Već duže vrijeme tvrdim da je Hrvatska hiperpolitizirana zemlja u kojoj je politika previše prisutna i često izvor nevolja, a ne rješenja. Najnoviji slučaj koji potvrđuje ovu tezu jest velika rasprava o izbornom datumu gdje ispada da je to presudno pitanje za sve nas te da nam čak opet prijeti ustavna kriza. Ako svi ovisimo o brižnoj državi, onda slijedi da je jako važno kad ćemo dobiti priliku da biramo naše nove skrbnike. Umjesto da ministri objasne zbog čega sve više ljudi mora tražiti sreću u inozemstvu te zašto nam je kreditni rejting i dalje “smeće”, oni pričaju o izbornom terminu te kako ispravno tumačiti ustavne odredbe.
Netko će reći da vlada u zadnje vrijeme ipak nešto korisno radi, primjerice, u slučaju kredita u švicarskim francima. Međutim, i u ovom slučaju bojim se da će političari svojim potezima poslati sasvim krive poruke jer ćemo na kraju svi biti prisiljeni platiti za odluke nekih građana. Postavlja se pitanje zašto bi porezni obveznici morali sanirati troškove koje su nastale zbog rizičnih kredita kojima su mnogi kupovali drugu ili treću nekretninu? Što ovakav vladin potez poručuje građanima koji su bili oprezniji pa nisu dizali takve kredite ili su odlučili za manje riskantnu opciju s kreditom vezanim za Euro? Zar neće sad biti diskriminirani? Kad god se politika umiješa u ekonomske procese, ona stvara svoje dobitnike i gubitnike. Što nas čeka ako se uvjeti na tržištu promjene pa ljudi, koji imaju kredite u Eurima, odluče osnovati udrugu da bi vršila pritisak kako bi im država osigurala bolje uvjete plaćanja? Kako će moći njihove zahtjeve odbiti?
Nažalost imamo puno primjera koje jasno pokazuju da živimo u društvu koje doživljava državu kao zadnju i središnju instancu za sve naše životne probleme. Turistička sezona prolazi u znaku velike zabrinutosti da li će država naplatiti porez jer je to očito glavna svrha našeg turizma. Dakle, nije u prvom planu povećati razinu usluga da bi gosti bili zadovoljni, nego je glavni problem taj što država ne naplaćuje dovoljno efikasno poreze, pa se proračun ne puni kako su neki očekivali. Nitko ne postavlja ključno pitanje je li porezno opterećenje neprimjereno visoko za naše gospodarstvo koje se vrlo teško nosi s izazovima tržišta? Uvjeren sam da je jedan od glavnih razloga izbjegavanja plaćanja poreza taj da država jednostavno previše uzima za sebe, a zauzvrat malo daje. Hrvati vole svoju državu, ali ona mora, prije svega, rasteriti građane i hitno dovesti potrošnju u racionalne okvire. Očito je lakše ministru financija angažirati vojsku poreznih inspektora, nego smanjtii javnu potrošnju pa tako i porezno opterećenje. Podsjećam da država postoji radi nas, a ne mi radi nje.
Sljedeći primjer je nedavna odluka da se prebaci 1.8 milijardi kuna iz 2. stupa mirovinskog osiguranja u državni proračun. Ako uzmemo u obzir da je taj novac privatna imovina svakog pojedinog radnika, kako može vlada donijeti takvu odluku bez suglasnosti tih ljudi? Radi se zapravo o njihovoj štednji, pa bi trebali sami o tome odlučivati. Zaista je zapanjujuće kakvom lakoćom raspolažu s našim novcima, ali je sasvim u skladu s razmišljanjem da država zna najbolje što je za naše dobro.
Političari daju sebi velike ovlasti, ali često svojim potezima izazivaju negativne posljedice. Treba ovdje spomenuti način kako se regulira dodjela smještaja u studentskim domovima u kojima će ove jeseni opet zbog neodgovornosti i nesposobnog upravljanja nedostajati mjesta za one studente kojima je za njihov studij neophodan smještaj. Kriteriji su postavljeni tako da su studenti, koji nešto uspiju zaraditi preko ljeta ili uz studiranje, dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na one koji ne ostvaruju nikakav prihod. Kakva je to poruka? Iz ovakve prakse može se zaključiti da bolje prolazi onaj koji ne radi ništa te tako ne prijavljuje dodatni prihod pa ispada da “zaslužuje” povoljniji tretman. Kako možemo očekivati da će mladi naraštaji biti produktivniji i spremni na nove izazove ako ih država destimulira već dok su još studenti? Zar nebi bilo pravednije i pametnije da država upravo one studente koji uz svoj studij uspijevaju ostvariti dodatan prihod nagradi a ne kazni? Zar želimo da Hrvatska bude zemlja u kojoj se ne isplati raditi? Sudeći prema ponašanju države, odgovor je upravo da to želimo.
Opet smo svjedoci da kako se približavaju izbori, kad god oni bili, raste vjerojatnost da će vladajuća garnitura donositi populističke mjere kako bi pridobila koji glas više. Cinik bi rekao da se to i očekuje jer bilo bi glupo s njihove strane da maksimalno ne iskoriste sve svoje mogućnosti dok su još na vlasti. Međutim, što takvo ponašanje govori o nama samima? Zašto nismo više revoltirani nakon svakog pokušaja da se “kupi” glasove koristeći naš novac? Do kada ćemo dopustiti da naši “skrbnici” upravljaju nama na ovakav način? Demagozi i populisti nikad ne mogu biti pravi lideri. Oni su samo odraz općeg stanja u društvu koje im to omogućuje. To će se mijenjati tek kad ljudi pokažu spremnost da preuzmu odgovornost za vlastite odluke i da su stanju se odviknuti od ovisnosti o velikoj skrbničkoj državi.
Stjepo Bartulica
* Kolumna je u Večernjem listu objavljena pod naslovom „Zašto više nismo revoltirani nakon svakog pokušaja da se glasove ‘kupi’ našim novcem?”