Bilo mi je veliko zadovoljstvo što sam mogao biti na 300. Sinjskoj Alki ove godine. Možemo uistinu biti ponosni na baštinu na koju nas taj plemeniti događaj podsjeća. Slavi se vjernost, hrabrost, odlučnost, domoljublje i druge kreposti koje su tako neophodne za svako društvo. Upravo su te vrline omogućile Hrvatima da opstanu na ovim prostorima kroz najteža razdoblja naše povijesti. Moglo se primijetiti da su i ove godine političari bili glavne zvijezde na Alki. Novinari i kamere su ih pratili i tražili izjave. Naslovi novina slijedećeg dana su nam govorili tko je dobio pljesak, a tko nije. Tako je slično bilo i za Dan domovinske zahvalnosti, pobjede i hrvatskih branitelja u Kninu. To sve govori o visokom stupnju politizacije našeg društva, jer stvara se dojam da sve ovisi o političarima, da su oni svemoćni itd. Međutim, kad malo više razmišljamo o sudbonosnoj bitki koja je dobivena protiv turskih osvajaća prije 300 godina, možemo zaključiti da je konačni ishod malo ovisio o političarima toga vremena. Zagovorom čudotvorne Gospe Sinjske, najzaslužniji su bili vojnici Cetinskoga kraja koji su vjerovali da zaista mogu pobijediti nadmoćnog neprijatelja (omjer snaga je bila otprilike 700 Sinjana naspram nekoliko desetaka tisuća Turaka) i uspjeli su.
Je li se išta promijenilo sve do danas? Iste kreposti, koje su bile presudne u borbi za opstanak protiv Osmanlija, osigurale su nam pobjedu u Domovinskom ratu. Često čujem od naših branitelja kako su kao vrlo mladi ljudi bili neustrašivi pred nadmoćnim neprijateljem, te da su se mnogi borili s krunicom oko vrata. Kako gledamo na taj fenomen? Je li to bilo stanje nacionalističke histerije ili odraz zdravog domoljubnog i vjerskog poriva? Vojni mimohod u Zagrebu pružio je priliku da se zajedno sjetimo tih dana te da mlađi naraštaji izraze zahvalnost za sve ono što su im stariji omogućili. Glavna poruka je bila miroljubiva izražena kroz opravdani ponos. Zašto ne slaviti junaštvo u ratu?
Irski pisac i političar Edmund Burke, otac modernog konzervativizma, tvrdio je da identitet svakog naroda uključuje i “sporazum” između živih i mrtvih, tako da moramo uvijek biti svjesni da stvari nisu nastale s nama, nego da današnje prilike mnogo ovise o odlukama i ponašanju naših predaka. Dakle, htjeli to ili ne, nasljeđujemo sve, od najboljeg do najgoreg što je prethodilo našem vremenu. To vrijedi kad je riječ o ratnim pobjedama, ali i za dugove koje se stvaraju mimo naše volje a moraju se kad-tad vratiti. U hrvatskom slučaju to naravno uključuje i sve što se događalo tijekom vladavine komunističke Jugoslavije. Ovo spominjem jer su mnogi pisci upozoravali na to da je komunizam u praksi sustavno potkopavao moralne kreposti i prisiljavao ljude da čine male, ponekad velike, kompromise kako bi preživjeli. Kako je moguće da je narod, koji je imao snage obraniti i osloboditi zemlju u gotovo nemogućim okolnostima, danas se jedva nosi s izazovima tržišnog gospodarstva? Što se dogodilo?
Moramo se vratiti temeljnim stvarima i vjeri u sebe, a ne u vladajuću elitu. Političari, po naravi stvari, žele biti popularni i žele zadržati što više moći u svojim rukama kako bi mogli nama upravljati. Žele biti traženi kako bi nam teškoće “riješili”, od upisa djeteta u vrtić do prvog zapošljavanja. Brinu se za nas kao medicinska sestra jer misle da nismo sami u stanju odrediti svoje živote. Ali ne smijemo se zavaravati. Kreposti, pa i svaki osobni uspjeh u životu, zahtjevaju vremena i imaju svoj početak u obitelji, ne u široj političkoj zajednici. Danas se malo govori u javnom prostoru o krepostima, pa mladi ljudi mi često kažu da nikad nisu čuli tu riječ. Radi se o moralnim izvrsnostima koje nastaju kroz ponavljanje dobra djela, tako da s vremenom postanu dio karaktera određene osobe. Dakle, radi se o mukotrpnom procesu koji zahtjeva puno strpljenja ali i ljubavi od strane roditelja jer oni imaju daleko najvažniju ulogu u formiranju karaktera djece.
Ne možeš političkom odlukom “stvoriti” hrabre i dobre vojnike, tako i s građanima u svakodnevnom životu. Postavlja se pitanje da li politika služi kao podrška obitelji u stvaranju novih naraštaja ili potkopava obitelj? Je li itko misli da naši političari, primjerice, zaista mogu riješiti demografsku katastrofu koja nam prijeti? Čini se da su uzroci naših nevolja puno dublji, tako da ćemo morati tražiti rješenja negdje drugdje, negdje iznad politike. To negdje je, naravno, duhovna sfera, priznajući tu stvarnost ili ne. Možda nam Velika Gospa, koju upravo slavimo diljem Hrvatske, a ove godine najsvečanije u Sinju, može biti poticaj da nešto više razmišljamo o ovoj činjenici.