne osjeća ovaj veliki napredak s kojim se hvale premijer i njegovi ministri. Vidimo naslove poput „Više od 100.000 radnika iz Hrvatske otići će u Njemačku, 5.000 u Španjolsku“. Možemo čitati o pričama mnogih mladih Slavonaca koji odlaze u Irsku i druge zemlje kako bi preživjeli, pa neki govore kako je masovni odlazak u inozemstvo cijelih obitelji iz hrvatske žitnice nacionalni problem broj jedan. Za njih je sigurno puno važnija vijest da će Njemačka uskoro olakšati ulaz novih radnika na svoje tržište rada, nego da je Hrvatska zabilježila rast od 0,5%. Nedavno je Predsjednica Republike izrazila zabrinutost jer je, prema nekim podacima, Hrvatsku u posljednje tri godine već napustilo više od 100 tisuća ljudi, posebno mladih i obrazovanih. Mogli bi reći da je danas najveći hrvatski izvozni proizvod upravo njezini vlastiti ljudi. Ulazak u Europsku uniju trebalo je značiti novi prosperitet za hrvatske građane, a čini se da će Hrvati prije doprinijeti prosperitetu drugim zemljama nego svojoj vlastitoj.

Postavlja se pitanje kako smo došli u situaciju da najveću korist od članstva u Europskoj uniji imaju profesionalni političari (neki od njih nikad nisu radili izvan stranke) i oni zaposleni u raznim ustanovama javne uprave, dok ostali ljudi sve više traže sreću u inozemstvu? Kakvu budućnost imaju ljudi koji nemaju prijatelje u političkim strankama? Ako je točan podatak da je Hrvatsku već napustilo više od 100 tisuća ljudi, a to namjerava još toliko, onda ne možemo više govoriti o demografskoj krizi nego o samom opstanku nacije. Tko će ostati i živjeti u našim gradovima i manjim mjestima? Kako ćemo isplaćivati mirovine, ako nema zaposlenih koji će uplaćivati doprinose u već bankrotirani mirovinski sustav (svake godine nedostaje otprilike 15 milijardi kuna)? Čemu prirodnih ljepota ako nema ljudi koji će moći živjeti u njima?

Treba jasno reći da Hrvatska nije jedina europska zemlja koja se suočava s ovim problemima. I druge zemlje prolaze kroz veliku demografsku krizu koja se, donekle, ublažava dolaskom velikog broja imigranata. Međutim, treba postaviti pitanje zašto ljudi u potrazi za srećom odlaze u zemlje poput Velike Britanije, Irske, Njemačke, SAD, Kanade? Kako je moguće da ljudi dobrovoljno odlaze tamo gdje kapitalisti izrabljuju radnike kako bi nagomilavali profite? Zar nisu svjesni kakve nepravde ih čekaju tamo? Zašto ne bih potražili sreću, primjerice, u Venezueli ili Kubi gdje vlada socijalna pravednost i nema ekstra profita, a pored toga i klima je odlična?

Trebamo kao društvo se uzdići iznad svakodnevnih prepucavanja i nadmetanja u tome tko će biti veći populist i trezveno gledati situaciju u kojoj se nalazimo. Naše političke elite su već godinama vođene logikom da država treba i može “stvoriti” blagostanje i osigurati socijalnu pravednost. To vrijedi svakako za ljevicu, ali i za vrijeme HDZ-ovskih vlada je državna potrošnja redovito rasla, a gospodarski rast koji je tada ostvaren, rezultat je uglavnom velikih infrastrukturnih projekata koji se više ne mogu sami financirati. Koja je cijena takvog modela upravljanja? Imamo, s jedne strane, sudske procese koje otkrivaju veliku korupciju u državnim tvrtkama poput HAC-a, a s druge strane, značajan broj poduzeća koja su ovisna o državnim poticajima i subvencijama da bi opstala. To je sve posljedica „big government“ političkog klijentelizma, a ne „neoliberalnog kapitalizma“ koji mnogi okrivljuju za naše teško stanje. Iskustvo pokazuje, ne samo u Hrvatskoj, da kad politika određuje ili upravlja ekonomskim procesima, onda neminovno dolazi do poremećaja u raspoređivanju resursa i kapitala. Ovo nije samo pitanje ekonomske učinkovitosti, nego i moralno pitanje jer u klijentelističkom sustavu uspijevaju oni koji imaju dobre političke kontakte, a ne oni najmarljiviji i najbolji koji bi, po naravi stvari, trebali zasluženo ići naprijed.

Ovdje treba naglasiti da se radi o sukobu dviju posve različitih doktrina. Prva vjeruje u velike mogućnosti politike da „stvori“ pravednije i bolje društvo. Stalno se zamišljaju novi programi, novi projekti, poticaji, ponekad i nova ministarstva, sve sa svrhom da nama građanima bude bolje. Ovo nije ništa novo jer je doktrina povjerenja u svesposobnost države u gospodarskim pitanjima već mnogo ranije počela prevladavati na državnim politehničkim institutima, a osobito na državnim sveučilištima. Jednostavno se vjeruje da je moguće isplanirati aktivnosti i rasporediti ekonomske resurse i to na pravedan način. Dobar primjer ovog pristupa je Venezuela gdje vlada preuzima sve veću ulogu do te mjere da određuje cijene nekih proizvoda, pa je već nastalo crno tržište na ulicama koje nudi mlijeko, kavu, sapun i druge proizvode po nešto višim cijenama od onih vladinih. Istovremeno, nestaju lijekovi i hrana u dućanima jer vlada upravlja proizvodnjom i distribucijom tih proizvoda, a ne privatne kompanije. Nekad bogata Venezuela više nije u stanju građanima osigurati najosnovnije potrebe.

Druga doktrina, međutim, ističe da je svako planiranje i svaki pokušaj države da nametne svoju viziju osuđeno na neuspjeh, a često dovodi do još težih prilika. Ova doktrina, koja je jako potrebna Hrvatskoj, inzistira na poštivanje načela ograničenosti vlasti ili „limited government“, gdje se stavlja naglasak na veliku opasnost da političari zloupotrebe svoju moć te da na kraju ne zaštite javni interes, nego ostvare neki partikularni interes, često puta svojih prijatelja. Jednostavno rečeno, gdje god politika određuje tijek stvari postoji veliki prostor za korupciju i zloupotrebu ovlasti. Protulijek za ovu „bolest“ je da se strogo definira što smije politika određivati, a što ne smije, s ciljem da se građanima omogući što veći prostor slobode da sami organiziraju svoj život. Iskustvo pokazuje da ljudi na lokalnoj razini najbolje znaju kako riješiti svoje probleme, te ne trebaju da im visoka politika pronađe rješenje. Problem je tome što se političari teško dobrovoljno odriču svoje moći, pa je zato potrebno da građani stalno vrše pritisak i inzistiraju na svoja prava. Ako se ne ponašamo kao zreli odrasli ljudi koji smo u stanju sami donositi odluke, bojim se da će političari i dalje biti u napasti nas tretirati kao maloljetnike koje ovise o njima.

Što se tiče izlaska iz gospodarske krize, uvjeren sam da je jedini put taj da se rastereti građane i tvrtke ne samo poreznog opterećenja nego i silne regulacije s kojom je gotovo nemoguće izići na kraj. Kad bi se to dogodilo, svi talenti i sposobnosti naših „običnih“ ljudi bi konačno došli do izražaja i zasigurno bi se smanjio broj onih koji su spremni napustiti Lijepu Našu. U suprotnom, ako i dalje budemo čekali da nas vlada ili Europska komisija u Bruxellesu spasi, bojim se da ćemo ostati razočaranima. Kao i u vrijeme komunističke Jugoslavije koja je “rješavala” nezaposlenost tako da je omogućila našim ljudima da potraže sreću u inozemstvu, tako i danas se može dogoditi novi egzodus Hrvata koji će ostvariti svoj život izvan Domovine. Na kraju, gdje su rezultati razvikanih putovanja naših političara od Katara do Silicijske doline? Tko se toga uopće više sjeća? Nisam primijetio niti jednu značajnu investiciju koja je ostvarena u Hrvatskoj. Kakvu korist je imao ovaj drugi “običan” svijet od svega toga? Prosudite sami.

 

Stjepo Bartulica

Ljudska prava u zemlji apsurda

Često se može čuti primjedba kako je Hrvatska zemlja apsurda. Jednostavno se događaju stvari koje se teško mogu objasniti, a opet su dio naše svakodnevne stvarnosti. Primjerice, mnogi građani u borbi s ekonomskom krizom suočeni su s ovrhama zbog dugovanja, često puta ne velika, ali zakon se mora primijeniti, kaže se. U isto vrijeme veliki dužnici državi dobiju oprost dugovanja jer imaju moćne zaštitnike u visokoj politici. Znači, ako dugujete puno državi,  onda su šanse veće da ćete „dobro“ proći. Hrvati uspješno posluju u svim zemljama gdje se nalaze i to u različitim kulturama, dok nikako ne uspijevaju u vlastitoj zemlji, pa mnogi i dalje napuštaju lijepu našu. Primjerice, mladi liječnici završavaju studij medicine na račun države, a ta ista država ne omogućuje im priliku za napredovanje jer nema dovoljno mjesta za specijalizacije u našim bolnicama, pa ti isti liječnici traže sreću u inozemstvu. Zar nije to apsurdno?

Međutim, čini se da su možda najveće apsurde na području osnovnih ljudskih prava, gdje možemo svjedočiti zaista paradoksalnih situacija, da ne govorimo o velikoj zbunjenosti. U raspravama o liku i djelu Josipa Broza Tita mnogi istaknuti ljevičari ga i dalje hvale i govore kako je odluka Predsjednice Grabar-Kitarović da premjesti bistu s Pantovčaka „sramotna“, a neki su čak upozoravali na opasnost da će ta odluka probuditi fašističke tendencije u društvu. Selektivno se koristi i  bivšeg predsjednika Tuđmana koji je zadržao bistu u svom uredu, pa se pita kako može aktualna predsjednica iz redova HDZ-a misliti drugačije? Iako su njegove zasluge u ostvarivanju hrvatske samostalnosti i pobjede u Domovinskom ratu velike, i najveći poklonik bivšeg predsjednika Tuđmana bi trebao priznati da je imao mane i ponekad donosio krive procjene.

Rasprava o Titovoj bisti je apsurdna jer ljudi lijevog svjetonazora često ističu kako je zaštita ljudskih prava nešto oko čega nema kompromisa, a istovremeno hvale komunističkog diktatora čija je politika sustavno kršila temeljna ljudska prava. Dovoljno je samo pogledati izvješća Amnesty Internationala iz 70-tih i 80-tih godina, organizacija koja zasigurno nije utvrda konzervativaca, pa ćete brzo vidjeti kako su zagovornici ljudskih prava promatrali njegov totalitarni režim. S druge strane, neki apologeti Tita spominju da su Sjedinjene Američke Države podržavale Jugoslaviju za vrijeme Hladnog rata, što ukazuje da je uživao ugled u demokratskom svijetu. Međutim, Amerikanci su bili u stanju surađivati i s jednim Staljinom u cilju da poraze nacističku Njemačku. Je li to znači da je Staljin bio zapravo pozitivac? Zbog novonastale situacije odmah nakon Drugog svjetskog rata anti-fašist Staljin postaje smrtni neprijatelj SAD-a, pa vidimo da su Amerikanci vrlo brzo prilagodili svoju vanjsku politiku u skladu s prioritetima. Hrvati su često bili žrtve geopolitičkih interesa velikih sila, pa bi trebali izbjegavati tendenciju da prosuđuju vlastitu povijest kroz prizmu drugih. Valjda smo u stanju sami donositi zaključke iz tragičnih iskustva s totalitarnim ideologijama 20. stoljeća.

Ovdje je zapravo problem što su hrvatski ljevičari danas u raskoraku sa svojim kolegama u Europi. Nedavno u stranicama ovih novina Josip Juratović, zastupnik SPD-a u Bundestagu, piše slijedeće: „Bivši sustav Hrvatskoj je ostavio velike naslage komunističkog totalitarnog mentaliteta te je lustracija nužna da bi se izdvojili oni koji su odgovorni, a time unijelo novo društveno ozračje i spriječilo generalno iskrivljivanje prošlosti, jer sve dok se ne raščisti prošlost, njome će političke kreature manipulirati i prekrivati svu štetu koju su nanijele i još je nanose.“ To su jasne riječi koje pokazuju da obrana bivšeg komunističkog režima s Titom na čelu nije nikakva „dogma“ ljevice. Dapače, njemački zastupnik osuđuje propalu ideologiju jer je to sasvim u skladu s načelima Socijaldemokracije. Postavlja se pitanje kako mogu hrvatski građani vjerovati ljudima koji proklamiraju ljudska prava, a brane diktatora komu ljudski život nije vrijedio gotovo ništa? Gdje je tu vjerodostojnost?

Najnoviji primjer apsurdnog stanja kod nas je godišnje izvješće pravobraniteljice za ravnopravnost spolova koja je osudila djelovanje jedne udruge koje se zalaže za zaštitu prava na život. Riječ je o udruzi Betlehem koja postoji u dvanaest naših gradova i zasluženo je spašavanje tisuće nerođene djece od nepravednog usmrćenja pobačajem. Udrugu vodi katolički svećenik Pater Marko Glogović i ovisi o požrtvovnosti velikog broja volontera i dobročinitelja. Ideološko obojeno Izvješće tvrdi da udruga, s obzirom da nema status vjerske zajednice, ne smije javno iznositi stav da je pobačaj ubojstvo nevinog djeteta. Po čemu se pobačaj smatra vjerskom temom? Je li netko mora biti vjernik da razumije da nerođeno dijete zaslužuje zakonsku zaštitu od nastanka života? Moderna embriologija nam precizno kaže kad počinje život i kako se dijete razvija kroz prvih devet mjeseci života. Ne treba nam Sveto pismo za ove spoznaje. Poznajem mnoge ateiste koji su pro-life, pa se postavlja pitanje je li oni smiju javno izreći svoj stav o pobačaju? Čini se da je pravobraniteljica na vrlo skliskom terenu.

Ovdje se također otvara pitanje kako je moguće da naš zakon iz 1978. god. koji regulira ovo pitanje može osigurati “pravo” na pobačaj tijekom prva 12 tjedana, a nakon toga tretira isti čin kao teško kazneno djelo? Što se tako bitno mijenja kod djeteta nakon dvanaestog tjedna života? Još nisam čuo koherentan odgovor koji je u skladu s zdravim razumom i modernom medicinom. Možda je to i razlog zašto Ustavni sud već gotovo 25 godina drži u ladici zahtjev o utvrđivanju ustavnosti ovog zakona. Samo slobodno nagađam.

Što se tiče udruge Betlehem, predlažem pravobraniteljici da posjeti jednu njihovu kuću gdje se brinu za majke i njihovu djecu, neka od njih su već krenula u osnovnu školu pa bi bilo zanimljivo čuti i njihovo mišljenje o udruzi. Tkogod ne vidi moralnu vrijednost ovakvog djelovanja, trebao bi barem priznati da je društveno korisno s obzirom na demografsku katastrofu koja prijeti Hrvatskoj. Ali opet imamo apsurdnu situaciju u kojoj dužnosnica zadužena da štiti ranjive osobe kojima treba pomoć žestoko napada udrugu koja upravo to svakodnevno čini!  Nema sumnje da je riječ o vrlo ranjivoj skupini ljudskih osoba iza koje ne stoji moćna lobistička infrastruktura, pa je ovaj slučaj zapravo veliki ispit za hrvatsku demokraciju u kojoj će biti pravednosti samo ukoliko budemo u stanju zaštititi one najugroženije među nama. Ljudska prava zapravo počinju s pravom na život jer je pretpostavka za sva ostala prava i slobode da budemo među živima. Mnogo ne znači sloboda govora ili privatno vlasništvo ako nemamo pravo biti rođeni.

Ne mogu se oteti dojmu da je cijela priča o ljudskim pravima, koja se tako agresivno  promiče po cijelom svijetu, zapravo pitanje gole političke moći, a ne stvarna borba za one obespravljene i ugrožene među nama. Više nismo u stanju razlikovati između obične želje i stvarnog prava, pa tako broj tzv. prava samo raste, kao i svemoćna država koja je “dužna” osigurati sva ta nova prava. Kad-tad ćemo morati postaviti jasne granice, ako želimo opstati. Na kraju svog bogatog života tijekom kojeg je upoznao mnoge premijere, moćnike i despote, poznati Engleski pisac Malcolm Muggeridge ovako izražava ovu istinu – “u životu postoje samo dvije stvari, ljubav i moć, a nijedan čovjek ne može imati oboje.”

 

Stjepo Bartulica

*Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Ne znače mnogo sloboda govora ili privatno vlasništvo ako nemamo pravo biti rođeni”.

 

DSC_8188

Završio Kulfest 2015.: proglašeni dobitnici pro-life nagrade

S Večeri života i okruglim stolom „Zašto se pravo na život u Hrvatskoj relativizira?“ zaključen je u utorak, 26. svibnja 2015. godine 2. Kulfest – festival progresivne kulture.

Uvodnu riječ uputila je moderatorica Karla Ressler, dipl. iur., navodeći kako je iznimno bitno naglasiti važnost zaštite života od začeća do prirodne smrti, ali i otvoriti raspravu o zakonskoj regulativi o abortusu.

DSC_7990

Broj abortusa 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj premašio je brojku od 50 000, no istovremeno taj je broj bio ekvivalent broju poroda – istaknuo je Ivica Dadić, ginekolog u Općoj bolnici „Hrvatski ponos“ u Kninu i korisnik prava na priziv savjesti. Dobra je vijest, smatra Dadić, što se broj abortusa u posljednje tri godine ipak smanjuje, o čemu govori podatak iz 2013. godine o 3161 izvršenom abortusu. Poražavajuća je ipak činjenica da se u 2012. godini na abortus odlučilo 75 % žena koje već imaju djecu, te 8 % maloljetnica. Zahvaljujući njegovoj odluci o prizivu na savjest, na koju se prvi puta pozvao već na 2. godini specijalizacije, 60-ak djece danas živi svoje djetinjstvo ne znajući da je upravo on razgovarao s njihovim majkama i apelirao da odustanu od abortusa. U bolnicama u kojima sam radio, uvijek su korektno prihvatili moje pravo na priziv savjesti, no u posljednje vrijeme svjedočio sam sankcijama na vlastitoj koži – zaključio je.

O abortusu s pravnog stajališta progovorila je dr. sc. Aleksandra Korač Graovac s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Pitanje abortusa u Hrvatskoj uređeno je zakonom iz 1978. godine, u kojem stoji da je abortus dozvoljen do 12. tjedna trudnoće, kao i to da abortus može zatražiti i maloljetnica starija od 16 godina, bez ikakvog dopuštenja roditelja ili skrbnika. Kada je Hrvatska 90-ih godina postala samostalna država, tvrdilo se da je taj zakon neustavan jer je proturječan pravu na život svake osobe, no Ustavni sud do danas nije donio odluku o tom predmetu – podsjetila je Korač Graovac. Štoviše, nastavila je, nijedna politička stranka nije u stanju odrediti se po tom pitanju, a krajnje je vrijeme da se u Hrvatskoj o tome otvoreno razgovara. Ustvrdila je da je njezino osobno mišljenje da zakonska zabrana abortusa ne bi ništa dobro donijela, već treba simultano djelovati na više područja i razmišljati o uvođenju informiranog pristanka, odnosno prethodnog upoznavanja o štetnim posljedicama abortusa. Nažalost, na abortus se najčešće odlučuju žene starije od 30 godina, koje imaju dvoje djece – naglasila je Korač Graovac.

Često se nas liječnike pita kada započinje život, no to pitanje treba uputiti biolozima – rekao je na početku svog obraćanja Boris Ujević, ginekolog u Kliničkoj bolnici „Sv. Duh“ u Zagrebu. Upozorio je na pomalo apsurdnu situaciju u Hrvatskoj u kojoj država mora osigurati mjesto da bi žena napravila abortus. Kao čovjek imam pravo na rad, no ne mogu očekivati od države da mi osigura posao – kazao je. Govoreći o piluli ellaOne koja je nedavno pristigla i na hrvatsko tržište, Ujević je istaknuo da ne možemo sa sigurnošću tvrditi je li njezin učinak abortivan ili ne jer raspolažemo podacima koje posreduje proizvođač pa postoji sumnja u vjerodostojnost informacije. No jedno je sigurno – smatra Ujević – život počinje začećem, a sve ostalo nema veze s istinom. Također, dr. Ujević izrazio je zadršku prema mišljenju dr. sc. Korač Graovac da bi zabranom abortusa došlo do (velikog) povećanja negativnih posljedica po zdravlje žena  i povećanje sive zone, tvrdeći da ne postoje podatci koji to sa sigurnošću mogu potvrditi.

U raspravi koja je uslijedila, Dadić je još jednom pozvao na buđenje svijesti u društvu da je svako dijete bitno. Odgovarajući na pitanje o izvještaju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u kojem se osuđuje djelovanje udruge Betlehem i ostalih pro-life aktivista, Korač Graovac ukazala je na važnost uključivanja neistomišljenika u raspravu o abortusu.

Dobitnici „Priznanja za promicanje ljudskog dostojanstva i kulture života“

U drugom dijelu večeri, Vigilare i Centar za obnovu kulture, dodijelili su dva „Priznanja za promicanje ljudskog dostojanstva i kulture života“. Dobitnikom Priznanja za 2014. god. proglašen je Ivica Dadić kao jedini ginekolog u Općoj bolnici „Hrvatski ponos“ u Kninu koji koristi pravo na priziv savjesti. Svojom hrabrošću i dosljednošću te uzornim primjerom liječnika koji poštuje života su kladu s pravilima liječničke etike i ljudskog morala, dr. Dadić predstavlja uzoran primjer u situaciji kada se na njegovu radnom mjestu vrše sve veći pritisci prema osobama koje ne žele izvršavati abortuse, tj. prekidati živote.

Drugo Priznanje počasnog je karaktera. Dodijeljeno je udruzi Betlehem i njezinom predsjednikup. Marku K. Glogoviću za cjelokupni dugogodišnji doprinos u obrani i zaštiti ljudskog života.

Budući da p. Glogović nije mogao prisustvovati dodjeli, nagradu su preuzeli njegovi roditelji, a on se organizatorima i publici obratio i zahvalio preko snimljene video-izjavi. Pri tome je apelirao na sve da hrabro krenu u borbu za život unatoč napadima i protivštinama. „Mi kažemo da je svaka trudnica kraljica i da pobačaj nikad nije rješenje. Moramo bez kompromisa stajati uz život“ – zaključio je o. Glogović.

Uz snimku p. Marka, Laudato TV snimila je i prilog o djelovanju i načinu rada udruge Betlehem koji je tom prigodom također emitiran u dvorani.

Po završetku dodjele Priznanja, predsjednici  COK-a i Vigilare Stjepo Bartulica i Vice J. Batarelo, svojim su govorima i službeno zatvorili Kulfest 2015.

 

DSC_9397

Održan i ekonomski panel: “Postoji li u Hrvatskoj (slobodno) tržište?”

Prijepodnevni dio četvrtog dana Kulfesta započeo je u utorak, 26. svibnja 2015. ekonomskim panelom na temu: Postoji li u Hrvatskoj (slobodno) tržište?.

Ključna govornica panela, Vedrana Pribičević, mag. oec. sa Zagrebačke škole ekonomije i managementa uvodno je istaknula da su tržišni mehanizmi esencijalni dio ljudskih aktivnosti. Istražujući područje bihevioralne ekonomije, teoretičari su došli do zaključka da su ljudi i primati u mnogočemu slični, barem kada je riječ o ekonomskom ponašanju. Jedan od ključnih razloga za nastanak jezika jest da bismo mogli međusobno trgovati – kazala je Pribičević, dodajući da smo svi složni oko činjenice da je ekonomija kompleksan pojam. Budućnost ekonomije, smatra, nisu stari modeli, već futuristički pristup te slobodno tržište kao ideal kojem se teži. Nekapitalistički sustavi, nastavila je Pribičević, ne uspijevaju jer vladajuća elita ima svaki motiv da ometa kreativnu destrukciju, koja je sama esencija kapitalizma.

vedrana

Najnovija istraživanja govore o rastu prihoda i većoj zaposlenosti u privatnom sektoru, dok se u državnim poduzećima događa suprotno, a plaće rastu – kazao je na početku svog obraćanja dr. sc. Tomislav Baković s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Govoreći o zabludama o liberalizmu koje se često pojavljuju u hrvatskoj javnosti, naglasio je da nije istina da liberalizam podrazumijeva potpunu isključenost države, povećanje nezaposlenosti i mjere štednje. Nije ključno koliko trebamo štedjeti, nego na što trošimo novac – ustvrdio je Baković, zaključujući da slobodna tržišta funkcioniraju u 90 % slučajeva.

Direktor poduzeća Indium d.o.o. mr. sc. Milan A. Račić upozorio je na najveće neprijatelje malog tržišta kakvo je hrvatsko. Opasnost nastupa kada lažemo sebe, gajimo prijezir za poslovanje, tržište i Zapad, gradimo masivnu beskorisnu birokraciju te postavljamo antitalente da se bore za naše interese. Premda, kako je rekao, u hrvatskom poslovnom i političkom svijetu svjedočimo krizi vodstva, a ne krizi ekonomije, Račić vjeruje da moramo promijeniti pristup i mentalitet. To što smo mali ne mora značiti da smo lošiji od drugih – poručio je.

Slobodno kupiti, slobodno prodati, (ne) uključenost države i pravni sustav koji to sve regulira, četiri su ključna elementa koja čine slobodno tržište – istaknuo je poduzetnik dr. sc. Andrej Grubišić. Kao zagovornik privatizacije, izrazio je želju da se privatiziraju sva poduzeća koja upravljaju prirodnim resursima. Osvrnuo se i na sindikate koji su često mjerna jedinica za licemjerje u nekim poduzećima, ali i na državne poticaje za koje smatra da nisu ništa drugo nego politikanstvo i demagogija. U Hrvatskoj često čujemo da bi država trebala ovo ili ono, a ja kažem – neka manje troši i pravno štiti, i to je sve – naglasio je Grubišić.

Nakon formalnog dijela uslijedila je kratka rasprava u kojoj su panelisti pokušali dati konkretne smjernice kako se izvući iz beznađa i ima li uopće nade za Hrvatsku. Moderator panela dr. sc. Luka Popov primijetio je da interes za ekonomiju raste i da se samim time nameću tržišne ideje. Pribičević je apelirala na osnivanje stranke jer ove trenutne nude ono što ljudi ne žele i to je najveća tragedija. Nadovezujući se na političko aktiviranje, Grubišić je rekao da politiku treba razlikovati od politikanstva. Ono što mi imamo je upravo politikanstvo i političare za koje nitko nije čuo dok nisu bili imenovani, a koji odlučuju o hrvatskom gospodarstvu. Vrlo je važno poticati ljude da govore jer šutnja nije opcija – zaključio je Grubišić.

Ovogodišnji Kulfest završit će večerom „života“, točnije Okruglim stolom u 18 sati na temu relativiziranja prava na život u Hrvatskoj, te dodjelom Priznanja za promicanje ljudskog dostojanstva i kulture života dvama dobitnicima.

DSC_7583

Održana tribina “Izgubljena razboritost – između samovolje vladajućih i vladavine ulice”

„Izgubljena razboritost: između samovolje vladajućih i vladavine ulice“ naziv je tribine koja se u sklopu ovogodišnjeg Kulfesta održala u ponedjeljak, 25. svibnja 2015. godine u Novinarskom domu u Zagrebu.

Uvodeći u temu, dr. sc. Stjepo Bartulica, predsjednik Centra za obnovu kulture kazao je kako ga u posljednje vrijeme mnogi pitaju što je to zapravo konzervativizam. Osim što podrazumijeva tradicionalne vrijednosti, konzervativizam naglašava ekonomske slobode i to treba često naglašavati u Hrvatskoj – rekao je Bartulica. Popularna je floskula, smatra, da je glavni problem u Hrvatskoj neoliberalizam, no to je promašeno jer je riječ o klijentelizmu i činjenici da je politika ta koja odlučuje tko će uspjeti na tržištu. Govoreći o problemima u hrvatskom društvu, ukazao je na nedostatak diskursa u javnosti o tome što je uistinu dobro za čovjeka, na dehumanizirani odnos birokracije, na potrebu za prekomjernim trošenjem, ali i na ulogu države koja bi trebala biti regulator, a ne kao što to ljevica želi – „medicinska sestra“.

Čini se kao da u 19. i 20. stoljeću nitko nije zastupao konzervativnu misao u Hrvatskoj, no to nije istina – istaknuo je dr. sc. Stipe Kljaić iz Hrvatskog instituta za povijest. Podsjetio je da se 1918. godine dogodilo potpuno napuštanje tradicije te da su tada nastupile velike posljedice za hrvatski narod. Kao primjer je naveo ustaški pokret, ali i jugoslavensku utopiju koja je za cilj imala u potpunosti uništiti čitavu tradiciju. Tek su nam 1990. godina i novonastale demokratske promjene omogućile da počinjemo otkrivati što smo imali i u kakvim smo povijesnim okolnostima živjeli – ustvrdio je Kljaić.

Predsjednik udruge Vigilare dr. sc. Vice John Batarelo u svojem je obraćanju naglasio bit konzervativizma, naglasivši da je ona skrivena u traženju izgubljenog, nipošto u zadržavanju onoga što smo naslijedili u vremenima totalitarizama. Važno je da se vratimo moralnoj mašti kako bi konzervativni Hrvat imao svoj stav, te zahtijevao parlamentarnu demokraciju nasuprot direktne demokracije i partikularnih interesa – kazao je Batarelo. Konzervativizam je dio ljudske naravi, ono što je zdravorazumski. On ne nudi brza rješenja, stoga je pred nama dugačak, ali realan put.

O dvjema vrstama liberalizma progovorio je dr. sc. Robin Harris, član uprave Centra za obnovu kulture i nekadašnji savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher. Ono što se trenutno događa, smatra Harris, rat je između dviju vrsta liberalizma. Jedan je onaj sekularni koji isključuje religiju iz javnog života, ne priznaje apsolutne istine i relativizira značaj tradicionalnih institucija. Nasuprot tomu stoji moderni konzervativizam koji je otvoren religiji, sklon tradicionalnim vrijednostima i zagovaratelj nacionalnog identiteta u praksi. Harris je podsjetio na nedavno održane parlamentarne izbore u Velikoj Britaniji i na nadmoćnu pobjedu Konzervativne stranke. Bez koncepta slobodnog tržišta nema gospodarskog napretka i novih radnih mjesta. Takva su stajališta konzervativaca prepoznata od većine Britanaca i to je ključ njihove pobjede. Zaključujući svoje obraćanje, Harris je istaknuo da zemlje koje su u mogućnosti birati između socijalizma i kapitalizma uvijek biraju kapitalizam.

otvorenje1

Prvi dan Kulfesta: Otvorenje i Konzervativni forum

Kulfest – festival progresivne kulture započeo je danas u 10:45 (četvrtak 21. 5.) svečanim otvorenjem u Novinarskom domu.

Festival je otvorio dr. Tibor Navracsics, povjerenik Europske komisije za obrazovanje, kulturu, mlade i šport koji je tom prilikom održao predavanje na temu zajedničkih vrijednosti i identiteta Europske unije.

Dr. Navracsics istaknuo je kako pored dominatne ekonomske krize često nezamijećeno prođe kriza identita koja se pojavila u Europi: „Riješimo li probleme ekonomije i politike i dalje ćemo naći neriješeno pitanje identiteta i kulture Europe.

Kao rješenje navedenog problema navodi se promocija europske kulturne baštine u vidu projekata kao što su Europski grad kulture (Hrvatska će prvi puta imati grad-predstavnika 2020.) te European Heritage Label (za 2015. iz Hrvatske nominirani Muzej krapinskih neandertalaca te riječka industrijska baština). Uz učenje o vlastitoj kulturi važni su međudržavni i interkulturalni projekti poput ERASMUS+ programa koji omogućuje razmjenu studenata te upoznavanje novih kultura, ljudi i običaja.

Kao temeljne vrijednosti Europske unije povjerenik je naveo poštivanje ljudskog dostojanstva, vladavine prava, sloboda te ljudska prava. „Temeljne vrijednosti Europske unije vrijede i danas te ih treba prenijeti na nove generacije“ – zaključio je dr. Navracsics.

Na pitanje iz publike o imigraciji, dr. Navracsics je izjavio kako je njegova pozicija na istoj liniji sa službenim izvješćem Europske komisije o imigracijskoj politici te politikom Jean-Claudea Junckera, predsjednika Europske komisije.

Nakon predavanja uslijedio je okrugli stol na temu Temeljna načela zapadnog identiteta: što Zapad održava kao cjelinu.

Na okruglom stolu sudjelovali su prof. Orlando Carter Snead, jedan od vodećih stručnjaka na polju bioetike sa Sveučilišta Notre Dame, dr. Robin Harris, bivši savjetnik Margaret Thatcher te Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Događaj je moderirao novinar Tihomir Ladišić.

Svi govornici složili su se kako je odgovor na pitanje čovjekova porijekla i identiteta odgovor i na pitanje ekonomskih i političkih kriza.

U uvodnom predavanju prof. Snead istaknuo je borbu između ideologije kolektivizma, koja čovjeka promatra kao instrument u pribavljanju bogatstva i resursa za zajednicu te radikalnog individualizma koji čovjeka predstavlja isključivo kao osobu vođenu voljom i strastima bez obaveza prema ostalim ljudima.

Odgovor na tu borbu Snead vidi u čuvanju dostojanstva pojedinog čovjeka od začeća do smrti i njegovu odgovornost prema ostatku čovječanstva kroz dijeljenje zajedničkih dobara.

Robin Harris u svojem je izlaganju naveo nekoliko temelja europske civilizacije poput privatnog vlasništva bez kojeg čovjek nije slobodan i ne može ostvariti prosperitet, zatim ekonomske slobode, ograničene države koja vlada u skladu s pravom jednakim za sve te dostojanstva svake osobe.

Njegovo izlaganje nadopunio je Željko Tanjić svojom podjelom na revolucije koje su obilježile Europu. Posebno je istaknuo industrijsku revolucije, papinsku revoluciju (odvajanje države od crkve) te kršćansku revoluciju koja je udarila temelje suvremenoj Europi.

Različite revolucije dovele su do pluralizma, naveo je dr. Tanjić, kao jednog od temelja suživota različith naroda i kultura na europskom tlu.

Rektor Tanjić naglasio je kako se glas Crkve mora čuti u pluralnom društvu pritom izrazivši žalost što neki mediji i pojedinci ne razumiju pojmove poput sekularnosti i pluralizma premda često pišu o njima. „Slobodna crkva u slobodnoj državi“ – predstavio je rektor kao model suživota između ove dvije sfere. Kao potporu takvom viđenju prof. Snead iznio je američki primjer u kojem postoji sloboda vjeroispovijesti koja uključuje privatnu vjersku službu, ali i javno djelovanje u vidu osnivanja bolnica, ustanova ali i civilnih organizacija za utjecanje na javnost i politiku. Kao negativni primjer istaknuo je pritisak američkih vlasti da Sveučilište Notre Dame, premda katoličko sveučilište, mora plaćati svojim zaposlenicima abortivna sredstva čime je sloboda i autonomija institucije ugrožena: „Vlada želi odvojiti našu ulogu obrazovanja i znanstvenog rada od uloge zapošljavanja što je nemoguće. Mi ne vidimo razliku između kršćanskog obrazovanja i zapošljavanja za koje inzistiramo da bude u skladu s katoličkim učenjem“.

Otvaranju su prisustvovali i veleposlanik Japana Keiji Ide, veleposlanik Mađarske József Zoltán Magyar, predstavnici veleposlanstva Njemačke te ureda Europske komisije u Hrvatskoj.

 

Drugi festival progresivne kulture, Kulfest, nakon otvorenja koje je uveličao povjerenik Europske komisije za obrazovanje, kulturu, mlade i šport, dr. sc. Tibor Navracsics, imao je svoj nastavak u vidu Konzervativnog foruma. Na forumu su nastupili vodeći ljudi s hrvatske konzervativne scene, predsjednici udruga Vigilare i Centar za obnovu kulture dr. sc. Vice Batarelo i dr. sc. Stjepo Bartulica, sveučilišni profesor i društveni komentator dr. sc. Nino Raspudić, poduzetnik Ivan Topčić te odvjetnik Krešimir Planinić iz inicijative U ime obitelji. Forum je moderirao novinar Večernjeg listaDražen Ćurić.

Na početku rasprave u punoj dvorani Kongresnog centra Forum, sudionici su iznijeli svoje mišljenje o razlozima prevlasti ljevice na hrvatskoj kulturnoj i civilnoj sceni. „Problem Hrvatske je taj što je devedesetih došlo do promjene političkog sistema, ali nije došlo do promjene elite. Isti ljudi koji su se nekada zaklinjali u Staljina i Lenjina prebacili su se na diskurs ljudskih prava i Sorosa“ – naveo je Nino Raspudić. Predsjednik COK-a dr. sc. Stjepo Bartulica ustvrdio je da lijeve udruge danas u Hrvatskoj nisu nevladine već provladine navodeći kako ih sadašnja lijeva vlada izdašno financira. Na to se nadovezao g. Batarelo – „lijeve udruge imaju milijunske proračune za razliku od nas. Udruga Documenta za 2013. dobila je više od 5 milijuna kuna donacija, od toga mizernih 125 kuna direktno od građana. Mi nemamo bogate financijere, naša snaga su mali ljudi koji nam doniraju. To je borba Davida i Golijata, mi biramo teži, ali u konačnici bolji put za nas i našu djecu.“

Svi sudionici za to su optužili nasljeđe komunizma u kojem je desnica bila potisnuta, a svatko tko je drugačije mislio morao je šutjeti. „Mi se ne moramo slagati, ali važno je da druga strana zna da smo ovdje i da nećemo šutjeti“ – nadodao je Batarelo, dok je Nino Raspudić najavio daljnju borbu – „Treba izboriti elementarno pravo na pluralizam. Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije kaže kako je duboko zabrinjavajuće što je Željka Markić dobrodošla na HTV-u. Oni bi određivali tko smije, a tko ne dolaziti na televiziju“.

Za Kulfest se u medijima proteklih dana pisalo kao o desnom pandanu Subversive festivala na što je Raspudić primijetio – „Kakav je to subverzivni festival i subverzivna scena kada se na njemu pojavljuje predsjednik, ministrica kulture sjedi u prvom redu, a jedan od najvećih poduzetnika Emil Tedeschi plješće protiv kapitalizma poput brucoša sociologije. Mi smo subverzivci, mi smo pankeri, mi idemo protiv struje i mainstreama“.

Rasprava se kasnije pomakla na područje poduzetništva te odnos države prema njemu. Poduzetnik Topčić naglasio je kako vlada ne bi trebala vladati već posluživati, međutim ona i javno mnijenje gledaju na poduzetnike kao na goniče robova i lopove. Ipak Topčić je naglasio i važnost ispravnog odnosa vlasnika prema radnicima – „Nije etično da radnici imaju prosjek plaće 3 000 kn, a da se vi vozite mercedesom“.

Kao jedan od izlaza iz krize sudionici vide u angažiranje dijaspore koja ima kapital i želju pomoći, ali često nailazi na prepreke domaće birokracije – „Ljudi koji su mogli vani, zašto ne mogu ovdje? Znači da je stvar u instituciji. Mi volimo državu, ali je ona postala skupa. Moramo promijeniti mentalitet i ljudi će doći,, mnogi su istraumatizirani jer su probali investirati i bili su spriječeni“ – rekao je g. Bartulica.

Krešimir Planinić iz UIO naglasio je kako će udruga unatoč političkom angažmanu zadržati civilno djelovanje tako što će različiti ljudi raditi u stranci i inicijativi. Također se dotaknuo napada koji stižu i s ljevice i s desnice „Ne razumijemo te napade, ali se trudimo raditi svoj posao. Trenutačno sudjelujemo u organizaciji nove inicijative “Za referendum”, međutim 8 udruga uvjetuje svoje sudjelovanje našim izuzećem iz organizacijskog odbora inicijative. Mi ništa ne uvjetujemo.“

Za kraj su sudionici naglasili važnost studenata – „Studenti imaju tu moralnu maštu koju spominje Russell Kirk, oni vide kad netko glumi, kad je nešto prikriveno. Neka rade na sebi i preuzmu odgovornost, mediji to neće moći ignorirati. Neka se uključe i žive u dostojanstvu i slobodi, njihovi roditelji to nisu mogli“ – tim riječima dr. Stjepo Bartulica zaključio je Konzervativni forum.

The Center for the Renewal of Culture promotes conservative values, liberty and the free market.

© 2018, The Center for the Renewal of Culture, All rights reserved.