Predizborna kampanja se zahuktava i javnost je sve više izložena sloganima, obećanjima i potrošenim klišejima koji ništa ne znače. Stječe se dojam da se glavni kandidati žestoko obračunavaju, ali birači i dalje teško mogu dobiti jasne i nedvosmislene informacije o konkretnim politikama koje se namjeravaju provesti. S obzirom na nesretnu sudbinu famoznog Plana 21, možda je i bolje da nas previše ne zamaraju sa svojim programima jer iskustvo pokazuje da ga neće provesti u stvarnosti. Glavni politički blokovi obećavaju gospodarski rast i novo zapošljavanje, ali ne daju previše konkretnih detalja pa sve ostaje na običnim klišejima i već poznatim frazama. Moglo bi se reći da PR stručnjaci upravo žele da bude što manje bitnog sadržaja jer čim otkriješ da nešto namjeravaš napraviti, naglo padaju šanse za uspjeh. Dakle, prema ovoj logici, ključ uspjeha je što manje govoriti o svojim planovima da se ne bi biračko tijelo previše uznemirilo.
Problem je što već duže vrijeme znamo da Hrvatska jednostavno ne može nastaviti ovim klijentelističkim modelom gospodarstva te će netko kad-tad morati imati hrabrosti da prestane s populističkom retorikom i reći ono što narod podsvjesno zna, ali ne želi čuti. Popularno je grmiti protiv „neoliberalnog kapitalizma”, ali ostaje činjenica da se Hrvatska nalazi na dnu ljestvice zemalja ekonomskih sloboda, tako da retorika nema puno veze sa stvarnošću. Još nismo čuli, primjerice, što misle glavni kandidati o državnim udjelima u preko tisuću poduzeća koje loše posluju, čije gubitke porezni obveznici moraju pokrivati. Sudeći prema dosadašnjoj kampanji, privatizacija je “prljava” riječ koju se ne smije izreći u javnom prostoru. Može se samo zaključiti da se politička klasa još nije jasno opredjelila za slobodnu ekonomiju, nego misli da može prkositi zadanim pravilima koja se primjenjuju u zemljama koje su mnogo konkurentnije i uspješnije od Lijepe naše.
Premijer Milanović je u svom govoru povodom svečanog pristupanja Hrvatske u EU izjavio da je Hrvatska „zemlja racionalnih ljudi”. Duboko se nadam da je bio u pravu, ali problem je što je Hrvatska postala zemlja iracionalnih političara. Postavlja se načelno pitanje: zašto je Vladi dopušteno trošiti više, nego što uprihodi i da se zadužuje u naše ime, dok se svaka obitelj i pojedini građanin mora odgovorno ponašati unutar svojih granica, jer znaju u suprotnome kakve će biti posljedice. Zašto dvostruki kriteriji? Vlada je donijela zakon o osobnom bankrotu, ali nije radila gotovo ništa da spriječi naše kolektivno bankrotiranje. Kao što je bivši američki predsjednik Reagan rekao u govoru nakon što je prisegnuo: „Vlada nije rješenje našeg problema; Vlada je naš problem”.
Ako gledamo na državu kao dioničko društvo, a porezni obveznici su njezini dioničari, mogli bismo onda reći da je predizborno vrijeme kada Vlada polaže račune nama dioničarima za svoj rad proteklih četiri godina. Kako je zapravo upravljala? Jesu li dobro i razborito trošili naš novac? U jednoj prošloj kolumni istaknuo sam da je anemičan rast od 1,2 posto postignut nakon što nas je Vlada zadužila za dodatnih 80 milijardi kuna, a silna državna imovina s kojom raspolaže nije aktivirana i još uvijek pasivno čeka bolje dane. Kad bi, dakle, pomno analizirali ovu bilancu, morali bismo tražiti smjenu vodstva koje očito nije bilo u stanju racionalno upravljati nacionalnim resursima. Možemo samo zamisliti kako bi završila uprava jedne kompanije koja četiri godine nije uspjela aktivirati imovinu koju ima na raspolaganju, a gubila utakmicu s konkurencijom.
Tijekom mandata premijer je više puta izjavio kako „radi težak posao” i tražio naše strpljenje. Očito mu ovaj posao nije tako teško pao, jer se grčevito bori da ga i dalje radi. Što bi tek mogli reći pirotehničari, medicinske sestre, poljoprivrednici i drugi? Odgovornost je velika i sigurno nije uvijek ugodno provoditi one mjere koje su potrebne, ali biti hrvatski premijer ne smije biti „težak posao”. Može biti sretan što našim medijskim okruženjem dominiraju lijevo usmjereni komentatori i novinari jer da je drugačije ne bi imao nikakve izglede.
Tko će, na primjer, podsjetiti birače na slavne trenutke kao kad je Ustavni sud ukinuo zdravstveni/spolni odgoj zbog velikih propusta u njegovu uvođenju ili, bolje rečeno, nametanju? Premijer se izjasnio kao liberal, ali što je liberalno bilo u nametanju novog kontroverznog predmeta protiv volje roditelja? Bivši ministar Jovanović nije bio u stanju razgovarati sa zabrinutim roditeljima, što dovoljno govori o njegovoj demokratskoj kulturi. Valja primijetiti sva ona pitanja koja neće biti postavljena tijekom kampanje jer se novinari velikim dijelom slažu s lijevom ideološkom agendom. Bitno je samo gospodarstvo, ne svjetonazorska pitanja koja nas dijele, govori se. Međutim, nećemo kao društvo napredovati, ako se pomirimo s tim da samo jedna strana ima pravo provoditi svoju viziju, dok se one sve koji se ne slažu proglašava „zatucanim desničarima”, „klerofašistima”, itd. Kad nemaju koherentne odgovore, onda krenu s etiketama. Više o lažnoj toleranciji i licemjerju na ljevici u sljedećim kolumnama.
Stjepo Bartulica