Uz dozvolu autora, g. Tamása Maráczija, prenosimo intervju koji je na engleskom jeziku, ekskluzivno za Hungarian Conservative, dao predsjednik COK-a g. Robin Harris. Autor naslovne fotografije: Tamás Gyurkovits.
Koja je najtoplija priča koju ste iskusili radeći uz Margaret Thatcher?
Imao sam vrlo dobar, premda katkad buran odnos s njom. Imali smo svojih nesuglasica, no nijedno od nas nije zadržalo ikakvu gorčinu nakon toga. Bili smo općenito dobri prijatelji i uvijek je bila dobra prema meni.
Jednu stvar ću vam reći. Svake godine prije Božića, pokušala bi saznati tko će od nas oko nje – ili među političarima koje je poznavala – biti sam za Božić zbog bračnih ili obiteljskih problema. Političari često naprave nered od svog života. Pozvala bi ih na Božić u Chequers, odmaralište britanskih premijera, gdje bi se svi zabavili i primili poklone. Ponašala se poput majke onima koji, zbog ovog ili onog razloga, nisu imali kamo. Ovdje govorim o političarima. Bila je maknuta s dužnosti u studenom 1990., no čak i nakon toga je slala božićne poklone čitavom osoblju Chequersa, iako više nije bila premijerkom.
Istina o Željeznoj Lady
Odražava li pojam Željezne Lady njenu stvarnu osobnost? Je li bila kruta ili popustljiva osoba?
Bila je veoma ženstvena. Snaga žene različita je od snage muškarca. Ne mislim pritom na fizičku snagu, već da je ono što čini ženu moćnom i snažnom nešto drugo: one se ponašaju drukčije od muškaraca. Gospođa Thatcher bi vikala, no ne na način na koji bi to učinio muškarac.
U vezi Željezne Lady – to je bila fraza koju je skovao sovjetski tisak, nakon što je u svojim govorima 1975. godine osudila Sovjetski Savez. Tako da je to bila isključivo propaganda. Onda smo i sami iskoristili tu propagandu, jer je bila dobra propaganda. Ona je zapravo voljela kad su je zvali Željezna Lady, to je bio prilično dobar publicitet. Nije uistinu odražavao njenu osobnost, ali ona jest bila snažna.
Na kraju, zapravo opis Željezne Lady i nije bio daleko od istine.
Da, to je istina. Samo kažem da je to originalno bila glupa sovjetska propaganda, no bilo je nečeg u tome – imala je vrlo snažnu osobnost.
[Premda] je bila snažna u svakom trenutku, zapravo je slušala. Tako da su njene manire bile snažne i katkad agresivne. Znala je biti i neuljudna, no nikad prema ljudima koji joj nisu mogli odgovoriti.
Nikad nije bila neuljudna prema službenicima, ni prema čistačicama ili nekoj starici koja je imala poteškoća.
Svi veliki vođe izazivaju podjele
Pretpostavljam da u sedamdesetima nije bilo mnogo analitičara ili političara koji su očekivali da bi dama mogla postati premijerkom te dati novi zamah zemlji i Konzervativnoj stranci?
U pravu ste. No, ta ideja o tome kako bi ona bila prva britanska premijerka nije bila osobito važna – to nije bio ključni problem u sedamdesetima. Pitanje je bilo jesu li politike koje je predlagala zaista prave politike za Britaniju ili su bile previše radikalne. U tom smislu, ljudi nisu govorili: “Ne možemo je prihvatiti jer je žena.” Oni su govorili: “Ne možemo je prihvatiti jer je preoštra, ili preradikalna, ili preopasna.”
Neki je uspoređuju s njezinim junakom, Churchillom. Neki je smatraju osobom koja stvara podjele, kontroverznom. Što mislite, kakva je bila?
Ove dvije stvari nisu u proturječju. Svi veliki vođe izazivaju podjele. Mislim, de Gaulle je izazivao podjele, Churchill je izazivao podjele. Kad je zbačen s vlasti 1945. godine, zasigurno mnogi nisu voljeli Churchilla. I gospođa Thatcher je izazivala podjele.
Ali činjenica je da će sve demokracije, gdje su u igri velika pitanja, biti podijeljene. Neki će ljudi misliti jedno, neki će misliti drugo, a tek nakon što provedete glasovanje – to je put kojim se ide. No, ako se svi prividno slažete, to znači da zapravo niste uopće raspravljali ni o čemu.
Jedno od najboljih mjesta za obuku mladih konzervativnih političara jest Istraživački odjel Konzervativne stranke (Conservative Research Department). Vi ste bili njegov ravnatelj sredinom osamdesetih. Je li bio prirodan put da se iz te institucije prijeđe u Odjel za politike predsjednice Vlade?
Istraživački odjel Konzervativne stranke stvoren je jako davno, mislim dvadesetih godina prošloga stoljeća, tako da je to stara institucija. Izvorno, uspostavili su ga uglavnom, vjerujem, ljudi koji su bili u obavještajnim službama, posebice nakon rata. Bio je osobito važan kada je Stranka bila u oporbi, jer je pružao sav politički smjer, izvješća i informacije vodstvu i zastupnicima iz prvih redova.
Dosta je ljudi dolazilo u Istraživački odjel. Mnogi od nas su bili s Oxforda ili Cambridgea – neki stariji, neki mlađi. Neki od nas su kasnije postali savjetnici u ministarstvima, drugi su otišli u politiku. To je bio put kroz Istraživački odjel do postajanja političkim savjetnikom. Kandidirao sam se za Parlament, nisam uspio 1983. godine, i odlučio sam da se više s time ne mogu zamarati, pa sam ostao raditi u pozadini i s vremenom postao ravnatelj Istraživačkog odjela.
Kako sam postao savjetnik gospođe Thatcher
Kako ste dospjeli u ured predsjednice Vlade? Bili ste posebni pomoćnik, je li to pravi izraz?
Posebni savjetnik. Kad sam 1985. godine postao ravnatelj Konzervativnog istraživačkog odjela, ona je ustrajala da preuzmem to mjesto jer sam joj se sviđao. Ona i ja smo se upoznali dok sam bio u Ministarstvu financija kao savjetnik za financije, a kasnije i u Ministarstvu unutarnjih poslova. Jednom smo se posvađali. Rekao sam joj da griješi u vezi s korištenjem zatvorskih kazni. Kao rezultat te svađe, primijetila me je.
Tako, pretpostavljam, otprilike dvije godine kasnije, kada se pojavilo slobodno mjesto za voditelja Istraživačkog odjela, rekla je: “Robin bi to trebao dobiti.” Od tada sam bio blizak s njom, jer sam pisao njezine govore. Tako da je to bila prava prekretnica. Ostao sam na toj dužnosti do 1989. godine, kad sam otišao nakon svađe s predsjednikom stranke. Zatim je željela da dođem u njen ured u Downing Streetu, pa sam to i učinio. Bio sam tamo godinu dana kao savjetnik, dio Odjela za politike.
Bila je to posljednja godina njezina predsjedanja Vladom. Što je pošlo po zlu? Odstupila je 1990. godine. Što je tada bio veliki problem?
Postojala su tri problema. Prvi je bio: ako ste tu više od deset godina, ljudi se zasite. Ako ste na vlasti dovoljno dugo, uvijek ima ljubomore i ambicije. Drugi je problem bio što je ekonomija krenula nagore. Inflaciji je dopušteno rasti, a prolazili smo kroz recesiju. A zatim smo uveli taj novi lokalni porez nazvan Community Charge (komunalna naknada) ili Poll Tax (glavarina), a to je bila katastrofa jer su računi, zbog raznih tehničkih razloga, bili daleko viši no što su trebali biti.
Treća stvar bila je ta puzajuća svađa oko Europe. Postojalo je istinsko neslaganje u Vladi oko Europe, jer je većina članova i dalje bila za europsku integraciju, a ona je bila protiv toga. Tako su se te stvari spojile. A ono što se događa u politici jest da ako katastrofe dolaze utroje, gotovi ste.
Alternativni model za Europu
Ona je tada predvidjela što će se dogoditi u Europskoj uniji, kakva će biti politička integracija.
Da. Dvije godine ranije održala je Govor u Bruggeu, vrlo važan govor iz 1988. godine. U njemu je iznijela alternativni model za Europu, onaj bez jedinstvene valute, temeljen umjesto toga na suradnji između pojedinačnih nacionalnih država putem trgovine i zajedničkih inicijativa u područjima uzajamnog interesa. Vrlo slično, mislim, onome što bi Viktor Orbán vjerojatno želio sada. To je bila njezina vizija, ali je većina Vlade nije dijelila.
Pomogli ste joj napisati njezine memoare, The Downing Street Years. Kakav je bio kreativni proces? Kako ste istraživali podatke i pojedinosti? Kakav je bio pristup pisanju?
Bila je dobra u sastavljanju pisama. Bila je dobra u uređivanju tekstova. Ali nije bila dobra u pisanju. A na početku su joj laskavci rekli da bi ona to mogla napraviti. Vrlo malo političara može napisati više od stranice, a na kraju su shvatili da ne može ni ona. Osoba koju su zamolili da to učini sam bio ja, a osoba koja je pomagala u svakoj fazi bio je John O’Sullivan. U osnovi, John i ja smo to radili. Mi smo to sastavili i imali smo jednog istraživača. Taj je istraživač, radeći s gospođom Thatcher, imao pristup svim vladinim dokumentima, kao i svim novinama.
Napravili smo to vrlo brzo, u dvije godine. Kako je uspjelo tako brzo, ne znam. Neke dijelove sam diktirao, a ona je sve odobravala. Ništa nije prošlo bez njezina pregleda, sve bismo prolazili, a ona bi rekla: “Ovo mi se ne sviđa.” To je bio postupak. Bilo je vrlo intenzivno, jer su nakladnici željeli da izađe brzo.
Nasljeđe gospođe Thatcher iznevjerili su Konzervativci
Kad ste je posljednji put vidjeli? I o čemu ste razgovarali? Sjećate li se?
Preminula je 2013. godine, tako da sam je možda vidio 2011. Nisam je vidio neko vrijeme prije kraja, a nisam imao pojma koliko je bolesna. Postupali su s njom s dostojanstvom. Ali već nekoliko godina prije toga nije mogla govoriti. Demencija joj je oduzela sposobnost govora, tako da je bilo vrlo teško. Razgovarali biste s njom, a niste znali koliko razumije. Želite pomoći nekome da završi rečenice, ali ne smijete im stavljati riječi u usta. Želim reći, to nije bilo ugodno iskustvo, i samo se nadam da sam joj bio dobro društvo. Teško je voditi političku raspravu s nekim tko ima takvu vrstu problema s govorom. Vjerojatno je mogla razumjeti, ali se nije mogla izraziti. Običavao sam je posjećivati, popili bismo piće i popričali. Posljednji put je to bilo vjerojatno 2011. ili 2012. godine.
Koje je trajno političko nasljeđe Margaret Thatcher u današnjoj britanskoj politici?
Pa, mislim da je dugoročno nasljeđe to što više nismo članica Europske unije. U osnovi, smjer koji je ona postavila – da ne bismo trebali ići prema daljnjoj integraciji – je prevladao. Rekao bih da je to njezino nasljeđe. Naime, iako nije bila prisutna u vrijeme Brexita, održala je taj argument o britanskoj suverenosti živim.
Pretpostavljam da je to sve, zaista, jer je velik dio ostatka izgubljen: ideja o maloj državi, ograničenoj vlasti, takve stvari. Konzervativna stranka je sve to potpuno iznevjerila. Dopustili su milijun neeuropskih useljenika u jednoj godini, a podigli su poreze na njihovu najvišu razinu u 70 godina. Nasljeđe gospođe Thatcher iznevjerila je Konzervativna stranka i posljedično, ona će se sada jako teško vratiti na vlast.
***
O predsjedniku COK-a
Robin Harris je povjesničar, novinar te biograf i bivši posebni savjetnik Margaret Thatcher, a danas predsjednik Centra za obnovu kulture i hrvatski državljanin. Stekao je diplomu i doktorat iz moderne povijesti na Exeter Collegeu Sveučilišta u Oxfordu. Bio je direktor Odjela za istraživanja Konzervativne stranke od 1985. do 1988. te član Odjela za politike premijerke od 1989. do 1990. Pomogao je sastaviti manifest Konzervativne stranke za opće izbore 1987. godine. Margaret Thatcher zadužila ga je napisati većinu njezinih memoara, The Downing Street Years. Pomogao joj je napisati knjigu Statecraft: Strategies for a Changing World te je napisao biografiju Not for Turning: The Life of Margaret Thatcher. Autor je knjige o povijesti Konzervativne stranke, The Conservatives: A History.
