Izuzetno me ražalostila vijest da je u Londonu neočekivano preminula moja dobra prijateljica – i velika prijateljica Hrvatske – Lady Beresford-Peirse. Jadranka Beresford-Peirse i ja upoznali smo se 1991. godine kroz našu zajedničku predanost hrvatskoj neovisnosti i protivljenje agresorskom ratu pokrenutom protiv nje. Bila je šarmantna, iznimno utjecajna i dobro povezana u društvu – kao supruga Sir Henryja Beresford-Peirsea, koji je nesebično podupirao njezin rad – no, iznad svega, Jadranka je bila neustrašiva. Volio bih da se mogu sjetiti svega što mi je ispričala o svojim ranim posjetima bombardiranoj, raskrvarenoj i prividno poraženoj Hrvatskoj u to strašno doba. No, nje više nema kako bi me podsjetila na te pojedinosti… Ono što pouzdano znam jest da je neumorno vršila pritisak na sve kontakte koje je stekla – a nitko nije bolje od Jadranke znao kako iskoristiti svoj šarm za probijanje do bilo kojeg kruga za dobrobit velikog hrvatskog cilja – kako bi donirali njezinoj dobrotvornoj zakladi, International Trust for Croatian Monuments.
Među onima koje je šarmirala bila je i Margaret Thatcher. Gđa Thatcher bila je ogorčena ravnodušnošću Zapada prema patnjama Hrvatske te je bila spremna saslušati svaki prijedlog o tome kako pružiti pomoć. Na jednom događanju u hrvatskom veleposlanstvu na kojem su obje bile prisutne – vjerujem da su se prije toga nakratko već bile upoznale preko mene – gđa Thatcher primijetila je prekrasan, ali jednostavan broš koji je Jadranka nosila. Bio je to jedan od onih komada dubrovačkog nakita koji odišu posebnom, privlačnom jednostavnošću. Jadranka ga je skinula i pribola na rever bivše premijerke. Netko iz pratnje gđe Thatcher prosvjedovao je i rekao kako ona to nikako ne može prihvatiti – no ona je prihvatila. Bio je to znak međusobnog povjerenja i poštovanja. Zaklada Thatcher poslije je uplatila značajnu donaciju Jadrankinoj dobrotvornoj organizaciji.
Tijekom godina, Jadranka mi je povjerila mnogo toga o svojoj prošlosti – uključujući i strašne obiteljske okolnosti koje je pretrpjela nakon što su komunisti preuzeli vlast 1945. godine. Poput mnogih iseljenika, uvijek je bila oprezna s onim što govori u javnosti. No znala je da je hrvatska sloboda, najprije od komunističke tiranije, a potom i od velikosrpske agresije, najviši cilj čijem ostvarenju može pridonijeti. Učinila je i više od toga. Preostale godine svog života uložila je u podizanje razine međunarodnog razumijevanja Hrvatske i njezine bogate i drevne kulture te u zaštitu hrvatskih umjetničkih remek-djela.
Centar za obnovu kulture izražava svoju tugu zbog njezina odlaska, sućut njezinoj obitelji koju je neizmjerno voljela te duboku zahvalnost na njezinu životnom djelu. A ja osobno izražavam zahvalnost što sam poznavao tako čudesnu ženu.
Počivala u miru.
Robin Harris, predsjednik COK-a
