Većina je konferencija u najboljem slučaju nešto poput susreta debatnoga društva na kojemu istomišljenici slušaju šuplje fraze, zajedno večeraju i ponekad ostanu u daljnome dodiru na obostranu korist. Međutim, neke su konferencije mnogo više od toga. Na njima se okupe pravi sudionici koji u u pravome vremenu raspravljaju o pravim temama – takav je bio slučaj s konferencijom (poglavito – ali ne i isključivo – mladih) konzervativaca u Pragu od 22. do 25. studenog 2018. Došli su iz država skupine “Višegrad 4+” – to jest iz zemalja službene višegradske skupine koja obuhvaća Češku, Slovačku, Poljsku i Mađarsku te – iz “plusa”, to jest drugih srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja. U potonjoj su skupini Hrvati iz Centra za obnovu kulture (COK) tvorili najveće nacionalno izaslanstvo.

 

 

Govornici su općenito bili ljudi sa značajnim iskustvom u visokoj politici, ali u svojstvu savjetnika, a ne profesionalnih političara. Došli su iz sveučilišnog okruženja ili think tankova. Ponekad pišu novinske stupce, sastavljaju knjige o povijesti, filozofiji ili ekonomiji. Svoje stavove, često kao manjina, zastupaju na javnome forumu. U Hrvatskoj takova vrsta intelektualaca i stručnjaka nije ni mnogobrojna ni poznata, osobito na desnom dijelu političkoga spektra, što je žaljenja vrijedno.

Teme u Pragu su bile dobre odabrane. Neminovno su se usredotočile na budućnost Srednje i Istočne Europe. No također su se bavile budućnošću cjelokupne Europske unije i to bez licemjerne samopromidžbe koja krasi svaku konferenciju posredno ili neposredno financiranu iz Bruxellesa.

 

 

Europsku budućnost danas često opisuju kao “budućnost nakon Brexita.” Brexit je uistinu izvor zabrinutosti pojedinim srednjoeuropskim i istočnoeuropskim građanima koji su se optimistički, ali ne dovoljno realistički nadali da će se Ujedinjeno Kraljevstvo oprijeti planovima koje su skovale druge dvije europske sile – Njemačka i Francuska. Međutim, koliko god bio ružan i problematičan, Brexit uistinu nije ključan čimbenik u velikim pitanjima koja se nameću Europi.

I zaista, ta pitanja imaju zbilja globalnu važnost. Jedno od njih je pojava onoga što se naziva (obično uz osuđivačku primisao) “populizam.” Je li posrijedi postojan ili privremen fenomen? Ima li budućnosti za uvriježenu podjelu na desnicu i ljevicu te s njima povezane političke stranke?

Drugo je veliko pitanje, od osobite važnosti u Europi, uloga nacionalne države. Je li Europa u kojoj neovisne, suverene države surađuju uskladiva sa sadašnjom Europskom unijom? Ako nije, što se treba učiniti s time u vezi?

Dok se CDU priprema za odabir novoga lidera i Njemačka vrlo vjerojatno novoga kancelara, s prethodnim je pitanjem tijesno povezano i neposredno važno pitanje kako će promjena njemačkog smjera djelovanja – i bi li trebala – utjecati na europski projekt? Većinu lošeg što se dogodilo u Europi – upravljanje monetarnim područjem eura, energetska politika koja je dovela do ovisnosti o Rusiji i nadasve nekontrolirano useljavanje imigranata – može se neposredno i jasno pripisati Angeli Merkel koju se donedavno u hrvatskim političkim krugovima i u hrvatskim medijima smatralo besprijekornim izvorom sve mudrosti. Može li sada neki novi lider Njemačke ispraviti Merkeličine pogreške? Može li se u novim okolnostima ugovoriti novi i ambiciozniji skup sporazuma između europskih država, a osobito između država šire višegradske skupine (uključujući Hrvatsku) s Njemačkom?

 

 

Uz poteškoće se masovno useljavanje imigranata iz vaneuropskog i nekršćanskog svijeta može zaustaviti. Obmana je izigravati da to nije istina. Međutim, udarac koji je ono zadalo političkoj svijesti ostavit će trag. Povjerenje građana je poljuljano. Obični su građani svjesni da su ih njihove vođe prevarili u tome i drugim stvarima povezanim s njihovom sigurnošću, identitetom i budućnošću njihove djece. Međutim, razočaranost ima dublje korijenje i šire implikacije. Rastakanje europske kršćanske baštine masovnom najezdom islama (koje se razmjerom jedino može prispodobiti događajima s kraja petnaestog i šesnaestog stoljeća) događa se u vremenu kada se promiče izopačena i iskvarena inačica sekularnog liberalizma kakvu Zapad financira i sve više nameće. Ovakav spoj događaja i silnica doveo je europsko društvo u krizu.

 

 

Naslov posljednje knjige američkoga politologa Samuela Huntingtona – bio je to samo jedan među presudnim tekstovima o kojima su govorili govornici u Pragu – glasi “Tko smo?”

http://www.simonandschuster.com/books/Who-Are-We/Samuel-P-Huntington/9780684870540

To je pitanje na koje svi konzervativci, s našim različitim polazištima i zajedničkim duhovnim vidikom, moraju dojmljivo i uvjerljivo odgovoriti. No istodobno se nameće novo pitanje: “Što ćeš u vezi toga ti učiniti?” Drugim riječima, kako će konzervativci obnoviti kulturu te poraziti unutarnje i vanske silnice koje prijete njezinim uništenjem? Konferencije poput ove u Pragu pružaju ljudima konzervativnoga duha obuku za miroljubivu, ali beskompromisnu proturevoluciju kakvu naš trenutak iziskuje.

 

ROBIN HARRIS

Podpredsjednik Centra za obnovu kulture

 

 

U nastavku možete pročitati govor koji je Robin održao na konferenciji:

 

 

Trideseta obljetnica govora Margaret Thatcher u Brugesu – Je li još uvijek moguće ostvariti Europu utemeljenu na “suradnji neovisnih suverenih država”?

 

Bez imalo sumnje ubrajam Margaret Thatcher među najveće državnike dvadesetog stoljeća, a pridjevkom “velik” služim se u značenju “dobar” i “uspješan.” Čvrsto držim da je među njezinim govorima vjerojatno najznačajniji onaj održan 22. studenog 1988. na College of Europe u Brugesu.

https://www.margaretthatcher.org/document/107332

Osvrćući se unatrag s današnjeg motrišta reformska je inicijativa sadržana u osnovi toga govora bila unaprijed osuđena na propast zbog istovjetna razloga zbog kojega propadaju mnoge vizionarske inicijative – naime bila je ispred svoga vremena. Time je u političkim krugovima, a navlastito u europskim krugovima, izazvala stvarnu ili hinjenu užasnutost. Odatle je izbila beskrajna bujica nevolja koja je u stvari potaknula promjene koje su je, a zajedno s njome i moju malenkost, naglavce izbacile iz Downing Streeta.

Pri donošenju suda o samome govoru valja razlikovati njegovu važnost u ondašnjem vremenu i danas o njegovoj tridesetoj obljetnici. U nekom se pogledu stanje u Europi stubokom promjenilo. Neposredna onodobna goruća pitanja prepuštena su povijesti i nije im se našlo rješenja čime su postala značajkama toliko golema razmjera da se danas čine nepromjenjivim čimbenicima političkoga krajobraza. No u drugom su pogledu izazovi koje je Margaret Thatcher imenovala i dalje naši izazovi. Štoviše, od osobite su važnosti za višegradsku skupinu država, za ostatak bivših komunističkih država Srednje i Istočne Europe te napose za Hrvatsku, u kojoj i sam živim.

Hrvatska je poprilično malen i trom dio oznake “+” koja se nalazi u naslovu konferencije “Višegrad plus”. Hrvatska je predivno mjesto za život, njezini su ljudi ponosni, daroviti, hrabri i veoma čestiti, ali ih je njihova općenito nesposobna, lijena, nepoštena i nečasna samozvana elita iznevjerila.

Hrvatska u povijesnom pogledu nije samo dio Srednje Europe. Njezino je stanovništvo stoljećima krvarilo u obrani Srednje Europe. Ne kanim biti iole politički pristojan kada kažem da sam radostan što živim u državi koja se naziva Antemurale Christianitatis, predziđe kršćanstva. Valjalo bi podići još takovih utvrda.

Valja se prisjetiti vremenskoga trenutka u kojem se odvio govor u Brugesu ne bismo li bolje razumijeli što je u njem sadržano, a što nije i zašto. Europskom je komisijom 1988. predsjedao francuski socijalist Jacques Delors i prvi puta otvoreno zagovarao federalnu Europu. Sastavljao se plan za jedinstvenu europsku valutu, budući euro, premda je Britanija još uvijek gajila nade da će ga biti u stanju zaustaviti. Hladni rat još uvijek nije prestao, ali su Reagan, Thatcher i Kohl pobjeđivali, a Gorbačov gubio. Europska zajednica je razmatrala kako se najbolje okoristiti razvojem događaja. Poljska je potonula u duboku krizu, a dva mjeseca kasnije je Margaret Thatcher došla u trijumfalan posjet gdańskim brodogradilištima. No tek su sljedeće godine 1989. uslijedile promjene koje su dovele do pada Berlinskoga zida, ukinuća Varšavskog ugovora i raspada Sovjetskoga Saveza. U Njemačkoj se govorilo o ujedinjenju, ali ne i drugdje, pa Margaret Thatcher još uvijek nije bila opsjednuta time kao u kasnijem razdoblju – zbog čega je ovaj govor zapravo korisniji.

S motrišta Britanije – koje je ujedno bilo njeno motrište i motrište ondašnje konzervativne vlade – govor je dao znak oštrom zaokretu. U prvih pet godina vlade premijerke Thatcher Britanija je zametnula žestok boj ne bi li smanjila pretjerano uplaćivanje Europi. U drugoj fazi se pristupilo razvitku programa zajedničkog europskoga tržišta kojim je Britanija nakanila ukloniti takozvane necarinske prepreke trgovini unutar EU-a, ali koji je uključivao – i prema nakani Delorsa i drugih trebao uzrokovati – golem porast ovlasti u rukama Europske komisije za uvođenje društvenih i gospodarskih regulacija u svrhu stvaranja centralno planirane ekonomije. Margaret Thatcher je već 1988. shvatila da su je prevarili u vezi jedinstvenoga tržišta i u potpunosti prozrela razmjere nakana Europske komisije – odatle proizlazi ton i sadržina govora.

Spominjem se trenutka kada sam vidio nacrt toga govora u središnjici Konzervativne stranke i kada me upitala bih li dao svoj osvrt i prijedloge. Ostao sam zapanjen pred onim što sam pročitao. Ne zato što se nisam slagao – u politku sam se uključio 1975. za referenduma o pristupanju zajedničkom europskom tržištu pod okriljem (neuspješne) kampanje “protiv” tako da me nije trebalo uvjeravati u pogrešnost europskog korporatističkog modela. Bio sam zaprepašten upravo stoga što nisam politički naivac, smjesta shvativši da će propitkivanje pravovjerja zlokobnog europskog projekta – to jest “sve tješnjeg povezivanja” prema slovu ugovora – imati razorne posljedice čak i u danome trenutku vremena te čak i u slučaju nekoga tko je uživao takav ugled kao Margaret Thatcher. Imao sam pravo – bio je to silovit prasak.

Svakome godi umišljati da je napisao najbolje rečenice glasovitoga govora – no samo u slučaju da se zovete John O’Sullivan postoji vjerojatnost da je to istina. No osim drugih dijelova govora u Brugesu i završnoga odlomka – koji ću pročitati kasnije – poprilično sam siguran da sam napisao sljedeći odjeljak koji i danas zvuči prigodno. Citiram:

“Europska zajednica je jedno očitovanje … europskoga identiteta. No nije i jedino. Ne smijemo zaboraviti da se s istočne strane željezne zavjese nalaze ljudi koji su nekoć uživali svoj udio u europskoj kulturi, slobodi i identitetu, no koji su otrgnuti od svojih korijena. Varšavu, Prag i Budimpeštu ćemo uvijek držati velikim europskim gradovima.”

Mogu dodati da se Varšava, Prag i Budimpešta danas većim pravom mogu smatrati europskim gradovima od Pariza ili Londona …

Govor u Brugesu odredio je pet načela (od kojih većina u stvari nisu nikakva načela, ali se takvima smatraju u političkom žargonu), a prvo je kudikamo najvažnije.

Prvo načelo tvrdi : “Dobrovoljna i djelatna suradnja između neovisnih suverenih država je najbolji način izgradnje uspješne Europske zajednice.” Margaret Thatcher je obrazložiila: “Bilo bi veoma štetno pokušati potisnuti nacionalnosti koncentrirajući moć u središtu europskoga konglomerata i ugrozilo bi ciljeve kojima težimo. Europa će biti snažnija upravo stoga što obuhvaća Francusku, Španjolsku i Britaniju onakvima kakve zbilja jesu, svaku s vlastitim običajima, tradicijama i identitetom. Bila bi suludo pokušati izraditi nekakav fotorobot koji bi predstavljao zajedničku europsku osobnost.”

Govor malo dalje sadrži rečenicu koja je više no ijedna druga izazvala gnjev eurozanesenjaka:
“Nismo uspješno suzili državne ovlasti u Britaniji da bi nam ih iznova nametnuli na europskoj razini i da bi nad nama zagospodarila europska naddržava iz Bruxellesa.”

Drugo načelo je glasilo, “Javne politike Europske zajednice moraju se na praktičan način uhvatiti u koštac sa sadašnjim problemima bez obzira na njihovu težinu.” Ovo je zapravo bio članak koji je zahvaćao svekolike pritužbe u vezi s financijama i zajedničkom poljoprivrednom politikom, stoga nije od velike važnosti.

Treće načelo je bilo važnije, naime “nužnost da se usvoje javne politike u Europskoj zajednici koje će ohrabrivati poduzetnost i poduzetništvo.” Ponavljajući mantru koja se uvriježila u tome razdoblju u Britaniji Margaret Thatcher je pogrešno tvrdila da je Ugovor iz Rima “zamišljen kao povelja ekonomskih sloboda.” Bila je to obmana. Od samoga začetka 1951. preko Ugovora iz Rima i nadalje, europski se projekt temeljio na industrijskim kartelima te zaštiti i poticanju poljoprivredne proizvodnje. Ostatak članka je nesumnjivo točan kada ističe da povijest ukazuje na neuspješnost gospodarskog upletanja i nadzora i na uspješnost slobode poduzetništva.

Četvrto načelo da Europa mora biti zagovornica slobodnije trgovine i nižih carina u svijetu bilo je relevantnije tada nego danas.

Peto je načelo u vezi s nužnošću njegovanja snažnih obrambenih snaga, uključujući osuvremenjene nuklearne snage, unutar NATO-a i bez traženja oslonca u SAD-u za snošenje nesrazmjernog tereta troškova. Ovo je osobito značajan problem danas koji zaista ugrožava budućnost Saveza.

Trebamo se odmaknuti korak unatrag ne bismo li sagledali što ovakvu viziju Europe (njenih članica, uprave, financija, ekonomije, obrane i položaja u svijetu) čini osobitim, izazovnim i, tvrdim, boljim modelom od ičega što se danas čuje po uredima vlada Zapadne Europe, a kamoli po uredima europskih činovnika.

Ova vizija iz Brugesa u točnom je smislu riječi liberalna ili, ako vam je tako draže, klasičnoliberalna. Zalaže se u europskome kontekstu za ȏsi slobode, natjecanja i ravnoteže. Slobodu pojedinca da živi, posjeduje imovinu i radi. Slobodu drúštāvā da trguju i posluju oslobođeni neumjerena nadzora, poreza i upletanja. Slobodu nacija da izaberu tko će njima upravljati, donositi zakone i nadzirati granice. Natjecanje između svih ovih čimbenika, to jest pojedinaca, društava i nacija, dodao bih još k tome ključno i valútā. Takvo će natjecanje sniziti opće razine propisa i oporezivanja čime će podići životne standarde. Konačno, ravnotežu to jest usklađenost koja proizlazi iz prirodnog poretka stvari između slobodnih sila u natjecanju. Ravnoteža koja ne usklađuje samo ponudu i potražnju u interesu potrošača nego koja djelovanjem kroz ozloglašenu međunarodnu ravnotežu moći ograničuje sposobnost pojedine države da nameće propise drugim državama.

Danas više nije moguće zagovarati takav liberalan oblik vlasti zato što nije shvaćen ni slijeva ni zdesna. Tome nema pomoći. Međutim možemo pomoći konzervativcima da ne upadnu u neku od jezičnih ili ideoloških zamki koje na njih vrebaju. Liberalan oblik vlasti ne podrazumijeva da svatko svagdje ima pravo činiti što mu drago ili dobiti što god poželi. To je ili kaos ili utopija ili ispravnije rečeno djetinjarija.

Vrsta liberalnog oblika vlasti za koji se zalaže govor iz Brugesa nema sličnosti s globalističkim liberalizmom današnjih samozvanih liberala – bio posrijedi Obama, Hillary Clinton, Macron ili Soros. Ovaj liberalni oblik vlasti se odlikuje poštivanjem granica te prirodnih i tradicionalnih institucija: nije utemeljen na radikalnom individualizmu ili uzdizanju prava pojedinih skupina.

Osim toga, opis ustrojstva Europe zacrtan u govoru iz Brugesa nije zamišljen kao sveobuhvatan prikaz političkog i društvenog života. (Ovo je čini se barem djelomičan odgovor na kritiku liberalne demokracije kao ideologije formuliranu u odličnoj knjizi profesora Ryszarda Legutka Đavao u demokraciji).

Sada nam se valja nakratko skrenuti s teme. Od osamdesetih godina su konzervativci naučili štošta što prethodno nisu mogli znati. Margaret Thatcher i Ronald Reagan, na primjer, nisu mogli zamisliti da će nešto toliko glupo kao rodna ideologija ikada moći biti shvaćeno ozbiljno. Nisu mogli pojmiti da će – nakon što su bjelodano dokazali čudnovatu uspješnost spoja ograničenog oblika vlasti i tržišta – naredno pokoljenje političara uspjeti navesti znatan udio stanovništva na ovisnost o državnoj skrbi. Nisu mogli ni pomisliti da će – nakon što su svladali komunizam spomoću zasužnjenih naroda – komunističke i postkomunističke elite doskora ponovno preuzeti uzda vlasti i to bez kazne ili čistke nego štoviše uz dobrodošlicu, bodrenje i obilatu financijsku pomoć sa Zapada. Nisu mogli ni sanjati da će se internacionalizam prometnuti u supranacionalizam i da će potom revnosno promicati antinacionalizam – čemu smo svakodnevno svjedoci u našim medijima i politici.

No usred svih tih promjena središnje se zamisli konzervativizma nisu promijenile i ne smiju se mijenjati. Jedna od takovih zamisli – vraćajući se iznova na govor iz Brugesa –pojam je koji u konačnici ujedinjuje konzervativce i klasične liberale – predožba o “spontanome poretku”. Djelovanje u okviru spontanoga poretka – u ovome slučaju između suverenih nacija unutar okvirnice zajedničkog skupa pravila nasuprot izvjesnoj razini zajedničkih vrijednosti – predstavlja srž vizije govora iz Brugesa.

Međutim, ta je vizija bila u potpunosti odbačena – nadasve puštanjem u optjecaj eura.

Činilo se 1988. da se euro može zaustaviti poglavito stoga što su Njemačka narodna banka i njemačko stanovništvo željeli zadržati njemačku marku. Puštanje u optjecaj eura nije imalo ekonomskoga smisla. Područje eura je bilo gospodarski neuspješno u godinama koje su uslijedile. Teturala je iz krize u krizu. Područje eura prema ničijem mišljenju nije prikladno područje za jedinstvenu valutu. Bjelodano je nemoguće da zemlje s potpuno različitim proizvodnim potencijalima – usporedi Nizozemsku i Portugal ili Njemačku i Grčku – budu uspješne u istovjetnim monetarnim uvjetima.

Međutim, nijedno protuslovlje nije niti neće išta promjeniti jer je euro osmišljen kao priprema za političke ciljeve, a ne kao ekonomska inicijativa. Jedinstvena valuta, jedinstvena monetarna politika i jedinstvena proračunska politika će u konačnici zahtijevati jedinstvenu fiskalnu politiku i shodno tome jedinstvenu gospodarsku vlast. Ta će se gospodarska vlast neminovno temeljiti na Njemačkoj. Takva je i takva će biti stvarnost alternativne vizije onoj iz govora u Brugesu.

Smisao mojeg govora, dopustite mi da naglasim, nije uperen protiv Njemačke. Njemačka je u dobru i u zlu predodređena da bude najmoćnija zemlja Europe. Prosvjedovati protiv toga ima smisla koliko buniti se što u Engleskoj često kiši. Radi se o tome što valja učiniti u vezi toga. Njemačka može biti samo najveća od mnogih država. Ili može biti matica velemoćne države kakvu navodno ponekad u sebi sadrži, kojom ponekad zrači, ali koju uvijek izobličuje. To je naš trenutni položaj.

Federalna Europa – kako god da je definiramo, bilo kao jedinstvenu europsku veledržavu na jednoj krajnosti ili kao labavu konfederaciju na drugoj (o čemu je lakše razglabati nego li je definirati, a kamoli je održavati) – privlači prividnom stabilnošću. Stabilnost u modernom izričaju označava mir, poredak, blagostanje, neprekinuta putovanja itd. (Zapravo je stabilnost precijenjena vrednota počesto istovjetna stagnaciji i okamenjivanju kao u posljednjim desetljećima Sovjetskoga Saveza, ali to je odvojeno pitanje.) Bilo kako bilo, svaka federacija ima osobit i obično nerazriješiv problem. Radi se o tome da je kao oblik državnoga ustrojstva u stanju stvoriti korist i dobrobit za svoje članice jedino ako se federacija postigne usporedno s očuvanjem sastavnih nacionalnih identiteta. U protivnom slijedi brz raspad ili slom.

U Hrvatskoj možda ne znamo previše o Europskoj uniji, ali znamo veoma mnogo o razlozima slomova federacija, možda više i od kog drugog. Većim tijekom razdoblja Prve Jugoslavije i Druge (komunističke) Jugoslavije usklađenim se djelovanjem pokušavalo zatrti hrvatsku nacionalnost i druge nacionalne identitete ne bi li se stvorila jugoslavenska nacija. Bio je to neuspio pokušaj, ali nije slomljen na miroljubiv način jer je umjetna nacionalnost ubrzo postala krinkom za nešto drugo, naime za srbijansku prevlast ostvarenu strahovladom i nasiljem. Umjetno stvorene države, kao i umjetno stvorene državne unije, ne podliježu samo unutrašnjim protuslovljima inače ih ne bismo uzimali za ozbiljno. One podjednako stvaraju strukture moći kojih se mogu dočepati neke nacionalne ili ideološke skupine i završiti s potencijalno pogubnim posljedicama.

Ne mislim da postoji vjerojatnost da EU završi kao Jugoslavija – naravno da ne – nego da težnja za stabilnošću zatiranjem drevnih, duboko ukorijenjenih nacionalnih identiteta vodi nestabilnosti, neredu, a ponekad i čemu gorem.

Samo da razjasnim niti postoji opasnost da će se suvremena Njemačka ponijeti kao Srbija u devedesetim godinama. Međutim, činjenica je da države višegradske skupine i zemlje na periferiji moraju biti osobito svjesne da su različite odluke koje je Njemačka donosila u centraliziranom okviru Europske unije stvorile uvjete koji jednostavno više nisu podnošljivi. Države Srednje i Istočne Europe s pravom nisu spremne prihvatiti masovno useljavanje imigranata neeuropskoga podrijetla koje je Njemačka neodgovorno pozvala s obzirom na sve prijetnje koje oni predstavljaju za njihovu sigurnost, kulturu i gospodarstvo. Jednako tako ne mogu prihvatiti razinu energetske ovisnosti o Rusiji u koju je Njemačka srljajući dospijela – poglavito zato što je Angela Merkel 2011. naprasno prekinula njemački program razvitka nuklearne energije. Zemlje višegradske skupine i njihove srodnice bi postupile nepromišljeno kada bi pristale smanjiti razinu svoje vojne pripremljenosti i namjesto toga počele doprinositi za europsku vojsku kakvu sada zagovara Angela Merkel.

Premda bi razumna politika iz Njemačke – možda za novoga kancelara –olakšala europskim državama zaštitu nacionalnih interesa, ali to naravno nije kraj priče. Tomu je tako jer suprotno onome što su mnogi mislili krajem osamdesetih godina Njemačka nije preotela europski projekt za vlastite interese koliko je sam europski projekt zarobio samu Njemačku.

Europska unija danas pristaje uz sve ono što je loše u suvremenom svijetu. Budući da je njezina vladajuća elita velikom dijelom neukorijenjena u pojedine europske nacije boluje od istovjetne bolesti od koje boluju sva današnja međunarodna tijela i to u osobito akutnom obliku – zaražena je virusom sekularnog liberalizma poznatijeg pod imenom političke pristojnosti. Taj je naziv neprimjeren jer upućuje na govorno izopačenje koje zrcali izopačenje svjetonazora, međutim danas je s time puno gore – to je nasrtljiva, netrpeljiva, osvetoljubiva, prevratnička ideologija kojoj je nakana svrgnuti normalnost, zatrti nacionalnosti te izvrgnuti ruglu i ako je moguće prognati Kristovu vjeru.

No vratimo se natrag u Bruges – što je relevantno i što nije?

Govor je očito u nekom pogledu zastario – međutim kao i ugled Margaret Thatcher dobro podnosi zub vremena
Naglasimo još jednom, nužna je drugačija arhitektura same Europe – stara izvedba je disfunkcionalna i svaka godina koja protječe pokazuje koliko malo povjerenja u nju polažu nacionalna biračka tijela.

Ukoliko će itko spasiti Europu – pod pretpostavkom da može biti spašena – bit će to oni koje se sada optužuje da joj potkopavaju temelje, naime države Srednje i Istočne Europe. Te su nacije pristupile Europskoj zajednici nakon što je ona već krenula putem centralizacije – štoviše iščekivanje njihova pristupanja je utvrdilo eurokraciju (europsko činovništvo) da ubrzaju stazom “produbljenja” prije nego su razmotrili posljedice “proširenja” kako to glasi na njihovu žargonu.

Poljaci, Mađari, Česi, Slovaci i drugi to moraju prihvatiti ili otići. Sada su shvatili da su “prihvatili” više nego su bili svjesni.

Oni naravno ne žele napustiti Europsku uniju – u tome smislu nema sličnosti s Britanijom. No nameće se potreba za stvaranjem novoga okvira u pogledu međusobnih veza koje će nadam se uključivati i Hrvatsku – za odnos sa Zapadnom Europom i osobito s Njemačkom. U protivnom će čak i najveće istočnoeuropske države – Poljska i Mađarska – neprestano uzmicati i braniti se od pretežito ljevičarskih internacionalista koji u Europi obično imaju zakone napisane u njihovu korist i autoritet institucija koji preteže na njihovu stranu. Sljedeća faza “Višegrada i ostalih” neka bude prelazak s ad hoc otpora na planirano strateško samopotvrđivanje – promidžbu višegradskog modela po uzoru na Bruges, ali temeljitije pripremljeni nego što smo mi bili 1988. – jer poput glasovitoga Juriša lake konjice, samo s manje živih boja, Bruges je bio još jedan slavan britanski poraz.

Uza sve to, zaglavak govora Margaret Thatcher u Brugesu se još uvijek čita sa zanimanjem i vrijedi njime okončati naš govor:
“Neka Europa bude obitelj nacija koje se bolje razumiju, više poštuju i postižu više zajedno, ali i toliko uživaju u svojim nacionalnim identitetima koliko u ovom zajedničkom europskom poduhvatu. Imajmo Europu … koja čuva našu atlantsku zajednicu – onu Europu na obje strane Atlantskoga oceana – koja je naša najplemenitija baština i naša najveća snaga.”

Nije loša ambicija, ni trideset godina kasnije.